Od svih političkih spinova u nogometu, Josep Maria Bartomeu izveo je jedan od najbezobraznijih dosad viđenih u pokušaju spašavanja vlastitog imidža. Nakon što mu katalonska vlada nije odobrila zahtjev da odgodi referendum članova kluba o njegovoj hitnoj smjeni, Bartomeu je podnio ostavku na mjesto Barcelonina predsjednika jer, tobože, brine o zdravlju ljudi i ne želi da ga riskiraju izlaskom na biračka mjesta u epidemiološki kriznom trenutku. Bila je to, eto, njegova zadnja žrtva za Barcelonu, jer on je bio uvjeren u svoj uspjeh na referendumu, ali radi višeg cilja daje ostavku.
Samim time, ali i činjenicom da je Cristiano Ronaldo još uvijek pozitivan na koronavirus, tako da je izostao narativ njegova sudara s Lionelom Messijem, utakmica s Juventusom je na neki način pala u drugi plan.
Uostalom, obje momčadi su u lošoj formi. Juventus u zadnje tri utakmice u Serie A ima tri remija, ako ne računamo neodigrani susret s Napolijem u kojem je tri boda dobio za zelenim stolom. U uzastopnim utakmicama nije uspio pobijediti Crotone, Veronu i Romu. S druge strane, Barcelona u La Ligi stoji još malo gore. Ona je u zadnja tri prvenstvena dvoboja upisala dva poraza i remi, a to je indikator ozbiljne rezultatske krize, bez obzira na to što je u tom razdoblju igrala protiv Real Madrida i Seville.
Zato je utakmica u Torinu bila još važnija za obje ekipe.
Dembélé i Pjanić su pokazali da imaju kvalitete komplementarne Messijevim i De Jongovim. To je početak nečega
Nije se radilo o spektaklu dviju supermomčadi koje je ždrijeb spojio u grupnoj fazi, u kojoj mogu rasterećeno igrati svoj najbolji nogomet ne fiksirajući se na rezultat, jer svi znaju da će ionako proći dalje. Proći će, ni Dinamo Kijev ni Ferencváros nisu suparnici koji im mogu puno zakomplicirati put, ali ovdje je poanta u rasterećenom igranju nogometa. I jedan i druga momčad trebala je rezultat protiv velikog suparnika koji će zaustaviti krizu, sve drugo je bilo dodatno zakopavanje u negativni niz na kakav takvi klubovi jednostavno nisu navikli.
Andrea Pirlo je imao ozbiljne probleme s ozljedama. Osim Cristiana, nedostajali su mu Alex Sandro, Giorgio Chiellini i Matthijs de Ligt, što je značilo da će morati improvizirati u zadnjoj liniji. Juventus je u svim ovosezonskim utakmicama igrao s trojicom natrag i dvojicom bočnih igrača, bez obzira radilo se o postavama s trojicom klasičnih stopera ili je Danilo preuzimao ulogu bočnog stopera koji je bio mobilniji i prenosio loptu u suparničku polovicu. Ovaj put se Pirlo odlučio na postavu s četvoricom natrag; uz Leonarda Bonuccija i Meriha Demirala na stoperskim pozicijama, protiv Barcelone je Danilo bio klasični lijevi bek, a Juan Cuadrado desni.
Parkiranje De Jonga
Problem je u tome što niti je Danilo lijevi bek, niti je Cuadrado desni. Danilo je obrambeni dio priče odradio jako dobro, bio je siguran u duelima i skupio je četiri presječene lopte i čak osam oduzetih. Međutim, bio je praktički beskoristan u napadu s obzirom na to da se kao dešnjak našao na lijevoj strani. Nije imao niti jedan centaršut i vrlo malo je pomagao Federicu Chiesi koji je stajao na lijevom krilu.
