Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Barça koja stari

Može li transfuzija ‘svježe krvi’ obnoviti momčad?

Zadnja izmjena: 23. kolovoza 2018. Profimedia

Malo je klubova na svijetu koji bi osvajanje domaće dvostruke krune podvukli pod tek solidnu sezonu, ali to je tek realnost današnjih superklubova.

Lanjska Barcelonina titula, njena sedma u posljednjih 10 godina, osvojena je sa stilom. Prva pratnja, Atlético Madrid, ostavljena je na hlađenju na ugodnih -14 bodova, dok je poraz od Levantea u predzadnjem kolu bio jedini u toj rubrici u prvenstvu. U ligi s ponajvećom koncentracijom kvalitete na svijetu, to je svakako sjajan podvig.

No, za superklubove poput Barcelone domaća scena i uspostava dominacije nad njom — ili barem stremljenje tome — nešto je što se podrazumijeva samo po sebi. Glavni cilj je, dakako, najprestižnije klupsko natjecanje na svijetu, Liga prvaka, a pogotovo to vrijedi za Blaugranu kojoj je najveći rival Real Madrid osvojio perverzna četiri naslova u posljednjih pet sezona. S druge strane, Barcelonino šokantno lanjsko ispadanje u četvrtfinalu od Rome ostaje mrlja na sezoni — i to tolika da je ovaj vrhunski domaći učinak postao nešto sasvim marginalno.

Ali nije samo ta Roma i taj posrtaj u Europi ono što je obilježilo Barcelonu lani i općenito posljednjih godina. Ona se postpuno i sportskom politikom izjednačila s ostalim superklubovima, mijenjajući jednu superzvijezdu poput Neymara skupim igračkama kao što su Philippe Coutinho ili Ousmane Dembélé, što je sa sobom nosilo i određene nuspojave. Blaugrana je kroz posljednje dvije-tri sezone postala žrtva akumulacije takvih superigrača, što je povećalo udio improvizacije u planu igre nauštrb stila koji za Barçu po navici vežemo. Ernesto Valverde je doveden da pokuša uspostaviti ravnotežu i povezati redove, a u tome je uvelike i uspio. Jedini je problem što je to postigao kroz pristup koji je dobrim dijelom bio previše pragmatičan za dio navijača, ali to je uglavnom i najbolji pristup kad vam je zadatak stabilizirati sustav igre.

Sada je pitanje koji je idući korak za Barcelonu na putu do nastavka domaće dominacije i, naravno, europskog vrha.

Kadrovske promjene

Tijekom ljetnog prijelaznog roka došlo je do očekivanih promjena u rosteru. Paulinho, koji je u ovo vrijeme lani bio glavni predmet sprdnje kada je u neočekivanom transferu iz kineskog Guangzhou Evergrandea za 40 milijuna eura osvanuo natrag u Europi, sada se istim putem i vratio natrag. Paulinho je utišao kritičare tako što je postao jedan od fokalnih točaka Valverdeova sustava, a činjenica da je utrčavanjima iz drugog plana postao i treći najbolji klupski strijelac prošle sezone ispala je tek posljedica.

Međutim, Brazilac je negdje trebao pokazati slabost, a ona se očitovala kroz nemogućnost praćenja visokog ritma kroz čitavu sezonu, zbog čega je spakiran na avion natrag za Kinu. Umjesto njega u klub je stigao Arturo Vidal, koji unatoč ulasku u poznije godine i dalje nudi više-manje sve ono što i Paulinho — agresiju i ravnotežu između obrambenih zadataka i ofenzivnog učinka — samo na višoj razini.

Odlazak ikone kluba, Andrésa Inieste, ograničilo je kreaciju iz veznog reda, čime je Barcelona zaključila još jednu veliku epohu, ali to nudi mogućnost da se kroz doprinos Vidala i Ivana Rakitića dodatno poradi na stabilizaciji odnosa između veznog reda i prednjeg trojca. Iniestin odlazak se pokušava nadomjestiti angažmanom Arthura Mela, mladog veznjaka koji je stigao iz Grêmija za 40 milijuna eura s bonusima i puno obećava, ali primarno će se tu pokušati eksperimentirati s Coutinhom na dubljoj poziciji.

