Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Bitka na skučenom prostoru

Analiza: Što smo vidjeli u poljudskoj utakmici Hajduka i Rijeke

Zadnja izmjena: 1. travnja 2018. Ivo Cagalj/PIXSELL

Za razliku od drugih, ne nužno većih i boljih liga, u HNL-u se nikad nije razvilo trenersko rivalstvo. Glavni razlog za to je u tome što se treneri se ne zadrže dovoljno dugo na svojoj poziciji da ga mogu razviti; druga se dva razloga kriju u tome što je za rivalstvo potrebno imati klubove slične snage, a ogromna je kvalitativna razlika između vrha i ostatka tablice, te u tome što su za rivalstvo poželjni različiti stilovi igre, a kod nas tek rijetki treneri imaju ideju ili želju odstupiti od konzervativne pripreme utakmice i klasičnih opreznih modela igre.

Nakon što je Željko Kopić kao trener Slaven Belupa nekoliko puta poremetio planove Rijeci i krao bodove s prilično lošijim klubom, a onda upisao pobjedu u prethodnoj ovogodišnjoj međusobnoj utakmici na Rujevici, upravo je dvoboj između njega i Matjaža Keka nešto najbliže što imamo trenerskom rivalstvu.

Doduše, to je prilično mekano rivalstvo jer ni jedan ni drugi u međusobne dvoboje ne unose niti minimum osobnog sukoba koji pruža onu iskru i respekt pretvara u dodatnu želju za pobjedom. Međutim, svi drugi preduvjeti su zadovoljeni. Imaju dovoljno dugu povijest međusobnih okršaja, imaju različite pristupe igri kroz različite taktičke modele, a nakon što je Kopić dio karijere proveo u klubovima niže stature, sad su na poslovima koji nude otprilike istu razinu.

Ovaj put je iz međusobnog respekta izašla oprezna utakmica bez previše rizika. To je jedna od nuspojava trenerskih rivalstava, jer takve utakmice nikako ne želite izgubiti; pa čak i ako osobni sukob izostane, gledate ne ući u iduću utakmicu kao onaj koji mora nešto dokazati i iskupiti se za poraz.

Stoga nismo gledali pretjerano atraktivnu utakmicu koju su obilježili lijepi potezi ili progresivni taktički modeli izgradnje napada. Umjesto mehanizama napada i različitih trenerskih pristupa gledali smo prilično skučen prostor za igru uzrokovan visoko postavljenim linijama, puno duela, jak ritam s obje strane, te suca Igora Pajača koji je u još jednom alibi suđenju podijelio deset žutih kartona na utakmici bez ijednog grubog prekršaja i tako dodatno razvodnio utakmicu u strahu od pogreške.

Hajduk nema nikoga među linijama

Poučen prijašnjim utakmicama i svjestan da je još dovoljno bodova u igri da ne mora loviti ovaj bod zaostatka, Kek je odlučio prilagoditi pristup. Kopićev Hajduk inače prilični naglasak u igri stavlja na bočne igrače. Za razliku od Kekove Rijeke gdje bekovi daju dinamiku igri, Kopić od bekova traži da odu visoko, ali ne daju dinamiku nego šire teren i postavljaju se kao referentne točke za vezni red i ispušni ventili za realiziranje viška. Kako bi zadržao kontrolu nad sredinom, a držao pod kontrolom bekove, Kek je odlučio odustati od svoje klasične zone 4-4-2 koju prakticira u jakim utakmicama.

Rijeka je igrala u formaciji 4-2-3-1, gdje su Maxwell Acosty i Héber kao krilni igrači bili zaduženi za Hajdukove bočne igrače, dok je Domagoj Pavičić markirao Savvasa Gentsogloua kako bi pojačao sredinu i ograničio prvu liniju distribucije lopte, tjerajući stopere da vode igru.

Ono što se čak i u ovoj slici jako dobro vidi, Hajduk nema niti jednog međulinijskog igrača i tu je Kek odlučio napraviti koncepcijski rizik jače igre prema bekovima, koji mu se na kraju rezultatski isplatio.

Kek je adaptirao konture igre prema suparniku. Kopić nije imao igrača koji može koristiti prostor koji je takva prilagodba otvorila

Nekoć je taj prostor okupirao Nikola Vlašić koji je imao sve prirodne predispozicije (dribling, duel, pregled igre, kretanje bez lopte i dodavanje) za individualnom dominacijom prostorom između suparničke obrane i veznog reda. Kopić je po dolasku prestao koristiti Francka Ohandzu u pogrešnoj ulozi napadača koji igra leđima prema golu i ima loš omjer dobivenih duela, optimizirao mu je kontekst i uvjete u kojima igra, te ga je tako pretvorio u međulinijsku zvijer koja igra licem prema golu makar nije vezni igrač. Doduše, on nije imao Vlašićev pregled igre, dodavanje ili kretanje bez lopte, pa čak ni dribling, ali je imao okomitost i silinu koja je uzrokovala kaos među protivničkim linijama kad bi se s loptom u nogama sjurio prema protivničkoj obrani. U uvjetima koje mu je Kopić osigurao, Ohandza je bio ventil koji je napadu donosio ispuh kroz okomitost i eksplozivnost, a onda su došli i golovi.

