Tek kada se ispune ti preduvjeti, onda se ponekad ona lopta koju je Théophile-Catherine napucao odbije tako da dođe Oršiću u čisti zicer. Sama ta lopta je u svom letu možda stvarno bila sretna i slučajna, ali ona je tek posljedica — jer nema ama baš ničeg slučajnog u tome što je Théophile-Catherine koncentrirano pratio akciju iako je bila 80 metara od Dominika Livakovića, niti je sretno to što je Oršić po stoti put na utakmici napravio trk u prazan prostor kako bi razvukao Atalantinu obranu. Upravo u tome je poanta — kad baš sve odradite kako treba i kad to pedantno radite čak i u 68. minuti u kojoj vodite 3:0, onda se ponekad i ostale stvari dobro poslože.

Odigrati nešto što dosad nikad nisu igrali u Ligi prvaka i odigrati to bez i najmanje pogreške kroz svih 90 minuta je nevjerojatno impresivno

“Ja svojim dečkima ne mogu zamjeriti ništa”, izjavio je Gian Piero Gasperini poslije utakmice. “Htjeli su, iskazali su volju i želju, ali u prvom poluvremenu nismo mogli ništa.“

Nisu mogli jer im Dinamo nije dopustio. Nenad Bjelica jer je savršeno pripremio utakmicu; ispravno je procijenio da će Atalanta, tim više što Luis Muriel nije bio spreman igrati, izaći u formaciji s trojicom igrača u obrani. Na račun toga, donio je odluku da i sam prijeđe na formaciju s trojicom stopera kojom će kontrirati brojčanoj prednosti koju je Gasperini imao u sredini terena.

I u teoriji je to sasvim logična stvar. U praksi, Bjelica je odradio 72 utakmice na Dinamovoj klupi i u svakoj od njih je igrao u formaciji s četvoricom natrag.

Hibridne uloge stopera

Često je Amir Rrahmani igrao lijevog beka, povremeno je bilo prilagodbi unutar samih utakmica koje su se ticale pozicioniranja Emira Dilavera ili Arijana Ademija, ali logika igre je uvijek ostajala ista. Dinamo je igrao s četvoricom, oslanjajući se na prepoznatljive mehanizme pokrivanja prostora i održavanja kompaktnosti. Odbaciti to i odlučiti se za sasvim novu formaciju i okvir igre, koliko god to u teoriji bilo logično, zahtjeva nevjerojatno puno hrabrosti i sigurnosti u vlastite sposobnosti.

Bjelica je napravio upravo to — bio je hrabar. Ostavio je bekove široko da se individualno nose s Atalantinim bekovima, izašao je s trojicom stopera, a Oršića je postavio s desne strane kao drugog napadača uz Brunu Petkovića.

Dani Olmo je odigrao još jednu genijalnu utakmicu u kojoj je imao 10 driblinga iz 14 pokušaja. Za usporedbu, manje driblinga od njega imali su Napoli, Lille, Club Brugge, Galatasaray, Liverpool, Atletico, RB Leipzig, Tottenham, Slavia, Zenit, Salzburg i Valencia. Petković se našao u nevjerojatnih 30 duela i podatak da ih je dobio samo 13 ne mijenja činjenicu da je konstantno bio u akciji i da je neprestano maltretirao suparničku obranu. Za usporedbu, Mauro Icardi je imao dva duela, Karim Benzema devet, a Robert Lewandowski 13. Međutim, Olmo i Petković su konstanta, kao i Livaković na golu, kao i Nikola Moro i Ademi u sredini terena, koji su ponovo odradili sjajan posao u svim fazama igre, posebno u agresivnosti i predvođenju presinga po izgubljenoj lopti. Svi oni su odigrali odlične utakmice, ali to je standardno izdanje.

Ono čime je Bjelica dobio utakmicu su dva detalja, dvije ključne prilagodbe koje treba naglasiti jer odskaču od standardnog.

Igrati s trojicom natrag protiv ekipe koja igra s trojicom u zadnjoj liniji je logično jer tako vas neće pregaziti brojčanom superiornosti u veznoj liniji. Međutim, Gasperinijeva Atalanta ne igra klasično. Gasperini na teren šalje jednog napadača te Gómeza i Josipa Iličića koji se ponašaju kao ‘desetke’ i operiraju između linija. Na taj način, ako im se suprotstavite s trojicom stopera, dolazite u situaciju da u zadnjoj liniji imate prednost tri naprema jedan, ali Atalanta i dalje radi višak u sredini jer ima dvojicu igrača u međuliniji.

Bjelica je zaustavio Iličića i Gómeza tako da je svojim stoperima dao hibridne uloge.

