Valdas Dambrauskas je na pripreme u Austriju otišao s ozbiljnim problemom. Od trenutka kad je preuzeo Hajduk, Nikola Katić mu je nastupio u 16 HNL utakmica od 23 koliko ih je kao trener vodio; Ferro je, s obzirom na činjenicu da je došao tek u veljači, bio još i važniji kotačić u trenerovim planovima i igrao je u 13 od 16 proljetnih HNL utakmica.
Koliko je njihova uloga u hijerarhiji bila važna najbolje pokazuje činjenica da je u Dambrauskasovu mandatu bilo dostupno 4.509 ‘stoperskih’ minuta. Hajduk je većinu tih utakmica odigrao s četvoricom u zadnjoj liniji, što otvara dva stoperska mjesta, ali trener je neke utakmice — ili barem segmente tih utakmica — odigrao i s trojicom u zadnjoj liniji, tako da ukupni broj minuta koje je mogao raspodijeliti svim stoperima koje je imao na raspolaganju na kraju iznosi 4.509. Na Josipa Eleza je otpalo 39 posto tog vremena i on je Hajdukov prvi stoper, a Katić i Ferro su kombinirano odradili 52 posto ukupnog opterećenja kao drugi i treći. Stefan Simić i Dario Melnjak odradili su manje stoperske role, a Kristian Dimitrov dobio je simboličnu minutažu prije nego što je de facto otpisan.
To znači da je Katićevim i Ferrovim odlaskom nastala ozbiljna rupa na stoperskim pozicijama. Nije da je njihov odlazak pretjerano šokantan s obzirom na to da su obojica u Hajduku bila samo na posudbi, ali Dambrauskas se našao u problemu jer je u novu sezonu ušao bez dvaju vrlo bitna kotačića.
Sportski direktor Mindaugas Nikoličius taj je problem odlučio riješiti dovođenjem Tonija Borevkovića iz portugalske Vitórije de Guimarães.
Borevković se oslanja na mirnoću u posjedu lopte. Solidno prima loptu, ne paničari pod pritiskom i preko njega se može igrati nogomet temeljen na posjedu
Borevković je prošle sezone bio standardan stoper u svom klubu. Odigrao je 24 utakmice u portugalskom prvenstvu, od čega je 23 puta bio u početnoj postavi. Sezonu ranije igrao je za Rio Ave i ondje je nastupio u 32 od 34 prvenstvene utakmice. Sezonu prije toga je također odigrao 32 ligaške utakmice za Rio Ave, a u onoj prvoj nakon što je iz Rudeša došao u Portugal odigrao je 19 utakmica u prvoj postavi, uz napomenu da je zbog ozljede preskočio dobar dio sezone.
Dakle, Borevković je već četiri sezone standardan stoper u portugalskom prvenstvu. Igrao je redovito, u natjecateljskom je ritmu, igrao je u momčadi koja je izborila Europu i nije u poziciji u kakvoj su bili Ferro ili Katić, koji su u HNL došli kako bi pokušali oživjeti karijeru nakon dužeg perioda u kojem nisu igrali. To nas dovodi do najvažnijeg pitanja: što Hajdukovim ambicijama može ponuditi stoper kojeg je Vitória de Guimarães prije godinu dana platila više od milijun eura i koji joj je bio standardan?
Katić ili Ferro? Ili nešto treće?
Za početak, Hajduk će dobiti stopera koji će na sebe preuzeti dobar dio minuta koje su držali Ferro i Katić, tako da je najveći problem koji je Dambrauskas imao u momčadi na početku priprema barem djelomično saniran. Elez ostaje prvi stoper, Nikoličius će vjerojatno morati dovesti još jednoga u konkurenciju, ali s Borevkovićem je pozicija drugog stopera popunjena za sam početak sezone.
Međutim, Ferro i Katić nisu popunjavali minute na isti način. Ferrova je primarna kvaliteta izgradnja napada; dobro je tehnički potkovan, zna igrati pod pritiskom, provlačiti dodavanja prema veznim igračima i ima jako dobru dijagonalu, ali u fazi obrane je daleko od dominantnog igrača. Katić je, s druge strane, često bio iznimno labilan u igri s loptom, ali je na travnjak donosio agresivnost i duel igru koja je često bila potrebnija kako bi se nadopunilo Elezove kvalitete. Kako će te minute popuniti Borevković, sličnije Ferrovu ili Katićevu stilu?
