Barcelona nema trenera

Blaugrana je razbijena vojska. Vojska bez vojskovođe

Zadnja izmjena: 12. travnja 2017. Profimedia

Kad se nešto dogodi jednom, možemo pričati o slučajnosti. Kad se ta slučajnost ponovi, onda postaje uzorak koji moramo uzeti u obzir kao relevantan. Barcelona, u kakvom god stanju bila, ne može u dvije utakmice knockout faze Lige prvaka u gostima izgledati ovako loše i primiti sedam komada bez da zabije ijednog. Jednostavno, nema nikakvog racionalnog objašnjenja da momčad s tolikim rezervama kvalitete stvori jednu i pol šansu za gol.

PSG je pomeo Barcu u Parizu, a Juventus je napravio slično u Torinu. Ono što zbunjuje je činjenica da je, usprkos epskom raspadu PSG-a, ta ista ekipa sposobna respektabilnom protivniku natrpati šest golova u jednoj utakmici. Penali ili ne, kukavičluk Parižana ili ne, ali to nije baš lagan zadatak. Ekipa treba imati i strukturu i plan, ali i superiornu kvalitetu da bilo kome u bilo kakvim okolnostima zabije šest golova.

Kako onda, u domeni taktičke analize, objasniti ove tri utakmice koje su u potpunom proturječju – jer u dvije Barcelona izgleda potpuno amaterski bez koherentnog plana u ijednoj fazi igre, a u onoj jednoj između izgleda kao stroj koji u jednoj utakmici može samljeti baš svakoga?

Da bismo razgovarali o taktici prvo moramo razgovarati o volji da se taktika provede. Ako taktika odgovara na pitanja: „Kako, kada i gdje?“ , onda motivacija odgovara na pitanje „Zašto?“ I upravo je motivacija preduvjet taktike, sve složene sheme igre počinju i završavaju voljom da se provedu i bez „Zašto?“ nema nijednog drugog pitanja.

Ako Barcelona u gostima izgleda kao razbijena vojska i ako tu već pričamo o uzorku, onda je logično okrenuti se prema treneru i njega pitati – zašto. Odgovora nema. Odnosno ima, jer problem je većim dijelom u tome što je taj trener u ovom trenutku nulti faktor ove ekipe. I to je, iz utakmica u Parizu i Torinu, bolno vidljivo.

Enrique postao nebitan

Luis Enrique nikad nije bio neki taktički revolucionar, ali dobro se prilagođavao momčadi. Kao poklon za početak mandata dobio je Luisa Suáreza, a ljudi su skloni jako podcjenjivati težinu posla uklopljavanja takvog igrača s Neymarom i Leom Messijem.

Teško je utjecati na igrače, posebno tako dobre igrače i s takvim egom, kada su svjesni da će trener biti tu još svega mjesec dana. On je postao nebitan i to se vidi

Da, riječ je o nevjerojatnom napadačkom trojcu, možda i najboljem u povijesti nogometa. Ali, istodobno, njih trojica dolaze svaki sa svojim egom, mušicama, ali i navikama u igri, željama i potrebama za prilagodbom. Trenerov posao je, između ostalog, i žonglirati njihovim prohtjevima, idejama i egom, kontrolirajući ih koliko je to moguće da ih se ne sputa. Socijalna dinamika u svlačionici je nešto nevjerojatno bitno, čak i za ovako elitne timove. Odnosi između igrača i stručnog stožera određuju uspješnost provođenja ideja, ali i razinu samoodricanja i žrtve koje su individualci spremni podnijeti za momčad.

Dvije godine je to funkcioniralo strašno dobro. Ove sezone došlo je do zasićenja i posljedično do raspada sistema. Neymar napušta ekipu u ključnom trenutku da bi slavio sestrin rođendan, Messi je pasivan, a kod Suáreza jednostavno ne postoji mogućnost da kraj njih dvojice preuzme momčad kao što je svojevremeno preuzeo Liverpool. Uz godine koje Andrés Iniesta nosi na leđima i sitne ozljede s kojima se u kontinuitetu muči Sergio Busquets, obrana niti nema šansu spasiti sezonu. Događa se istinski raspad sistema koji dolazi iz uništene grupne kohezije i promijenjene socijalne dinamike.

Lucho Enrique je savršeno svjestan da tu za njega nema mjesta i već se dugo zna kako neće produžiti ugovor za narednu sezonu. Međutim, to je loše, jer je objavljivanjem toga zaista postao nulti faktor. Teško je utjecati na igrače, posebno tako dobre igrače i s takvim egom, kada su svjesni da će trener biti tu još svega mjesec dana. On je postao nebitan i to se vidi.

