Prije dvije i pol godine Ernesto Valverde postao je Barcelonin trener. Kao bivši igrač kluba, učenik Johana Cruyffa i dokazani stručnjak, bio je logičan izbor za nasljednika Luisa Enriquea. Prije toga Valverde je četiri sezone vodio Athletic Bilbao, a mandat mu je obilježen osvajanjem Superkupa — prvog klupskog trofeja nakon 1984., i u upravo protiv Barcelone. No, ulaznicu za najvišu scenu zaslužio je prilagodbom sustava igračima, što je u ograničenim Athleticovim uvjetima bilo ključno za uspjeh. Barceloni tada nije bio potreban ideolog ili revolucionar, nego trener koji će uspostaviti ravnotežu između potreba uprave s jedne te igrača s druge strane.
Pod Enriqueom je Barcelona dominirala na osnovu individualne kvalitete Lionela Messija, Luisa Suáreza i Neymara, dok su ostali igrači bili u njihovoj službi. S obzirom na to da je Brazilac to ljeto potpisao za PSG, otvorilo se dodatno mjesto u prvoj postavi. Prelaskom na 4-4-2 Valverde je postavljanjem dodatnog veznog igrača učvrstio redove, osigurao bolju ravnotežu između obrane i napada i jednom taktičkom promjenom postavio preduvjete za povratak Barcelone na vrh.
I ne ulazeći u implikacije takvog skretanja s klupske tradicije koja se tiče rasporeda na terenu i stila igre, nakon 137 utakmica na klupi, postoji dovoljan vremenski uzorak za ocjenu uspješnosti njegova dosadašnjeg rada. Barcelona je jučer proslavila 120. rođendan, a Valverde osvojio četiri trofeja u dvije sezone. Vratio je naslov prvaka u Kataloniju te uzeo po jedan Kup Kralja i Superkup.
No, je li to dovoljno za ostanak? Usprkos tome što trenutno dijeli vodeću poziciju u La Ligi te relativno lakom prolasku skupine Lige prvaka, postoje tri razloga zašto je Valverde bliže otkazu nego ostanku u sljedećem razdoblju.
Ili će ih Valverde moći sam riješiti probleme nagomilane još iz prošlih sezona, ili će Barcelona tražiti novog trenera; treće opcije neće biti
Prvi je vezan za posrtanja posljednje dvije sezone u Ligi prvaka. Iako je momčad po kladionicama bila glavni favorit za osvajanje nakon Manchester Cityja, dva ispadanja prije finala mogu se smatrati neuspjehom. Posebno je bolan podatak da je u oba primjera ispala na gotovo jednak način. U sezoni 2017./18. kobna je bila Roma nakon što je Barça došla na Olimpico s prednošću 4-1 iz prve utakmice. Rimljani su iskoristili gol u gostima i pobjedom 3-0 potpuno neočekivano prošli u polufinale. Tada se to činilo se kao rezultatska anomalija i nešto što će se više neće ponoviti. Međutim, ponovilo se protiv Liverpoola prošle sezone. Nakon što je još jednom imala prednost od tri gola iz prve utakmice, Barcelona je izbačena porazom u uzvratu. Roma i Liverpool su potpuno nadigrali Barcu i poslali je kući sa sedam primljenih golova u dvije utakmice.
Postoji značajna razlika u uspješnosti kod kuće i u gostima; razlika koja se možda ne osjeti toliko u La Ligi ili u grupnoj fazi Lige prvaka, gdje postoji dovoljno prilika za popravak, ali u knockout fazi je itekako bitna. Primjeri iz ovosezonske skupine Lige prvaka, s prilično slabim nastupima u Dortmundu i Pragu, samo su nastavak te priče.
Kako G prilagoditi MS-u
Drugi razlog zašto bi Valverde mogao otići je slaganje rotacije.
Barcelona je ovo ljeto uložila novih 255 milijuna eura kako bi povećala šanse za osvajanje Lige prvaka te obnovila sastav s mlađim igračima. To je bilo iznimno važno jer su osnovu Valverdeove rotacije u dosadašnjem mandatu činili igrači koji su ušli u svoje tridesete. Primjerice prošle sezone je jedino Marc-André ter Stegen bio mlađi od 30 među sedmoricom igrača koji su dobili najviše minuta u La Ligi. Valverdeova nesklonost rotiranju i biološki procesi koje je nemoguće zaustaviti morali su dovesti do promjene. Žrtva kompromisa između uprave i trenera ispao je Ivan Rakitić — dotad neizostavni član prve postave je dolaskom Frenkieja de Jonga prisiljen je prepustiti svoje mjesto i tražiti izlaz iz kluba u sljedećem prijelaznom roku.
Rakitić će vjerojatno otići, ali problemi će ostati. Usprkos tome što uprava dovođenjem mladih zvijezda kao što su Philippe Coutinho, Ousmane Dembélé ili Malcom želi smanjiti ovisnost o veteranima, Barcelonin rezultat i dalje najčešće ovisi o igračima naslijeđenim iz vremena Enriquea i Pepa Guardiole. Dok se Valverdeu dijelom može lišiti krivnje za Dembéléovu sklonost ozljedama ili strast za videoigrama, postoji dovoljan broj drugih primjera koji idu u prilog tezi da naprosto nije uspio izvući maksimum iz dobivenog rostera.
