Neće Gallagher biti Chelseajev kapetan ali čovjek cijele sezone igra Premier ligu i nema šanse da bi u ijednom trenutku situaciji pristupio onako ležerno kao što je pristupio kada mu je Ivanušec uzeo loptu i ostavio ga iza sebe. U Premier ligi na onu loptu prilazi sa svom žestinom i postavlja se čvrsto jer zna da će ga suparnik odnijeti, a ovdje joj prilazi dječački.

Nije njegov primjer izoliran. Nikola Moro bio je najbolji igrač hrvatske reprezentacije na U-21 Euru, kapetan i tihi vođa koji je preuzeo utakmicu sa Švicarcima u svoje noge i riješio je. Taj Moro igra već šestu seniorsku sezonu, iza sebe ima 18 europskih utakmica i od njega ležerno i nepromišljeno dodavanje poput onoga koje je prethodilo jedanaestercu u prvom poluvremenu ne možete vidjeti već pet godina. Pogreške se događaju, one su sasvim normalan dio nogometne igre i kao takve ih treba prihvatiti. Pobogu, Lionel Messi je u sezoni 2017./18. u svim natjecanjima pucao osam penala, od čega je zabio četiri i promašio četiri. Međutim, ono što veže Gallagherovu i Morinu anegdotu je ležernost kojom su pristupili situaciji i koja ih je u konačnici povukla u veliku grešku.

Rigidni i vrlo defenzivni sustav ima logike, ali rezultat za povijest je ostvaren kada se igralo skroz drugačije od toga

Ta ležernost — odnosno, zaigrani pristup koji povremeno graniči s nonšalancijom u donošenju odluka — ne dolazi iz podcjenjivanja suparnika. Ona je glavna karakteristika juniorskog nogometa i primarni razlog zašto omladinska natjecanja ne možete gledati kroz prizmu seniorskog nogometa.

Zašto se to događa, s obzirom da su na utakmici Hrvatske i Engleske doslovno svi igrači na travnjaku imali seniorsko iskustvo, ja ne mogu objasniti ni sam sebi, pa tako ni vama. Moro, koji iza sebe ima šest seniorskih sezona i Gallagher, koji standardno igra u Premier ligi, griješe kao zaigrani početnici i situacijama prilaze na način na koji je u klubovima nezamisliv.

Biti ono što jesu

Nije stvar samo u njima. U seniorskom nogometu broj uspješnosti akcija — a bolji prijevod za “akcija” bi možda bio “radnji”, jer to je statistika koja se fokusira na radnje s loptom: dodavanja, duele, driblinge, oduzimanja lopte, udarce itd. — varira između 70 i 80 posto, jer je prirodno da će Manchester City sa svojih 600 kratkih dodavanja u ukupnom zbroju imati više uspješnih radnji nego momčad koja pokušava doći u završnicu kroz okomita dodavanja koja nose više rizika od neuspjeha.

Međutim, čak i najrizičnije momčadi vrlo rijetko imaju uspješnost svih mjerljivih akcija na utakmici ispod 70 posto. Na utakmici Hrvatska-Švicarska uspješnost akcija obje momčadi je bila 58 posto.

Taj paradoks je možda i najbolje vidljiv u Drugoj HNL, u utakmicama drugih momčadi Hajduka, Dinama i Osijeka. Kada igraju protiv neke od drugoligaških momčadi, njihov prosjek uspješnih akcija na toj utakmici bude otprilike 70 posto i igraju vrlo racionalno kako bi parirali iskusnim drugoligaškim igračima. Kada igraju međusobno, onda taj postotak pada na 60-ak posto jer se u pravilu igra otvorenije, riskantnije i s više pogrešaka jer se počne malo više ‘divljati’ nego kada je s druge strane vršnjak u odnosu na to kada je tu igrač od 30 godina i 250 utakmica u Drugoj ligi.

Ne radi se o tome da ti dečki ne znaju igrati ozbiljan nogomet. Uostalom, barem je Moro dokazao da je itekako ozbiljan igrač koji se može natjecati u Ligi prvaka s igračima poput Rodrija, Bernarda Silve i İlkayja Gündoğana. Stvar je u tome da, koliko god to već bili seniorski igrači, U-21 Euro je i dalje omladinsko natjecanje i kontekst igre je takav da ih povuče nadigravanje. Otvore se neki prostori koji se mogu iskoristiti, a zbog toga se igra riskantnije i više individualno, ležernije i s puno manje taktičke odgovornosti. To je naprosto drugačiji nogomet, taman negdje na granici seniorskog i juniorskog, u kojem možete vidjeti ozbiljne i zrele odluke, ali i potpune nonšalancije u pristupu opasnim situacijama.