Cuadrado je, s druge strane, visio u obrani. Nije imao niti jednu presječenu loptu, oduzeo je tek jednu, predriblan je tri puta i napravio je tri prekršaja, a dobio je i žuti karton. Međutim, on je ionako krilni igrač. Prema naprijed je iznimno konkretan; imao je dva uspješna driblinga i dva sjajna centaršuta, jedno ključno dodavanje i jedan udarac. Preko Cuadrada je Juventus imao mehanizam dolaska u zadnju trećinu i stvaranja viška.
Barcelona se branila u 4-4-2 i, kad bi lopta došla desno do Cuadrada, Dejan Kuluševski bi napravio kretnju prema aut liniji kojom je odvlačio Jordija Albu, a Pedri bi iskakao prema Cuadradu kako bi ga zatvorio. U tom trenutku se otvarao velik prostor za Paula Dybalu. Kuluševski bi mu sklonio beka koji ga ne bi mogao pritisnuti, stoper ne može toliko daleko iskakati, a Cuadrado bi morao samo odigrati iza Pedrijevih leđa i Dybala se nalazio u odličnim situacijama u praznom džepu prostora s dvije sekunde slobodnog vremena da nađe rješenje prije nego dođe pritisak. Ako se Pedri odluči pokrivati Dybalu i ne izaći na Cuadrada, onda on ima dovoljno mjesta i vremena za napraviti višak ili driblingom ili dodavanjem, kao što je bio slučaj kod prvog i drugog gola koji su poništeni Álvaru Morati. Kod oba je okomito dodavanje napravio upravo Cuadrado.
Međutim, kada je Barcelona shvatila da s lijeve strane Juventusova napada ne prijeti apsolutno nikakva opasnost i da može centralne veznjake pomaknuti prema Cuadradu i tako parkirati Frenkieja de Jonga u zonu u kojoj se oslobađao Dybala, to je bilo to od Juventusa. Barcelona je zatvorila mehanizam desno, a više nije bilo ideje kako organizirano stvarati višak u zadnjoj trećini. Tu i tamo bi opasnost došla s lijevog krila, kao kod trećeg Moratina (poništenog) gola, ali Chiesa i Danilo su imali tek sporedne uloge i Barcelona je mogla živjeti sa sporadičnom opasnosti koju su oni predstavljali na račun toga da se zatvori kombinatorika u trokutu Cuadrado-Dybala-Kuluševski.
Kompatibilne vještine
Ronald Koeman se ponovo odlučio za formaciju 4-2-3-1, ali je napravio nekoliko izmjena u odnosu na El Clásico. Antoine Griezmann je preuzeo poziciju napadača, Ousmane Dembélé je ušao na krilo, a umjesto Sergija Busquetsa je u igri bio Miralem Pjanić.
“Ovo nam je bila najbolja izvedba u sezoni, svakako najkompletnija”, izjavio je Koeman nakon utakmice, potvrđujući da mu je trebao rezultat za koji se može uhvatiti u ovakvoj situaciji. “Pobjeda protiv jake momčadi kao što je Juventus sigurno će nam pomoći u nastavku sezone.”
Utakmicu protiv Juventusa najboljom izvedbom u sezoni čini ono što je Koeman dobio s Dembéléom i Pjanićem.
Prvi je jednostavno nezaustavljiv kada je u svojem ritmu, odličan je dribler i jednako je dobar s obje noge, što mu daje veliki stupanj nepredvidljivosti. Pobogu, često ni on sam ne zna kuda će otići i hoće li opaliti po golu ili će dati povratnu, pa kako da znaju obrambeni igrači? Dembélé svoje akcije počinje daleko prema aut liniji, što znači da ne zagušuje Messijevu zonu kao što to radi Philippe Coutinho, pa čak i Griezmann, koji je ovaj put odigrao ulogu napadača, ali kojem puno više odgovara da ispred sebe ima jakog napadača koji će se hrvati sa stoperima, a da on u završnicu ulazi iz drugog plana. To je ono zbog čega je Dembélé možda i ključni faktor Barceloninih ambicija; njegove vještine kompatibilne su s Messijevima i njih dvojica ne guše jedan drugoga nego si međusobno olakšavaju stvaranje viška i dolazak u završnicu.
