Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Barça je divovski gmaz

Pokušala je ugušiti Inter, ali nije joj uspjelo

Zadnja izmjena: 7. studenoga 2018. Giuseppe Cottini

Barcelona prodaje ulaznice i donosi novac gdje god da se pojavi. Njen alkemijski pristup nogometnoj igri magnet je za mase. Ne morate simpatizirati katalonski klub da biste uživali u predstavi koju, poput kakvog putujućeg cirkusa, seli sa stadiona na stadion i iznova izvodi oduševljavajući generacije. Potvrdio je to sinoć i rasprodani stadion Giuseppe Meazza, koji je Interu donio rekordnih 5,8 milijuna eura zarade.

Ne skrivaju tajnu svoje privlačnosti, jer zapravo tajne i nema. Oni su samo ustrajniji od bilo koga drugog u očuvanju ideje koja im je donijela uspjeh. Znaju koliko je teško raditi slijedeći vlastitu zamisao, stoga ne dopuštaju bilo kakvo kolebanje u svojim redovima. Mijenjali su hodače po žici i gutače vatre, ali su nove generacije, jednako kao i stare, odgajali na isti način. Uvijek s ciljem da budu protagonisti i oduševljavaju publiku.

U njihovoj viziji to je moguće samo ako imaju loptu u nogama.

I to je ono što prihvaćate kada kao trener sjedate na Barceloninu klupu. Borba za loptu i briga o njoj postaje vaš život. Često je ona problem, veže ruke i uzrokuje neprospavane noći — pogotovo kod trenera koji su došli u klub nakon Pepa Guardiole, čiji je jedinstveni genij toliko podigao letvicu očekivanja da za navijače ništa što je došlo poslije njega nije dovoljno dobro. Osvajali su titule, duple krune, jednom čak i tripletu, ali nezadovoljstvo pomiješano sa sjetom među navijačima je ostalo.

Ernesto Valverde nije genij, ali je veliki radnik. On je jedan od rijetkih trenera čije ekipe uvijek igraju u skladu s resursima koje ima na raspolaganju. Njegova je Barcelona postapokaliptična verzija kluba izranjavana megalomanijom vrhuške. U potrazi za prečicom koja će im donijeti slavu kakvu su uživali prethodnici opasno su zaprijetili njenoj budućnosti. Najbolje se to vidi na ekipi koja je istrčala na travnjak stadiona u Milanu.

Valverdeova ideja

Kako je ovo ekipa podređena Leu Messiju, treba je prije svega gledati iz perspektive njegovog prisustva na terenu. Messi u ovoj fazi karijere odlučuje gdje će igrati. U dogovoru s trenerom odlučio je zbog manjeg prometa vratiti se na desno krilo. No, i ondje ostaje playmaker koji se s loptom u nogama u nogama uvlači u sredinu terena i pasovima traži suigrače koji napadaju prostor iza suparničke zadnje linije. Osim Jordija Albe, čija je suradnja sa Argentincem postala simbol njena nogometa, Barça u svom rosteru nema više takvih igrača. Loše planiranje ostavilo je najboljeg kreatora na svijetu bez opcija.

I Spalletti i Valverde rade u skladu sa očekivanjima. Možda nisu genijalci koji će ostati upisani u nogometnu povijest, ali njihov proizvod dolazi s garancijom

Luis Suarez je to nekada radio, ali kako se bliži kraju karijere i on radije prihvaća loptu između linija. U Messijevu odsustvu to nije problem jer postaje fokalna točka napada, ali s Messijem na terenu su to dvojica igrača koja ordiniraju u istom prostoru. Kada na to dodamo Philippea Coutinha koji nije ispao zamišljeni nasljednik Andresa Inieste, nego je svoje mjesto u ekipi pronašao na lijevom krilu, dobijamo napadačku liniju koja ne želi trčati prema suparničkom golu bez lopte u nogama.

Stvari nisu ništa bolje ni u veznom redu. U upravi katalonskog kluba konačno su shvatili da umjesto novih xavija trebaju tražiti nove rakitiće i doveli Arthura Mela. Xavi Hernández je generacijski talent čiju proizvodnju sa sigurnošću ne može garantirati ni najbolji razvojni centar na svijetu koji Barcelona ima u La Masiji; Ivan Rakitić je vrhunski igrač čijem se nivou uz predan rad i malo sreće mogu nadati i manje sofisticirana mjesta. No, njih dvojica u veznom redu su nastavak na priču linije ispred njih. Sigurni u posjedu lopte sa ogromnim radijusom kretanja osiguravaju stabilnost, ali ne nude prijeko potrebnu penetraciju.

Iz tog razloga Valverdeova ekipa sliči divovskom gmazu. Spora je, teška, gura suparnika koristeći njegovu potrebu za disanjem za još jači stisak dok ga konačno ne uguši.

Interu se Barça suprotstavila praktično u postavci 2-3-5. Valverde je nedostatak penetracije nastojao riješiti podizanjem obaju bekova koje su osiguravali Rakitić i Arthur svojim dubokim pozicioniranjem. Umjesto nedovoljno oporavljenog Messija, Ousmane Dembélé je dobio priliku zaigrati na desnom krilu. Valveredova je ideja bila da pretvaranjem Dembéléa u prateću špicu dobije još jednog igrača koji će napadati prostor iza leđa suparničke odbrane. Suarez je sa sobom povlačio jednog od stopera ka sredini terena, ali Dembélé se ugledao na starije kolege i redovno ostajao ukopan u mjestu. Umjesto da koristi nastalu situaciju, dovodio je Urugvajca do ludila dok konačno nije izašao s terena 10 minuta prije kraja utakmice.

Ne krivite izvođače radova

Barceloni je preostalo da pokuša ugušiti Inter, ali takve stvari obično ne prolaze kod Luciana Spallettija. Interov trener je odličan taktičar i, poput Valverdea, još jedan stručnjak koji garantira rezultat u skladu s kvalitetom tima koji ima na raspolaganju. Trenutni niz rezultata je Interov najbolji u posljednih šest godina.

Prateći moderne trendove igranja obrane protiv ekipa s visokim postotkom posjeda lopte, postavio je Inter u izrazito kompaktni srednji blok. Logika je jednostavna — smanjujući distance među igračima lakše kontrolirati događanja između linija. Inter izbjegava visoki presing, koji se i sinoć pokazao kao mač s dvije oštrice, jer je Barcelona dvije najbolje situacije na utakmici imala nakon što je golman Marc-André ter Stegen proigrao slobodnog Albu koji je otvorio tranziciju na nepostavljenu odbranu, što ostavlja mogućnost da se po osvajanju lopte s par dodavanja dođe do prilike za udarac.

Proigravajući Maura Icardija ili jednog od krilnih igrača, Inter je nastojao uhvatiti Barcelonu u raskoraku, ali to nije stil igre koji odgovara argentinskom napadaču. Teško da postoji bolji primjer utakmice u kojoj su napadači bili na ‘pogrešnim’ stranama.

Barcelona je gurala Inter prema golu i iz 27 udaraca prema vratima Samira Handanovića iscijedila samo jedan gol. Icardi je jedini šut u okvir gola pretvorio u pogodak.

Nakon podjele bodova koja je njihove ekipe ostavila na  mjestima koja vode u iduću fazu natjecanja, teško je kritizirati izvođače radova. I Spalletti i Valverde rade u skladu sa očekivanjima. Možda nisu genijalci koji će ostati upisani u nogometnu povijest, ali njihov proizvod dolazi s garancijom. Čini se da je ljudima koji ih plaćaju u ovom trenutku to najvažnije.