Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Borussia protiv Borussije

Kad se sretnu Marco Rose i Lucien Favre, možemo samo gledati i uživati

Zadnja izmjena: 21. listopada 2019.

Nitko nikad neće znati naše mane onako dobro kao što ih znamo sami.

To se odlično vidi na primjeru nogometnih trenera. Evolucijska je činjenica da ljudi — ali i životinje, jer to je ono nagonsko u nama — u opasnosti pokušavaju sebe prikazati većima nego što zapravo jesu kako bi zastrašili suparnika. Jednostavno, postoje treneri koji ne priznaju sami sebi mane jer, na svjesnoj ili podsvjesnoj razini, znaju kako nemaju dovoljnu razinu znanja da te probleme zapravo riješe. To stvara osjećaj nemoći koji ne otvara ništa drugo nego da napuhavanjem pokušaju zastrašiti suparnika, a u nogometu to znači imati prekrižene ruke, agresivan govor tijela i davati igračima općenite upute da moraju stajati bliže i da im treba kvalitetna okomita lopta.

S druge strane imate trenere koji znaju svoje mane. I to je razlika između dobrih i loših trenera — i jedni i drugi imaju mane, ali dobri treneri ih prihvaćaju jer imaju dovoljno znanja da se nose s njima. Imaju svoj stil, imaju prepoznatljiv način igre, strukturirane i jasne zahtjeve prema igračima i uvijek poznaju svoju momčad bolje nego što će je poznavati suparnik, u svim prednostima i nedostacima. Rješenja koja nađu unutar svog stila igre neće uvijek biti uspješna, jer nogomet ne nudi garancije niti uvijek pobjeđuje bolji, ali će ta rješenja biti zasnovana na nečemu višem od napuhavanja kako bi zastrašili suparnika.

Dvojica takvih trenera su se susrela na utakmici Borussije Dortmund i Borussije Mönchengladbach.

Nijedan od trenera nije odustao od svoje igre. Tražili su rješenja u okvirima nečeg većeg od konkretnog problema

Lucien Favre je znao da je najveće oružje Borussije Mönchengladbach visoki presing orijentiran na čovjeka kojim guši suparnike i nevjerojatno brza tranzicija. To je nešto što je karakteristično za Marca Rosea, to je identitet od kojeg neće odustati i to je okvir u kojem će tražiti rješenja. Isto tako, znao je gdje mu je mana koju suparnik može iskoristiti.

Mönchengladbach igra u rombu u kojem Breel Embolo zauzima poziciju desetke. Međutim, Embolo nije svojim profilom vezni igrač nego je napadač koji djeluje malo povučenije. Tu dolazi do izražaja da je upravo on čovjek koji svojim kretanjem diktira ritam momčadi i određuje okidače za presing. On je često najistureniji igrač u formaciji — i ako je Lionel Messi nekoć u Barceloni bio lažna devetka koji se spuštao odraditi ono što treba odraditi desetka, Embolo je lažna desetka koja se podiže odraditi ulogu devetke i nevjerojatno je važan za koordinaciju presinga.

Trenerske adaptacije

Favre je presing kao temeljno oružje Gladbacha odlučio premostiti postavljanjem Juliana Weigla na poziciju stopera.

Mats Hummels je opet bio maestralan i kirurški precizan, što je ključno protiv ovako agresivne suparničke prednje linije. Imao je 54 točna dodavanja, ali imao je 7/11 točnih dugih lopti, dva ključna dodavanja i jednu stvorenu veliku priliku, sve iz zadnje linije. Međutim, Hummelsova dodavačka klinika i nije neka novost. Favre je to odlučio nadograditi postavljanjem drugačijeg profila igrača uz njega.

Weigl je zadnji vezni igrač, čovjek koji se navikao snalaziti pod pritiskom i koji s loptom razmišlja drugačije nego klasični stoper. Upravo na to je računao Favre. Na desnog beka je postavio Manuela Akanjija koji je stoper, na lijevom beku je Nico Schulz izlazio visoko kako bi stvorio asimetriju jer Favre je znao da, kad se Embolo digne na devetku i kad povede Gladbachov presing, u Weiglu ima igrača koji može uzeti loptu i iznijeti ju u nogama.

Upravo to se događa u ovoj situaciji. Embolo je iskočio, dodavanje prema Hummelsu je odsječeno i stoper s loptom je bez očite linije dodavanja i pod pritiskom. Međutim, to je i bio cilj. Weigl navlači presing, vodi loptu i kroz takav potez potpuno nekarakterističan za stopera razbija prvu liniju presinga i dolazi u zonu iz koje može otvoriti jednu od tri lagane opcije za dodavanje i na taj način izbaciti četvoricu igrača Borussije Mönchengladbach pri prelasku u drugu fazu posjeda.

S druge strane, Rose je odlučio adaptirati formaciju.

Kako bi što bolje kontrolirao ulazak s bočnih pozicija prema sredini gdje Dortmund obično stvara višak, Rose je odlučio spustiti jednog od veznih igrača nešto dublje i zapravo igrati s dvije šestice. U toj fazi je prepoznao vlastitu manu koju suparnik može iskoristiti i zato je stvorio drugačiji okvir igre. Dao je igračima jasno rješenje, spustio je dodatnog veznog igrača kako bi lakše kontrolirao prostor između linija i kako bi onemogućio Dortmundu da dolazi u šanse odlazeći na bok jer je bilo logično da će Favre izbjegavati sredinu i opasnost od upadanja u presing.

Ima samo dobra utakmica

Obojica trenera su napravila prilagodbe. Rose je promijenio formaciju i zaigrao s dvije šestice kako bi lakše kontrolirao međuliniju i bočne pozicije, a Favre je kraj dvojice zdravih stopera u zadnju liniju postavio Weigla koji je mogao probiti prvu liniju presinga iznoseći loptu u nogama i pogađajući teška dodavanja. Adaptirali su se, tražili su rješenja za problem.

Međutim, nijedan od trenera nije odustao od svoje igre. Tražili su rješenja u okvirima nečeg većeg od konkretnog problema, a to je glavni razlog zašto smo gledali odličnu utakmicu.

I Favre i Rose naprosto imaju svoj stil, imaju prepoznatljiv način igre kojeg ne mijenjaju. Drže ritam, traže napadački pristup i žele igrati nogomet. Sigurni su u to što rade, znaju kuda idu dugoročno i što razvijaju, a onda je u toj paradigmi lako uputiti strukturirane i jasne zahtjeve prema igračima vezane za konkretnu utakmicu i konkretnog suparnika koji može iskoristiti manu. Igrači imaju jasne upute kako napadati i kako se braniti, znaju kako trebaju razmišljati i što trebaju raditi, a tako je puno lakše igrati nego u stihiji u kojoj se igrač mora snaći po nejasnim uputama.

Upravo to je način na koji najlakše možete prepoznati dobrog trenera, po količini stvari koje su na travnjaku dovoljno jasno definirane i po uzročno-posljedičnoj vezi u igri. Kad trener to ostvari kao što su napravili Rose i Favre, onda nema potrebe za napuhavanjem kako bi zastrašili suparnika. Ima samo dobra utakmica koju je užitak gledati.

Ne propusti top članke