I na to se svede cijela priča; Osijek je ponovo izgubio i kriza koja je kulminirala ispadanjem od kazahstanskog Kizilžara na domaćem terenu pretvara se u potpuni raspad sustava.

“Ne razmišljam o ostavci”, komentirao je Bjelica nakon poraza od Istre najočitije rješenje krize, ono da se izazove tektonska promjena koja bi se dogodila odlaskom trenera. “Spreman sam razgovarati s predsjednikom kao što smo već razgovarali. On je izrazio želju da ostanem na klupi i dok predsjednik tako misli, ja sam trener Osijeka. Trenutno se nalazimo u fazi kad smo ranjivi. Igrači imaju blokadu u glavi, teško igramo, teško zabijamo, mučimo se. Ne mogu reći da igrači nisu htjeli, borili su se, onemogućili protivnika u nekim stvarima u kojima je Istra dobra, ali primili smo gol iz jedne situacije kontre, polukontre.”

Licemjerno je to da nitko u Osijeku nije želio vidjeti da Bjelica nema igru, a danas se priča samo o tome

Stvar je u tome što utakmice protiv Slaven Belupa i Istre nisu faze, a Bakrarov gol nije jedna situacija. Kizilžar je možda bio ekstrem u kojem se momčad urušila, ali ovo je bio opet isti Osijek koji nije ponudio ništa što bi bilo šokantno drugačije. Pokazala je to i Gorica u prvom kolu u kojem je Bjeličina momčad upisala tri boda, ništa se nije promijenilo. Osijekova igra u napadu bila je neka vrsta tabua; tema koja nije postojala dok nije postojala, a sada kada se probila na površinu ne postoji ništa osim te teme i svima su puna usta toga kako Nenad Bjelica nije stvorio nikakav napadački sustav s momčadi u koju je uložen ozbiljan novac.

To je istina i Istra je bila puno bolja od Osijeka. Imala je smisleniju igru, na terenu je djelovala puno organiziranije, aktivno je tražila loptu i svaki od igrača točno je znao svoj dio posla. Na kraju krajeva, Istra nije pobijedila tako što je učačkala neki sretni gol; Bakrar je triput gurao loptu u mrežu na identičan način.

Model igre s vrlinama i manama

Nije da smo prvi put vidjeli takvu situaciju. Recimo, Istra je prošle sezone u tri međusobne utakmice imala veći posjed lopte od Osijeka. Jedna od tih bila je i ona u Gradskom vrtu koju je Osijek dobio 3:0, ali Istra je imala 60 posto posjeda, pogodila je dvije stative i pokušala je dvostruko više driblinga. Ukratko, dominirala je susretom, ali je Mihael Žaper na petercu dočekao loptu koju je iz prekida ubacio Petar Bočkaj, a onda su u drugom poluvremenu Mihret Topčagić i Ivan Fiolić iskoristili dvije pogreške i zaključili utakmicu.

Licemjerno je to da tada nitko u Osijeku nije želio vidjeti da Bjelica nema igru, a danas se priča samo o tome.

Osijek se već dvije godine muči sa slabijim momčadima. Osijek već dvije godine ima problem kada treba preuzeti posjed lopte i iz njega stvarati kontinuirani pritisak na suparničku obranu. Osijek već dvije godine pati od manjka napadačkih principa koji dolaze kao posljedica izbjegavanja gradnje igre kroz sredinu terena. Osijek je već dvije godine predvidljiv. Problem je u tome što su svi to smatrali dobrim dok se rezultat nekako kotrljao. Ono što se danas gura u prvi plan kao Bjeličina sramota tada je bilo hvaljeno kao muški nogomet bez previše kompliciranja i izmišljanja tople vode.

“Uopće ne”, odgovorio je Bjelica kada ga je Aljoša Vojnović prije osam mjeseci pitao ima li Osijek imperativ napadačke igre. “Nikad mi posjed lopte nije bio bitan. Nek igra svatko na način na koji misli da je najbolje. Ja od svoje ekipe tražim što brži dolazak u suparničku trećinu; meni 55 dodira mojih stopera i bekova ništa ne znači i oni znaju koje mi automatizme želimo razvijati. To su vrlo jednostavni automatizmi, a ono što ja tražim od svojih igrača je to da oni to rade perfektno. Nemaju oni zahtjev u igri da držimo posjed, mi brzo tražimo proboj preko krila jer to je naš način igre.”

To je model igre koji je Bjelica postavio u Osijeku.