Messi, Suárez, Rakitić, Pique, Alba, Busquets i, evo, Vidal su svi ipak prešli vrhunac svojih igračkih godina

Dovođenje Malcoma, 21-godišnjeg krilnog napadača iz Bordeauxa, izazvalo je podosta bure, jer igrač je, po svemu sudeći, ranije bio dogovorio sve uvjete s Romom, samo da bi se Barça umiješala i u posljednji trenutak ga preotela. Ali i ta neugodna praksa pokazuje koliko Barcelona brzo priprema na život nakon Luisa Suáreza. Urugvajac, koji će tijekom zimske stanke ući u 33. godinu života, još daje itekako značajan doprinos momčadi — što se očituje i kroz to da je lani sa 33 gola u svim natjecanjima bio drugi strijelac kluba — ali istovremeno te visoke godine uzimaju danak. Prema različitim mjerilima, Suárezova efikasnost jednostavno kopni, što se da i odokativno primjetiti. Jednostavno, debelo ga iznad površine održava količina prigoda koje Barcelona stvara kroz ključna dodavanja, što samom Suárezu olakšava posao.

Malcom tu, naravno, ne pokriva nužno Urugvajčevu poziciju, ali će povratkom Dembéléa i Munira El Haddadija, kao i definiranjem pozicije Coutinhu, koji može gravitirati između veze i napada, Barcelona dobiti na širini napadačkog kadra. Taj će evolutivni proces Valverdeove momčadi biti možda i najzanimljivije pratiti, pogotovo jer je i ligaška premijera protiv Alavesa pokazala da se Barcelona namjerava vratiti na čistih 4-3-3. Također, ta širina bi trebala umanjiti jedan od većih problema prošle sezone, u kojoj se ogromna — ali zaista ogromna — količina napadačkog učinka ograničila na praktički samo dvojicu igrača: Suáreza i naravno, Lionela Messija.

I dalje glavni favorit

Messi je, kao i uvijek, priča za sebe. O njegovu učinku nema smisla puno razglabati; lani je s 46 golova i 18 asistencija u svim natjecanjima bio motor koji je Barcelonu progurao do ovih ‘nezanimljivih’ trijumfa. Kada imate takvog izvanserijskog igrača u ekipi, jasno je da svaka tranzicija ide triput lakše; njegova sposobnost da utakmicu preuzme u svoje ruke tako što će samostalno riješiti njen ishod naprosto je nevjerojatna, ali to je ujedno i dvosjekli mač.

Reduciranje igre na jednog čovjeka jednostavno ne može prolaziti kod momčadi Barçine veličine, pogotovo jer vrijeme radi čak i protiv takvog izvanzemaljca. Koliko će na njega utjecati i izostanak najvećeg rivala, Cristiana Ronalda, tek treba vidjeti; prisustvo još jednog neumoljivog stroja za golove sigurno je utjecalo na fokusiranje motivacije i želju za dostizanjem što većih brojki.

Ako je suditi po pripremnom periodu i ovim prvim službenim susretima, Valverde će ove sezone pokušati Messija vratiti bliže golu i osloboditi ga dužnosti vraćanja duboko po loptu. Protiv Alavesa je krenuo široko s desne strane, ali i s očekivanom slobodom kretanja. Ništa ne ukazuje na to da i ove godine Messi neće isporučiti svoje abnormalne brojke, ali Barcelona mora imati spremne ideje i bez njega na terenu.

Kada se podvuče crta, Barcelona je i dalje glavni favorit za vrh, barem u Španjolskoj, pogotovo s obzirom na Realovu adaptaciju na ovu post-Ronaldovsku eru pod novim trenerom. Valverde je podebljao rotaciju i doveo u svlačionicu par mlađih lica — poput braniča Clementa Lengleta, dovedenog iz Seville za 36 milijuna eura da pojača konkurenciju u obrani — koja bi trebala održavati visoku energetsku razinu uslijed nove iscrpljujuće sezone na nekoliko fronti. Međutim, osim što ta nova lica i dalje ne dolaze iz La Masije, drugi ključni problem ove sezone je i ophođenje sa sve starijom okosnicom ekipe. Messi, Suárez, Rakitić, Gerard Pique, Jordi Alba, Sergio Busquets i, evo, Vidal su svi ipak prešli vrhunac svojih igračkih godina i očigledno — izuzev Messija — svi to počinju prikazivati na terenu, iako je i dalje riječ o vrhunskoj momčadi.

Starenje neće nužno predstavljati problem već ove sezone, ali ako se ne počne intenzivno pripremati za život poslije ove generacije tako što će se prvom prilikom okrenuti adaptaciji ovih mlađih lica u prvu momčad, Barcelona bi sebi mogla dodatno zagorčati život u bliskoj budućnosti. Utoliko je ovo tek nova faza razvoja neke nove Barcelone koja živi unutar starih ambicija.

Ne propusti top članke