To je bio potencijalni problem iz dvaju razloga.

To što Müller više ne igra na krilu, bočno ili povučeno bilo je jedna od glavnih stvari zbog kojih je Flickova preobrazba momčadi bila toliko uspješna; Müller je tumač prostora i Flick ga je stavio iza Roberta Lewandowskog kako bi mu vratio važnost koju je izgubio za vrijeme Nike Kovača i Carla Ancelottija. Ne znači to, naravno, da Müller ne može pokriti krilnu poziciju niti da će mu kruna kralja prostora pasti s glave, ali protiv momčadi koja je u zonskoj obrani kvalitetna kao Atlético važno je imati rutinu i uigranost. Tim više što je pomicanje Müllera na krilo stvaralo i drugi problem, jer nije bilo igrača koji ga može zamijeniti. Coutinho je obično bio taj koji je uskakao na mjesto desetke, a bez njega je Flick morao podignuti Corentina Tolissoa koji je ipak defenzivniji igrač. Prednja četvorka nikad prije nije igrala zajedno i u njoj su dvojica igrača bila izvan svojih pozicija.

Atlético naprosto nije imao šanse. S druge strane je bio bolji suparnik, Bayern koji je došao igrati nogomet po svojim pravilima

U takvom rasporedu bilo je teško računati na rutinu. Pa ipak, Bayern je rutinski pobijedio Atlético Madrid postigavši četiri gola, i to u utakmici u kojoj je Lewandowski bio debelo ispod svoje uobičajene razine.

To jasno pokazuje koliko je ovaj Bayern moćan, da je prvi favorit za još jedan europski naslov. Sa svim odlascima i izostancima u napadačkoj liniji, sa svim objektivnim problemima u slaganju momčadi, sa svim eventualnim problemima zbog kratke predsezone, bio je brži, agresivniji i bolji u svakom segmentu nogometne igre.

Rupa između linija

Uostalom, sve govori činjenica da je Bayern utrpao Atlético Madridu četiri komada. Taj podatak dobiva na težini znate li da Atlético pod Diegom Simeoneom još od 2014. i debija Jana Oblaka u gostima protiv Olympiacosa nije primio dva gola u prvom poluvremenu u jednoj utakmici Lige prvaka. Simeoneovu momčad možete pobijediti, ali vrlo rijetko će je bilo tko razbiti. Bayern je, međutim, napravio upravo to: nakantao je Atlético, i to na takav način da je iza utakmice ostao dojam kako su Bavarci igrali s pola snage.

Najbolja ilustracija trenutne razlike između dviju momčadi je situacija prije drugog gola.

Atlético je gradio napad i lopta je došla na desno krilo gdje je bio Marcos Llorente. On prima loptu, ali Lucas Hernandez — jer ni Alphonso Davies kao standardni lijevi bek nije bio spreman za nastup — agresivno iskače na njega i tjera ga od gola, a Coman i Joshua Kimmich prepoznaju situaciju i dolaze zatvoriti Llorentea u zamku iz koje se napadač ne može izvući.

Hernandezova individualna obrana je dobra, a Comanova i Kimmichova reakcija je odlična, ali Flickov Bayern ionako lomi suparnike pritiskom, tako da su uigrane reakcije nekolicine igrača na okidače presinga već standardna stvar i dio stila igre momčadi koji je Bayern uspješno demonstrirao u osvajanju prošlosezonske Lige prvaka. Ono što ovdje treba naglasiti jest pozicioniranje Tolissoa, koji se približava situaciji kako bi iskontrolirao odbijenu loptu koja zaista dolazi do njega i on je odigrava na Lewandowskog; ovaj je produžuje na Comana, a akciju golom manje od 10 sekundi nakon gore prikazane situacije završava Leon Goretzka — zadnji vezni, čovjek označen strelicom.

Usporedite aktivnost dviju momčadi kroz cijelu utakmicu. Usporedite kompaktnost koju Bayern ima u svim fazama igre s Atlético Madridom i prostorom koji se otvorio Tolissou i Lewandowskom između gostujuće obrambene i vezne linije.

Da, Atlético je u tom trenutku bio u napadu, ali u tom napadu obrambena linija uopće ne sudjeluje i samim tim se otvara ogromna rupa između linija koju suparnik može iskoristiti za odigravanje dodavanja s kojim dolazi u završnicu jer na Tolissou nema pritiska. Usporedite i činjenicu da Bayernu kontranapad po oduzetoj lopti završava zadnji vezni igrač koji se priključuje završnici napada, a da kod Atlética nema priključivanja napadu, osim povremeno preko bočnih igrača.

Napad na novu titulu

To je trenutna razlika između Atlético Madrida i Bayerna.

Bayern u svakom trenutku aktivno igra nogomet i stavlja suparnika pod pritisak; pokušava oduzeti loptu, pokušava doći u napad sa što više igrača, pokušava zadržati kompaktnost koja njegovim igračima pomaže i da kombiniraju i da se brane. Flick želi agresivan, atraktivan i opasan Bayern koji pokušava aktivno osvajati loptu i konstantno napadati kako bi dominirao utakmicom, bez obzira na sve izostanke i improvizacije koje je trener morao napraviti. Atlético nije takav. Stoji da je i Simeone imao neke izostanke, prije svih Saúla Ñígueza i Joséa Giméneza, ali njegova momčad je pasivna.

U takvom dvoboju Atlético naprosto nije imao šanse. S druge strane je bio bolji suparnik, Bayern koji je došao igrati nogomet po svojim pravilima, dominirati utakmicom i pokazati konkurenciji da je najbolja momčad u Ligi prvaka i da će ponovo napasti naslov europskog prvaka.

Simeone od Atlético Madrida svake godine primi 42 milijuna eura, što ga čini najbolje plaćenim trenerom na svijetu. To je valjda jedino pošteno s obzirom na to da je on taj koji je stvorio ovu momčad od nule i da je od kluba koji je grebao po dnu La Lige stvorio stroj koji svake godine prepoznatljivim stilom igra Ligu prvaka. Usprkos svim manama koje mu možete naći i kojih itekako ima, svaki euro kojeg dobije je u potpunosti zaslužio jer Atlético je njegova momčad, momčad s njegovim karakterom koju je teško razbiti.

Kad Bayern izdominira Simeonea i Atléticu uvali četiri gola, onda vam je jasno da napad na još jednu titulu itekako ima pokriće. Flickova je momčad samo nastavila ondje gdje je stala prije dva mjeseca i još uvijek dokazuje da je najbolja u Europi.