U tom kontekstu, možda je odluka koju je Igor Bišćan donio donekle i logična. Igrače će u jednom trenutku povući situacija na travnjaku i kontekst suparnika će ih povremeno gurnuti u nerezonska nadigravanja, ali Bišćan je zbog toga postavio rigidni sustav u kojem je Hrvatska igrala vrlo defenzivno. Znao je da će suparnici na trenutke igrati juniorski nogomet i griješiti na nevjerojatno glupe načine, zato je on odlučio postaviti sustav koji je što je više moguće bio koncentriran na seniorske principe, čekanje i maksimalnu disciplinu, sve kako bi eliminirao ležernost i nonšalantne odluke. Izbornika se može razumjeti jer takva strateška odluka ima smisla, barem na papiru.

Međutim, ima nešto u tome što je Hrvatska rezultat ostvarila isključivo u onim razdobljima kada je Bišćan dopustio igračima da budu ono što jesu i da igraju nogomet. I to otvara Bišćanovu dvojbu — pristup ima logike, ali rezultat za povijest je ostvaren kada se igralo skroz drugačije od toga.

I Bišćan i Dalić na mukama

Kroz 20-ak minuta u kojima su mladi Vatreni slomili utakmicu protiv Švicarske i kroz razdoblje nakon što je Engleska zabila drugi gol, Hrvatska je pokazala da može igrati protiv svakoga. Moro je pokazao koliko zna i koliko može kontrolirati igru; Ivanušec je pokazao koliko je opasan i s loptom i bez nje; Mario Vušković da može voditi igru iz zadnje linije; Hrvoje Babec da može kontrolirati prostor ispred obrane, držati ritam kratkim dodavanjima i precizno okretati stranu dugim dodavanjima; Lovro Majer je pokazao da bez problema može individualno stvoriti višak. Čak je i Domagoj Bradarić nakon objektivno jako tihog nastupa na prvenstvu pokazao koliko može biti opasan kada ga se pusti s lanca i da mu se sloboda u napadu.

Doduše, sve smo to već znali. Dokazali su to kroz HNL, pa i kroz europske utakmice i zaslužili su da to pokažu, makar uz rizik da odigraju juniorski nogomet.

Što će biti u završnici Eura tek trebamo vidjeti. Tehnički, Hrvatska je izgubila od Engleske, ali je kroz zadnjih 15-ak minuta zaslužila gol koji je vodi dalje, a Bišćan se uvjerio da ova momčad može igrati napadački i da ima potencijal koji će biti dodatno Uvećan povratkom nekih ozlijeđenih igrača. Treba vidjeti i što će se HNS odlučiti, tko će uopće igrati i hoće li se fokus na pojedinim pozicijama — primarno Moro, Boško Šutalo kao desni bek i jedan lijevi bek: Bradarić, Borna Sosa ili čak Joško Gvardiol — staviti na osnaživanje seniorske reprezentacije ili će se riskirati s mogućim ozljedoma Marcela Brozovića i Borne Barišića kako bi se mladoj reprezentaciji povećale šanse za rezultat.

U pravilu, igrači ne mogu biti registrirani za dva natjecanja u istoj reprezentativnoj pauzi. Međutim, UEFA još nije do kraja definirala pravila i, kako izvještava L’Équipe, postoji dobra šansa da će se u odućih 20-ak dana donijeti odluka u kojoj će se momčadi za Euro proširiti s 23 na 25 igrača. To će Bišćana i Zlatka Dalića staviti u dodatnu dvojbu da vide što će napraviti i kako će podijeliti resurse. Bit će zanimljivo vidjeti je li ovaj Euro ikome otvorio vrata seniorske reprezentacije, ali Hrvatska je dokazala da je talentirana do te mjere da čak i oslabljena može igrati napadački i da su to okolnosti u kojima su igrači mogu ostvariti najbolje rezultate, iako je već prolaskom grupe U-21 reprezentacija ostvarila rezultat za povijest.

To Bišćanovu dvojbu čini još zanimljivijom, jer Španjolska će u četvrtfinalu opet biti favorit protiv kojeg ima smisla zatvoriti se, ali ima smisla i pustiti mladiće da igraju jer su dokazali da se tako najbolje osjećaju.

A kako kroz U-21 gledamo jesu li igrači spremni za seniorsku reprezentaciju i kako tu važemo njihov potencijal ili sposobnost odgovaranja na pritisak, isto tako možemo evaluirati trenera i njegove strateške odluke kako bismo vidjeli što se od njega može očekivati na velikoj sceni. Tako da je lako moguće da će Bišćanov odgovor na dvojbu prije četvrtfinala možda i odlučiti o Dalićevu nasljedniku.