Paco Alcácer i Lucas Digne su poslani u Borussiju Dortmund, odnosno Everton nakon samo godinu dana u Barceloni, a slična situacija dogodila se Malcomu, još jednom potencijalom igraču uloge koji je prelako odbačen. Koliko je važno imati takve igrače u rotaciji pokazao je primjer Real Madrida prije nekoliko sezona, jer Barçinom su rivalu u gustom rasporedu s dvije utakmice tjedno znatno pomogli ligaški golovi Álvara Morate, Marca Asensija i Lucasa Vázqueza, jer su Cristiano Ronaldo i ostatak prve postave mogli preko vikenda ‘puniti baterije’ izbjegavanjem gostovanja kod slabijih suparnika.
Umjesto Alcácera, Malcoma ili Coutinha kao potencijalnih rješenja, Barcelonina je knjiga danas uglavnom spala na dva slova: Messija i Suáreza. Dodatni problem za Valverdea je Antoine Griezmann, 125 milijuna eura plaćeno pojačanje dovedeno s ciljem da jedan dio odgovornosti preuzme na sebe i tako odmori veteranski dvojac. Kao i njegovi prethodnici, igra po sistemu ‘toplo-hladno’ te se njegova forma i utjecaj na terenu trenutno ne čine dovoljnim da bi opravdali visinu investicije. Iako je odigrao odlično drugo poluvrijeme protiv Borussije, treba spomenuti da je ušao tek nakon Dembéléove ozljede. Kad najskuplje pojačanje ovoga ljeta jednu od najvažnijih utakmica polusezone počne s klupe, onda je prilično znakovito da Valverde nema jasnu ideju kako G prilagoditi MS-u.
No, očito nije problem u Griezmannu jer nastupi za francusku reprezentaciju i Atletico Madrid potvrđuju njegovu klasu. Također, ako se petorica igrača, uključujući Griezmanna, nisu uspjela uklopiti u Valverdeov sustav, onda jezičac na vagi krivnje prelazi na trenerovu stranu. Francuz je treći strijelac ekipe ali njegov skroman učinak od pet golova i tri asistencije u 17 nastupa dovodi do potvrde koliko Barcelona ovisi o dvojici igrača u 33. godini života.
Prijetnja vječnog rivala
To je treći razlog zašto Valverdeov status nije siguran.
Od 42 gola koliko je Barcelona ove sezone ukupno postigla u Ligi prvaka i La Ligi, njih 20 su djelo Suáreza i Messija, a Argentinac je prvi Barçin asistent s osam izravnih dodavanja za gol. Drugi zabrinjavajući podatak je razlika između postignutih i ‘očekivanih’ golova (xG) u domaćem prvenstvu. Iako Katalonci imaju najbolji napad lige s 35 pogodaka, analitika očekivanih golova pokazuje samo 22,59, što bi ih po toj metodologiji svrstalo na tek četvrto mjesto. Veliki jaz između tih dvaju pokazatelja govori da Barcelona postiže dosta golova iz manje izglednih situacija, a jedan od razloga za to svakako je Messijeva briljantnost. Čak i kad momčad ne igra dobro i ne stvara dovoljni broj izglednih prilika, ima igrača na terenu koji može zabiti ni iz čega; međutim, spomenuta je razlika prevelika i nije realno očekivati da će se zadržati.
S obzirom na neuspjeh u Ligi prvaka te ostale probleme koje Messijeva genijalnost gura pod tepih, uprava je ovo ljeto imala dovoljno argumaneta za otpuštanje Valverdea. No, to nije učinjeno jer je trener ostvario minimalne ciljeve: naslov prvaka i pozitivnu atmosferu u svlačionici, odnosno palac gore njena frontmena.
Za razliku od prošle sezone, Barcelonu zasigurno čeka veći otpor ostatka konkurencije u La Ligi, a to se posebno odnosi na vječnog rivala.
Karim Benzema igra nogomet karijere i nevjerojatnom razinom forme dopušta Edenu Hazardu dovoljno vremena za prilagodbu na novi klub i ligu. Zinédine Zidane bolje koordinira ostatak rostera nego Valverde. Dok se čeka Hazard, priliku su dobili (i opravdali) igrači iz drugog plana kao što su Fede Valverde, Ferland Mendy i Rodrygo. U borbi za naslov, Real ima još dva ozbiljna aduta: prvi je Zidaneov liderski utjecaj jer je već pokazao sposobnost izvući maksimum iz pojedinih igrača te sama širina rostera. Najveći rivali su trenutno izjednačeni i s obzirom na to da Real igra kod kuće protiv Alavesa, a Barcelona gostuje kod Atletico Madrida, postoji ozbiljna mogućnost za smjenu na vrhu ljestvice već ovog vikenda.
To je ključni razlog zašto Barcelona i Valverde trebaju biti zabrinuti. Konkurentniji Real Madrid bit će okidač za rješavanje nagomilanih problema iz prošlih sezona. Ili će ih Valverde moći sam riješiti, ili će Barcelona tražiti novog trenera; treće opcije neće biti.
