Utakmica kojom je Igor Bišćan otvorio svoju avanturu u Ljubljani nije baš bila najbolja reklama u predstavljanju pred novim navijačima. U prvom pretkolu kvalifikacija za Europsku ligu Olimpija je glatko ispala od finskog VPS-a — ekipe koja je po Transfermarktu vrijedila tek dva milijuna eura, što je osjetno manje od onoga što je Bišćan imao samo u pričuvi na klupi. Bilo je dvaput po 1:0 za Fince, a tijek utakmice je jasno pokazivao kako se Olimpija nema pripremljen plan kojim se može nametnuti kao ekipa koja želi dominirati utakmicom. Svaka sekunda utakmice dokazivala je da Olimpiji ne leži uloga lovca, pravog favorita koji mora razbijati bunker discipliniranog i kvalitetom prilično inferiornog suparnika.
S druge strane, kontekst utakmice protiv Dinama je jedna od onih situacija u kojima se Bišćan najugodnije osjeća.
Naravno, s vremenom je Olimpija naprosto navikla igrati protiv povučenih protivnika i došla do naslova prvaka u uzbudljivoj utrci. Bišćan je razvio taktičke elemente prilično uspješnog napadačkog sustava koji je bio više efikasan nego estetski dojmljiv, ali obrana je uvijek bila osnova svega. Njegova je Olimpija za prvim napadom lige zaostala čak 18 golova, ali je zato u 36 odigranih kola primila tek 17 golova. Bila je to potpis koji je jasno pokazivao da se Bišćan najbolje snalazio u poziciji kad se njegova momčad može koncentrirati na obranu i napasti suparničku pogrešku.
Rijeka nije igrala, Bišćan je isključivo čekao pogrešku koja je naposljetku došla
“Teška utakmica, kao što smo i očekivali’”, komentirao je jučerašnju utakmicu Bišćan. ‘”Znali smo da ćemo biti podređeni i ovisiti o obranama golmana te da ćemo se morati baciti na glavu da dođemo do stopostotnih prigoda. Razlika u kvaliteti je ogromna i morali smo biti čvrsti da dočekamo trenutak za doći u vodstvo. Dočekali smo svoje prilike i iskoristili ih.”
I baš utakmice s takvim kontekstom su Bišćanov dnevni boravak, prava prilika da obuje svoje papuče, izvali se na fotelju, digne noge i uživa u situaciji na terenu u kojoj može ponuditi najviše.
Rijeka je, dakle, imala plan čekati.
Prepolovljeni teren
Disciplinirana zonska obrana nije ništa revolucionarno i puno drugačije od onoga što spremaju drugi treneri. Međutim, u toj kompaktnosti važno je primijetiti neke prilagodbe kojima Bišćan radi razliku.
Leonard Zuta agresivno iskače prema Izetu Hajroviću iako je lopta dvije linije udaljena od njih i tako u startu pokušava spriječiti da ostane sam u prostoru između linija koji se vrlo lako može otvoriti, jer Stjepan Lončar vrlo striktno prati Danija Olma. Olmo svojim kretanjem pokušava ili otvoriti se za primanje dodavanja kao primarni cilj, ili otvoriti koridor kroz Rijekinu zonu za dodavanje prema Hajroviću ili Mariju Gavranoviću kao sekundarni cilj. Međutim sve dok je Lončarova agresivnost usklađena sa Zutinim kretanjem, Dinamo nema rješenje niti u prvoj ni u drugoj liniji distribucije lopte.
To onda otvara nove opcije za Rijekinu obranu. Dok Alexander Gorgon prati Arijana Ademija kako Dinamo preko njegove demarkacije ne bi prenio loptu u zadnju trećinu terena, Antonio Čolak radi pritisak prema stoperu i gura ga u položaj tijela koji ga onemogućuje da vrati loptu drugom stoperu. Takva situacija omogućuje Rijeci da ‘prepolovi’ teren. Čak trojica veznih igrača, obojica napadača, stoper i bek kontroliraju lijevu polovicu terena, ostavljajući na suprotnoj strani terena samo trojicu igrača — desno krilo kao opciju za eventualnu kontru, desnog beka kao osiguranje od dijagonale i stopera kao korektora obje polovice.
I ništa od toga nije slučajno. Radi se o sistemskim rješenjima koja Bišćan može upotrijebiti kad ima privilegij da on bude taj koji čeka. S dobrom organizacijom i ispravnim čitanjem momentuma na terenu Rijeka dolazi u situaciju da brani puno manju površinu terena, što je osnovni uvjet koji omogućava agresivnost u igri, nešto na čemu Bišćan temelji uspjeh.
Prema naprijed je Rijeka napravila vrlo malo. Cijelo prvo poluvrijeme je bila bez udarca, a cijelu utakmicu nije stvorila niti jednu pravu šansu. U odnosu na eru Matjaža Keka, Bišćan je napravio promjenu kojom je povukao Domagoja Pavičića s pozicije ‘desetke’ na poziciju ‘osmice’, s koje može više sudjelovati u igri. Logičan je to potez s obzirom da je Pavičić najkreativniji igrač kojeg ima, sposoban stvoriti šansu za sebe i suigrače kroz sposobnost dodavanja i kroz vještinu driblanja. S obzirom na to da je Pavičić najotporniji na presing, razumno je pokušati iznositi loptu preko njega i onda činjenica da je povučen niže kako bi bio češće na lopti ima smisla.
Međutim, ovaj put nije pomoglo. Rijeka nije igrala, Bišćan je isključivo čekao pogrešku koja je naposljetku došla i Čolak je zabio za sva tri boda. Na kraju je niz Nenada Bjelice došao do kraja, upisao je poraz u prvenstvu iako može imati dojam kao je bio bolji suparnik. Ništa Dinamo nije napravio ni drastično bolje ni drastično lošije nego obično, samo sad je naletio na suparnika kojem je prioritet bio ne primiti gol.
I upravo to je Bišćan. Malo sjajni Simon Sluga koji je poskidao neke stvarno teške lopte, malo Čolak koji je zabio iz prve prilike koja nije ni bila prava prilika, malo disciplina, malo agresija, malo čvrstina. Ovakav kontekst utakmice kao što je bila protiv Dinama je jedna od onih situacija u kojima se Bišćan najugodnije osjeća. Tu nema problema prihvatiti činjenicu da će biti podređen, da će ga vratar trebati spašavati, da će čekati i da će biti teška utakmica. Takva situacija je Bišćanov dnevni boravak, prava prilika da obuje svoje papuče, izvali se na fotelju, digne noge i uživa u situaciji na terenu u kojoj može ponuditi najviše.
