Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Brzi i žestoki

Ima li Hajduk realne šanse u uzvratu protiv Evertona?

Zadnja izmjena: 18. kolovoza 2017. Profimedia

Mudri Špaco Poklepović, poznat po svojim unikatnim, idiosinkratičnim pogledima na nogometnu taktiku, prije koju je godinu rekao kako je prepoznatljivi momčadski ritam esencijalan za igru svake momčadi. „Morate treningom dovesti igrače do stanja u kojem sve rade u momčadskom ritmu“, objasnio je. „Kad postignete taj automatizam, postupno ga ubrzavate, jer danas morate igrati jako brzo.“

O istoj stvari govorio je i Hajdukov trener Joan Carrillo u intervjuu za Telesport. „Danas je nogomet prebrz, s mnogo fizičkog intenziteta. Bitne su brzina s loptom i fizička brzina, ali još više brzina razmišljanja i biranja rješenja.“

Upravo je brzina, odnosno tempo, ključni faktor svaki put kad momčad kao što je Hajduk sretne momčad kao što je Everton.

Nogomet je prekrasna igra jer nudi puno prilika slabijem, više nego u ijednom drugom momčadskom sportu; razlika u kvaliteti ne mora nužno baš svaki put isplivati, ona se može zamaskirati odgovarajućim taktičkim rješenjima, a – s obzirom na to da utakmice najčešće odlučuju jedan ili dva gola – ogromnu ulogu igra i sreća. Međutim, razliku u tempu odigravanja i razmišljanja na terenu najteže je kompenzirati.

Već dulje je vrijeme brzina u nogometu brzina gotovo u statusu fetiša, osobito u Njemačkoj i Engleskoj. Postoje momčadi nižeg kvalitativnog ranga od samog vrha koje insistiraju na što većoj brzini svog momčadskog ritma – Brøndby IF je, primjerice, jedna od takvih – ali u nedostatku individualne kvalitete i vještine to katkad može raditi i protiv njih. U ogledima Danaca s Hajdukom mogli smo se uvjeriti koliko često griješe u predaji lopte i kako donose krive odluke u ključnim trenucima. Postavljanje, sheme kretanja i automatizmi u igri nešto su što se može naučiti i uvježbati, ali ako igrači ne posjeduju dovoljnu kvalitetu za igru u brzom tempu, onda suparniku koji se dobro taktički postavi – a Carrillo se dobro postavio s Hajdukom – nije toliko teško kontrolirati takvu igru i ne dopuštati suparniku da uđe u previše obećavajućih situacija.

Realni rezultat prvog poluvremena

No, kad igrate protiv momčadi čija je individualna kvaliteta potpuno superiorna vašoj, a čiji je uobičajeni momčadski ritam na daleko višem broju ‘okretaja’ od vašeg, vrlo teško ćete joj se suprotstaviti. Sve dok ona insistira na tom tempu.

Susret Evertona i Hajduka bio je utakmica s dva međusobno vrlo različita poluvremena. Zvučat će kao banaliziranje, ali suštinska razlika između njih bila je razina tempa.

U prvih je 45 minuta Everton sasvim dominirao i gotovo u potpunosti podčinio Hajduk svojim pravilima i načinu igre. Splićani su stalno ‘visjeli’ i strahovali, jedva da su bili u stanju pokrenuti pokoji organizirani izlazak na suparničku polovicu. Igra se odvijala u tempu na koji Hajduk nije naviknut i koji mu je izuzetno teško pratiti, jer ekipa poput Evertona – koja nije daleko od samog vrha Premier lige – naprosto ne nudi šansu za predah. Njeni igrači znatno rjeđe griješe u rutinskoj predaji lopte; kad mijenjaju stranu, njihove lopte ne završavaju u autu ili u nogama Hajdukovih igrača, kao što je to često bio slučaj s Brøndbyjem. Oni dodaju i šutiraju preciznije, jači su na driblingu, čvršći u duelima i margina pogreške koju suparniku dopuštaju puno je tanja.

Ne radi se ovdje o fizičkoj spremi niti tome da engleska momčad snagom i intenzitetom lomi i melje suparnika. Hajdukovi igrači mogu pratiti tu razinu trke, a da se pritom u dobroj mjeri i dalje drže plana i ne ‘raspadaju’ se previše – ono što ne mogu je pratiti tu brzinu „razmišljanja i biranja rješenja“, kako kaže Carrillo. Momčad može biti dobro postavljena na terenu i otežati suparniku korištenje uobičajenih mehanizama izgradnje igre, igrači mogu uspijevati jedan drugome pomoći kad neki od njih neminovno izgubi duel jedan-na-jedan, ali ta brzina igre naprosto je previsoka za njen momčadski ritam i neizostavno dovodi do pogrešaka.