Kad se igrači između sebe nabriju i kad odluče da imaju nešto za dokazati, onda odigraju onako kako su odigrali u Barceloni protiv PSG-a. Međutim, neće za baš svaku utakmicu postojati motiv da se pokaže da nisu toliko sramotni da ih protivnik razbija 4:0. U takvim trenucima ekipa treba trenera koji će ih pripremiti, pa između ostalog i motivacijski. Kad nemate trenera, nemate ni potrebnu razinu pripreme. Zato ih Juventus razbije 3:0 – pa eto im sad prilike da se opet motiviraju za uzvrat.

Juveov gard šampiona

Međutim, postoji i još jedna stvar. Sve što je Luis Enrique napravio, slušali ga igrači ili ne, napravio je krivo. Za vikend je Malaga dobila Barcu i de facto je izbacila iz utrke za naslov. Najlošiji igrač, ali baš daleko najlošiji, bio je Jeremy Mathieu. Iz nekog razloga, nakon što je bio najgori na La Rosaledi, dobio je opet šansu i to kao lijevi bek. Barca je počela u 4-3-3, pa je nakon 10-ak minuta mijenjala u 3-3-1-3, pa nakon što je Mathieu zamijenjen opet je prešla na igru s četiri otraga, da bi pred kraj igrala formaciju koja i ne postoji nego samo očitava sav kaos u toj momčadi. Svaka formacija i svaka izmjena izgledali su isto – impotentno, sterilno i loše. Veznjaci su griješili, izvan ritma i igre. Napadači su bili nevidljivi, bez kretanja i dinamike u igri. Sve skupa ispuhano i prazno.

Međutim, to je samo kulminacija procesa koji traje već neko vrijeme. Barcelonin model je doveden u pitanje i nazire se opasan krah jedne vizije. Doduše, tu i tamo mrtvaci ožive, ali Barcelona postaje sve plastičniji klub na krivim temeljima. Stoga ova utakmica ne treba iznenaditi.

Isto kao što ne treba iznenaditi ni to koliko je nogomet nepošten. Opet će Barcelona ukrasti sve naslovne stranice i ispada kako je Juventus dobio jer je Barca odigrala katastrofalno. Dobro, stvarno je odigrala stihijski i povijesno loše, ali Juventus je odigrao iznimno dobro u svim fazama igre – obrani, napadu i tranziciji. To što je Barca bila loša ne umanjuje dobru partiju domaće ekipe.

Massimiliano Allegri nije postavio neku genijalnu taktičku zamku. Juventus nije odigrao nešto drugačije, nešto veliko i revolucionarno što je odlučilo utakmicu. Međutim, Juventus je odigrao ono što je u nogometu najteže – utakmicu u kojoj je imao tisuće malih stvari koje je sve redom radio savršeno. Utakmica bez grešaka, s gardom istinskih šampiona. Utakmica u kojoj su igrači prvo znali zašto, a onda i kako, kada i gdje.

Izgubljena kultura momčadi

Recimo, znali su da treba napasti Mathieua, baš kao što je to radila Malaga.

Gonzalo Higuaín vezuje oba stopera i odvlači ih udesno, dok Mario Mandžukić vezuje desnog beka. Osovina veznog reda Miralem Pjanić-Sami Khedira izvlači vezni red Barcelone i razbija im vertikalnu kompaktnost, otvarajući prostor u koji može utrčati Paulo Dybala. Naravno, fantastičan igrač kao što je Dybala to prepoznaje i zavlači se u prostor iza leđa Javiera Mascherana, koji je potpuno izgubio osjećaj i rutinu igranja zadnjeg veznog i Jeremy Mathieu se nalazi u situaciji da mora čuvati i Dybalu i Juana Cuadrada. Ovakav Mathieu to jednostavno ne može.

Jednako kao što ovakva Barca ne može igrati protiv apsolutno nikoga. Naravno, postoji mogućnost da će na Camp Nou opet istrčati neka goropadna i silna Barcelona koja ima strašan individualni potencijal, sposobna se privatno zainatiti i pokazati koliko je dobra. I jest, ali dobar je i Juventus. Toliko dobar da vam mogu garantirati kako mu se neće dogoditi raspad koji se dogodio PSG-u, jer ima rutinu, iskustvo i sistem. Juventus, za razliku od Barcelone, nije izgubio svoju kulturu momčadi. A ako je motivacija preduvjet taktike, kultura momčadi je preduvjet svega.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.