Model koji ima neke svoje prednosti, a one su vidljive u utakmicama s jakim suparnicima koje Osijek jako teško gubi. Bjelica je u jednom trenutku prošle sezone imao šest uzastopnih utakmica protiv Dinama, Hajduka i Rijeke u kojima je primio samo jedan jedini gol. 0:0, 1:0, 1:0, 0:0, 0:0 i 1:1; Osijek je uzeo 10 bodova, a ovaj trojac zajedno samo četiri. Model ima i svoje mane, a one su vidljive u utakmicama sa slabijim suparnicima u kojima Osijek u konkurenciji Dinama, Hajduka i Rijeke osvaja najmanje bodova. Međutim, i vrline i mane imaju istu bazu: čvrstu obranu koja je postavljena duboko i jednostavne napadačke automatizme koji se baziraju na bočne zone, a čija efikasnost najviše ovisi o tome koliko će prostora suparnik ostaviti.

To je Bjeličin nogomet. Kao što je nerealno očekivati da će se Diego Simeone promijeniti i početi igrati napadački nogomet temeljen na posjedu lopte, tako je nerealno očekivati da će tu promjenu napraviti i Bjelica. Simeone je probao i jednostavno ne ide, baš kao što neće ići ni Bjelici.

Jednom kad pukne

Ali to ne ide ni Jürgenu Kloppu niti bilo kojem drugom treneru na svijetu. Model igre je fiksna stvar. Zato Pep Guardiola ispada iz Lige prvaka, a redovito osvaja domaća prvenstva kada se proširi uzorak i zato Carlo Ancelotti ima samo pet osvojenih domaćih liga, bez obzira na to što je 20 godina vodio Juventus, AC Milan, Chelsea, Paris Saint-Germain, Bayern i Real Madrid, ekipe koji su svake sezone bili među dva favorita za naslov. Ne možete paralelno trenirati dva stila nogometa; proaktivni pristup koji će vam služiti da dominirate protiv Istre i Slaven Belupa te reaktivni kojim ćete mučiti Dinamo i Hajduk tako što ćete im oduzeti prostor i natjerati ih u duele. Ono što je Pepu prednost u domaćim prvenstvima ga muči u Ligi prvaka, a ono što Ancelottiju omogućava lakše osvajanje Lige prvaka koči ga kada se igra na 38 kola.

Ista stvar je i kod Bjelice: ono što mu je prednost u utakmicama protiv jačih suparnika, ujedno mu je mana u utakmicama protiv slabijih. Međutim, to nije ništa novo. Bjelica je naprosto Bjelica, razlika je samo u tome što je sada stao rezultat i tabu tema nedostatka napadačke igre se probila van i sad se, kako to obično biva s tabu temama, priča samo o tome.

Činjenica je da je Osijek u fazi potpunog raspada sustava. Utakmica protiv Istre je samo još jedan dokaz toga. Ali raspad se nije dogodio zato što Osijek u dvije ili tri utakmice igra bezidejan nogomet. Na isti način je igrao i godinama ranije pa su rijetki to problematizirali dok je donosilo rezultate.

Stvar je u tome što je Bjelica stvorio tenziju i momčad je doveo u opsadni mentalitet u kojem su svi uvjereni da je cijeli svijet protiv njih i da mogu računati jedino sami na sebe.

To je efikasna metoda stvaranja rezultata. Slične metode koriste José Mourinho i Antonio Conte kako bi dobili borbene momčadi, a oni iza sebe imaju rezultate. Možete to nazvati karakterom ili pobjedničkim mentalitetom, ali visoka kohezija grupe postoji i sve je usmjereno na pobjedu kao ultimativni cilj za koji se vrijedi žrtvovati. Međutim, i Mourinho i Conte rijetko na jednom mjestu ostaju duže od tri godine. Jednostavno, konstantni sukobi umaraju i veze unutar momčadi pucaju. Kad se u kotlu stvori prevelik pritisak, kotao u jednom trenutku samo eksplodira.

To se Osijeku dogodilo još na kraju prošle sezone. Kizilžar je kulminacija, ali stvar je pukla kada se Bjelica sukobio s Vladimirom Čoharom, nakon čega je Osijek teško stradao od Rijeke, pa od Dinama. Momčad koja je u prethodnih šest derbija primila jedan gol u ta dva je primila šest komada, a mogla je i još više.

Zato Istra i Slaven Belupo nisu samo faza. To je opet isti Osijek jer momčad takve utakmice igra već dvije godine, ali dosad ih je nekako lomio u svoju korist kroz mentalitet koji je Bjelica stvorio. Koliko god situacija bila teška, Osijek je bio usmjeren prema zajedničkom cilju za koji su se igrači žrtvovali jer su vjerovali da se mogu osloniti jedino na sebe. Jednom kada taj odnos pukne, teško ga je ponovo obnoviti, a to je najveći problem s kojim se Bjelica mora suočiti. Puno veći od toga da nema napadački sustav i da mu momčad ne zna igrati kroz sredinu. Za to je ionako kasno, o tome se trebalo pričati davno prije.