Hajduk je definitivno pokazao da „može igrati“ protiv ovakve momčadi – ali samo onda kad mu ona to dopusti

Oba Evertonova gola pala su nakon individualnih pogrešaka Hajdukovih igrača. One nam mogu izgledati neforsirane, kao što nam i Hajdukov pristup u prvom poluvremenu može izgledati nedovoljno ‘hrabar’ ili premalo poduzetan, mogu nam se hajdukovci činiti previše „impresionirani“, ali zapravo je Everton isforsirao te pogreške time što je snažno nametnuo svoj tempo i intenzitet igre, znajući da će se Hajduk vrlo teško u njemu snaći i teško uspijevati organizirati bilo što u proaktivnom smislu. Upravo uslijed tog visokog tempa na vidjelo dolazi sva razlika u kvaliteti, pa i iskustvu – Evertonovi igrači baš su zato bolji i skuplji od Hajdukovih jer su u stanju puno brže odigravati i razmišljati na terenu, a da pritom ne čine puno pogrešaka.

Jedino čemu se momčad poput Hajduka može uzdati u takvim okolnostima je sreća. Pogrešaka će sigurno biti, jedino je pitanje koliko će ih suparnik iskoristiti. Sreća se nije pokazala osobito bitnim faktorom u prvom poluvremenu i ono je završilo sasvim realnim rezultatom 2-0.

Koja od dvije verzije Evertona dolazi na Poljud?

Ono što se dogodilo u drugom poluvremenu najbolje je opisao Ronald Koeman, koji je bio izrazito razočaran što Everton nije zabio još koji gol i riješio pitanje prolaska prije uzvrata na Poljudu. „Stvarno sam zadovoljan prvim poluvremenom i stvarno nezadovoljan drugim“, izjavio je nakon utakmice menadžer domaćih. „Mislim da nismo bili umorni nakon 45 minuta. Ne mislim ni da nam je suparnik otežao. Spustili smo tempo. Hajduk je imao neke dobre šanse da smanji na 2-1 i imali smo sreće. Radi se o tempu utakmice i pokušaju da iz nje izvučemo maksimum. Radi se o intenzitetu i načinu na koji trebamo igrati, a to drugo poluvrijeme nije bilo dobro.“

Zvuči banalno, ali upravo je u tome suština.

Everton je spustio broj okretaja na kojima se vrti njegov momčadski ritam. Smirio je igru i dopustio Hajduku da povremeno stane na loptu te izađe s više igrača ne samo u kontre, nego i u organizirane napade. Iznenada je Hajduk – kao nesumnjivo motiviranija momčad, što također igra veliku ulogu – postao ravnopravan suparnik i realno bi bilo da je dobio to poluvrijeme s 1-0. Međutim, sreća i kvaliteta vratara Jordana Pickforda nisu mu to dopustili. Konačna statistika meča jako je laskava po pitanju broja udaraca na gol: Hajduk ih je uputio 11, a Everton 13, s time da su Hajdukovih šest išli unutar okvira gola, a Evertonovih samo tri. Hajduk je definitivno pokazao da „može igrati“ protiv ovakve momčadi – ali samo onda kad mu ona to dopusti.

Pitanje je, naravno – hoće li mu dopustiti u uzvratu?

Prednost od 2-0 Hajduku će biti gotovo nemoguće dostići, ali samo još jednim golom njegove bi šanse bile stvarno mikroskopske. Koeman je bio ljut na svoje igrače upravo zato što zna da su propustili laku priliku da na uzvrat idu čisto turistički, bez puno brige za rezultat, To je iznimno bitno zbog suludog rasporeda: Everton tri dana ranije gostuje kod Manchester Cityja, a tri dana poslije Poljuda kod Chelseaja. Koeman je sad u teškoj nedoumici koliko smije rotirati momčad i može li u Splitu zaigrati punim intenzitetom. On mora odlučiti koja će od dvije viđene verzije Evertona dostajati za prolaz.

Dobra vijest za Hajduk je to što je pokazao da s jednom od te dvije može igrati. Zvuči banalno, ali u tome je suština.

Ne propusti top članke