Danas Kopić nema igrača u veznom redu koji bio dao ono što je donosio Vlašić, jer je Josip Radošević defenzivni veznjak, a Mijo Caktaš nema kretanje bez lopte, dribling ni dinamiku; dok u napadu nema igrača koji daje ono što donosi Ohandza jer – ako uzmemo da je Ádám Gyurcsó koncepcijski donio ono što je imao u Anti Ercegu – na desnoj strani ima Marija Tičinovića koji je pravocrtan igrač ili Franka Kovačevića koji se još aklimatizira na seniorski nogomet i nije sposoban kvalitetno prolaziti igrača jedan-na-jedan. Bez takvog tipa igrača koji može realizirati – ili, još bolje, kreirati – višak između linija, činjenica da je Kopićev Hajduk imao veći posjed, više dodavanja i viši postotak njihove točnosti, pa čak i više udaraca i bolje šanse za pobjedu, ne znači puno.

Bez takvog igrača je teško natjerati momčadi poput Rijeke da se prilagođavaju i teško ih je pobjeđivati kroz posjed. A Mijo Caktaš je previše plaćen da ne bi bio takav igrač.

Rijekin lagani gol

Na kraju, zbroj činjenice da je Kek adaptirao konture igre prema suparniku i okolnosti da Kopić nije imao igrača koji može koristiti prostor koji je takva prilagodba otvorila, donosi ovakvu utakmicu u kojoj je teško izolirati kontinuirane mehanizme ili okidače za presing cijelih linija. Kao što su treneri naglasili, Rijeka je imala svojih desetak minuta dominacije nakon gola, dok je Hajduk potom stabilizirao linije i završnih 20-ak minuta imao bolje prilike za uzeti sva tri boda. Međutim, bilo je malo organiziranih mehanizama i povezanih elemenata koje se može analizirati. Zbog pristupa trenera koji su ušli oprezno i s namjerom da ne izgube, utakmicu su na kraju odlučili izolirani incidenti, a detaljnije ćemo analizirati lanac događaja kod vodećeg gola Rijeke koji je pomakao utakmicu s početnih postavki čekanja na šansu.

Hajduk ima trojicu lijevih bekova, ali za utakmicu s Rijekom nijedan nije bio dostupan. Hysen Memolla je ozbiljnije ozlijeđen, André Fomitschow je kartoniran, a Steliano Filip je dobio temperaturu. Kopić se nije odlučio iz B momčadi pozvati Domagoja Bradarića, nego je odlučio da će poziciju pokrpati Borja López, stoper čija se forma ozbiljno srozala zadnjih tjedana. Osim što nije bilo za očekivati kako će dati doprinos izgradnji napada, bilo je jasno kako će López teško braniti krila na širokom prostoru i kako će trebati pomoć krila na svojoj strani.

I upravo tako pada gol.

Gyurcsó je bio u duelu s Momčilom Raspopovićem i, iako je vrlo vjerojatno stvarno bio prekršaj ako uzmemo u obzir cjelokupni kriterij, Mađaru je trebalo cijelih 13 sekundi za podizanje s tla. Said Ahmed Said, kao i obično kad ne nervira sve oko sebe laganim padanjima u i oko kaznenog prostora, odlično radi onaj nevidljivi dio posla i odličnim kutom pritiska odsijeca Rijekinu stoperu opcije izgradnje napada usmjeravajući ga na stranu. Međutim, Gyurcsó je izvan igre, Caktaš neobjašnjivo daleko od svog igrača, a Radošević nepotrebno visoko i Rijeka ima prilično laganu situaciju da s dva dodavanja preko idealno postavljenih igrača u dijagonali napravi višak dva protiv jednog na Lópeza.

Naprijed, zadnja linija Hajduka igra četiri protiv četiri s napadačem koji traži dubinu. Borja je u dilemi kako se postaviti; što god da odabere je loše i na slici se vidi da pogledom traži pomoć i procesuira informacije. Héber radi važan posao i odvlači Josipa Juranovića prema sredini, što će se kasnije pokazati ključnim.

Međutim, najvažnije je da je Toma Bašić, koji je ostao natrag jer je Radošević nepotrebno iskočio, donio dvije krive odluke. U početku akcije se nije pozicionirao prema lijevoj aut liniji gdje je pukao višak nego kreće kad je prekasno, a time otvara prostor u sredini u koji ulazi Héber. Hebera onda Juranović mora pratiti, što ga onemogućava da dijagonalno zatvara svog stopera, a to je bila nužnost – jer kad Acosty, koji ima brojčani višak protiv svog beka, uputi duboku loptu oko Savvasa (koji je prešao na stopera i kojem je značajno brži Pavičić pobjegao), taj prostor i tog igrača dijagonalno zatvara Zoran Nižić. Međutim, da bi pokrio taj prostor, mora napustiti svog igrača, a kako Juranović ne može preuzeti Antonija Čolaka jer Bašić nije ostao osigurati prostor koji napada Héber nego je išao pomoći u unaprijed izgubljenoj poziciji, Rijeka dolazi do laganog gola.

Često iz međusobnog respekta trenera izađe oprezna utakmica bez previše rizika. Posebno ako je izravna borba za poziciju na ljestvici, onda se utakmice pretvore u borbu na skučenom prostoru, a takve utakmice obično odluče incidenti. Greška u preuzimanju, penal ili koja obrana golmana, borba za drugo mjesto ide dalje.

Ne propusti top članke