Borevković se oslanja na mirnoću u posjedu lopte. Prošle je sezone imao prosjek od 39,8 točnih dodavanja po utakmici; pad je to u odnosu na sezonu u Rio Aveu, kad je bio prvi stoper momčadi koja je izlazila preko njega, što se očitovalo u većem broju dodavanja. Međutim, Borevković i u Vitóriji de Guimarães i u Rio Aveu održava konstantu od preko 85 posto točnosti u dodavanjima.
Njegov izbor rješenja u posjedu lopte definitivno nije onakav kakav je na trenutke znao biti Ferrov, koji je bio vjerojatno jedini čovjek u HNL-u koji je mogao provući dodavanje po travi iza leđa suparničke vezne linije, ravno na Marka Livaju ili Filipa Krovinovića. Zato je Ferro svojedobno bio na meti klubova kao što su Real Madrid i Arsenal — upravo zbog te kvalitete da plasira loptu u međuliniju. I zato je došao u Hajduk, upravo zbog toga što je to radio samo na trenutke. Borevković nema takav plafon u izboru rješenja, ali ima konstantnost te jako solidnu dijagonalu kojom može prebacivati težište igre kad suparnik izađe u visoki presing. Solidno prima loptu, ne paničari pod pritiskom i preko njega se može igrati nogomet temeljen na posjedu lopte.
U fazi obrane nije toliko agresivan kao što je bio Katić; ne osvaja niti blizu toliko duela niti se može fizički nametnuti suparniku iskakanjem prema lopti kao što je to radio Katić, ali ima bolje fizičke predispozicije od Ferra, navikao je igrati u sustavima s iznadprosječnim brojem akcija i dosta dobro ulazi u presijecanja lopte.
Hajduk traži stabilnost
Najveći problem s kojim se Borevković susreće je prilično loš postotak duela osvojenih na tlu. Dominantan je u zraku, bez problema rješava visoke lopte , ali u prošloj sezoni je uzeo samo 47 posto izravnih duela na tlu. To je prilično visok pad u odnosu na 59, 56 i 66 posto koliko je imao u tri sezone koje je odigrao za Rio Ave. To je mogući indikator problema u branjenju dubinskih lopti, s obzirom na to da je obrana u Vitóriji bila postavljena nešto više u odnosu na njegovu prethodnu momčad. No, kada se pogleda prosjek u svih 108 utakmica koje je igrao u portugalskom prvenstvu, dođe se do brojke od 4,2 osvojena posjeda po utakmici, što je pristojna brojka i jasno pokazuje kako Borevković presijecanjem lopte ipak uspješno kompenzira relativno nisku efikasnost u startovima.
U konačnici, što je Hajduk dobio s Borevkovićem?
I Ferro i Katić su, barem na papiru, donosili ekstremno dobru karakteristiku u igri; jednu dominantnu kvalitetu koja je toliko izražena da trener na njoj potencijalno može graditi taktički pristup cijele momčadi. Zato je imalo smisla riskirati s njima. Borevković u svojoj igri nema ništa specijalizirano, barem ništa što se ističe do te mjere da može potencijalno riješiti cijeli jedan segment igre čisto na račun svoje individualne kvalitete.
Ali Borevković nije ni doveden zbog toga. Hajduk je relativno posložena momčad i prije nove sezone se neće promijeniti toliko puno kao što se mijenjala lani. To znači da ne traži rizike u potrazi za novim građevnim blokovima oko kojih će se slagati igra, nego traži stabilnost. Borevkovićeva je uloga u ovom trenutku upravo to: popuniti rupu koja se otvorila na stoperskim pozicijama i omogućiti treneru relativno miran ulazak u sezonu. A onda će kao drugi stoper pričekati rasplet situacije i vidjeti hoće li Nikoličius dovesti još nekoga tko potencijalno ima toliko dominantnu kvalitetu kojom ga može istisnuti.