Drugi bitan faktor u priči je Pjanić. Protiv svog bivšeg kluba nije odradio sjajnu utakmicu; bio je dobar, ali daleko je to od njegovih gornjih limita i sigurno može biti još bolji kad razvije kemiju s De Jongom i Messijem. Messi je imao 18 dodavanja sa svoje polovice, a asistencija za Dembéléa je došla tek koji metar preko linije centra. To je jasan indikator da nema razumijevanja i povjerenja u toj veznoj liniji — ako se Messi spušta toliko duboko po loptu, to znači kako ima osjećaj da mora pomoći centralnim veznjacima organizirati napad, a tako odlazi predaleko od gola i od zone u kojoj Barcelona želi da stvara višak. U gužvi kroz petoricu na 20 metara od gola rijetko tko može pronaći prostor onako kao što to radi Messi, a na centru Pjanić i sam može napraviti dijagonalu i prebaciti stranu.
Dinamika u veznom redu
Ono gdje Pjanić Koemanu donosi dimenziju više u odnosu na Busquetsa je pokretljivost. S odlukom da iz formacije 4-3-3, koja znači organizaciju veznog reda s jednom ‘šesticom’ i dvojicom igrača ispred nje prijeđe u 4-2-3-1, u kojoj je vezni red organiziran po principu dvojica natrag i jedan ispred njih, Busquetsova važnost je opala. On njega se više ne traži toliko inteligentno čitanje prostora, s De Jongom pokriva puno manje nego dok je štitio Xavija i Andrésa Iniestu. Od njega se sada traži da osvoji taj prostor ispred sebe, da vodi loptu i zauzme mjesto koje su prije okupirala dvojica, a sad je samo jedan.
Pjanić je desni od te dvojice zadnjih veznih, napad je počeo ispred Ronalda Araúja. Međutim, kako se De Jong spustio prema lopti, on se podigao desetak metara iznad njega i kako je napad krenuo prema lijevoj strani, tako se Pjanić kretao u slobodan prostor. Primio je loptu na poziciji koja je u odnosu na De Jonga suprotna od one u kojoj je krenuo, bio je desno i ispod njega, a tu je s loptom lijevo i iznad njega. Ima Messija u međuprostoru, ima dijagonalu na Dembéléa uz desnu aut liniju i ima Griezmanna koji napada dubinu.
Busquets ne radi takve kretnje kao Pjanić, on nije toliko mobilan i njemu je u navici držati svoju poziciju, što ima smisla kada je jedini zadnji vezni u 4-3-3, ali sada Barcelona treba više od toga. Ta se uloga još zove pivot — on je hvatište ekipe, on je statičan i svi se okreću oko njega, a Koeman s dvojicom zadnjih veznih treba dinamiku koju Pjanić donekle donosi.
Koeman je u pravu, ovo je Barceloni možda i najbolja izvedba cijelu sezonu. Daleko od toga da je bila sjajna; tu postoji još puno stvari na kojima se mora raditi jer veći dio utakmice je bila improvizacija i individualna kvaliteta protiv suparnika koji je bio daleko od impresivnog. Uostalom, ako je Morata u dva slučaja zbilja dobio prednost zaleđem da uđe ispred svog čuvara, u trećem je Barcelonu spasila slučajnost jer tih nekoliko centimetara nije bilo odlučujuće da dođe do lopte.
Međutim, Koeman ima na čemu graditi, dobio je neke odgovore jer Dembélé i Pjanić su pokazali da imaju kvalitete komplementarne Messijevim i De Jongovim. To je početak nečega, ali to što je ovo bila najbolja izvedba samo govori koliko još Barcelona mora raditi da dođe do prave razine, da bude ozbiljna momčad i zbilja konkurira za osvajanje Lige prvaka. O tome koliko je Juventus daleko od takvog statusa bolje da ne pričamo.