Ademi i Moro stoje blizu jedan drugome kako bi održali kompaktnost i dodavanjem u sredinu ispadaju, dok Olmo još uvijek nema pravu pozicijsku odgovornost i iskače u pritisak prema lopti bez da je kao treći vezni igrač svjestan situacije iza leđa, gdje je Iličić figura viška koju Atalanta ima zbog činjenice da igra sa samo jednim napadačem. Tu do izražaja dolazi Dino Perić, koji se s pozicije stopera pretvarao u dodatnog veznog igrača koji je pokrivao Iličića i međulinijske prostore.

Oršićev posao bez lopte

Za 198 centimetara visokog stopera to je iznimno teška promjena zahtjeva u igri. Koliko god Perić bio tehnički dobar, koliko god navikao igrati visoko silom prilika zbog konteksta HNL-a u kojem je Dinamova obrana veći dio utakmice na centru, toliko ovakve reakcije od njega traže da ide protiv svih svojih navika. Cijeli život Perić je treniran da u ovoj situaciji zadržava horizontalnu kompaktnost s drugim stoperom i povlači se braniti dubinu, a sad je Bjelica od njega tražio da čita igru i Ademijevo ponašanje kako bi iskočio kad se Iličić ponudi u sredini te da bi kontrolirao i njega i prostor između linija.

I onda, kad se vratimo na četvrti gol, vidimo da nema slučajnosti jer Théophile-Catherine radi doslovno istu stvar kao što u ovoj situaciju radi Perić — jer on je bio zadužen da prati stranu na kojoj je bio Gómez.

Dinamo je na taj način opet igrao s dvojicom stopera. Duván Zapata je imao pažnju Dilavera i još jednog stopera, a drugi je iskakao prema sredini i Iličiću ili Gómezu, ovisno o tome kojeg je od njih dvojice kontrolirao Ademi i kroz tu obrambenu strukturu i hibridnu ulogu stopera je Dinamo potpuno zakočio Atalantu koja je u prvom poluvremenu — pa i gotovo u ostatku utakmice — bila potpuno bezopasna. Ali odigrati nešto što dosad nikad nisu igrali u Ligi prvaka i odigrati to bez i najmanje pogreške kroz svih 90 minuta je nevjerojatno impresivno.

Druga ključna prilagodba je bio Oršić, pomaknut s krila u ulogu drugog napadača.

Objašnjavajući zašto Barça ne može, Dino Begić je kao ključnu razliku između sterilne i relativno bezuspješne ideje koju ima Ernesto Valverde i one samo naizgled sterilne i nevjerojatno uspješne Vicentea del Bosquea naveo Pedra. Odnosno, ključna razlika je bio čovjek koji širi teren i do iznemoglosti trza suparnika utrčavanjima u prostor iza njegove zadnje linije.

Bjelica forsira sasvim drugačiji stil i u europskim utakmicama jako malo toga počiva na uređenom posjedu lopte. Međutim, Oršić je bio Dinamov Pedro, igrač koji se zabada u prazan prostor i suhom trkom bez lopte razvlači Atalantinu zadnju liniju. Dobio loptu ili ne, Oršić je trčao. Zapravo, dobio Petković duel ili ne, Oršić je bio tu da testira dubinu. Bilo uzalud ili ne, Oršić je radio svoj posao. Oršić je u 76 minuta koliko je igrao imao tek jedan dribling, smiješnih 12 točnih dodavanja i vrlo loša dva dobivena duela od 10 u koliko je sudjelovao. Međutim, zato što je radio svoj posao bez lopte, zabio je tri gola.

I onda, kad se vratimo na četvrti gol, vidimo da nema slučajnosti jer Oršiću je to bilo valjda stoto utrčavanje kojim je testirao Atalantinu obranu.

U zadnje tri epizode u grupnoj fazi Lige prvaka, u 18 utakmica u kojima je sudjelovao, Dinamo je zabio četiri gola, točno onoliko koliko je dao Atalanti za 90 minuta rapsodije u Maksimiru. I onda shvatite da ništa tu nije slučajno jer ne možete dobiti nekoga 4:0 na sreću ili slučajnost. To možete napraviti samo ako uđete hrabro te ako su sve stvari savršeno pripremljene i izvedene bez i najmanje pogreške, a Dinamo je točno tako ušao u utakmicu protiv Atalante. Bjelica i igrači su odradili svoj posao i odradili su ga savršeno.

A kad baš sve odradite kako treba, onda se ponekad i ostale stvari dobro poslože u Oršićev četvrti gol i u jednu od najboljih Dinamovih utakmica u zadnjih 30 godina.