Bucksi moraju zubaru

Trener Mike Budenholzer još nije pokazao da može učiti iz svojih pogrešaka

Zadnja izmjena: 2. rujna 2020.

U periodu od 2013. do 2018. kao jedan od onih 10 navijača Atlanta Hawksa u svijetu pogledao sam vjerojatno oko 90 posto svih njihovih utakmica. U zadnje dvije godine kao fan košarke koju prakticiraju momčadi Mikea Budenholzera pogledao sam vjerojatno oko 70 posto svih utakmica Milwaukee Bucksa. To me ne čini nikakvim autoritetom, ali sam spreman do kraja braniti tezu da je Budenholzerovo vođenje prve utakmice protiv Miami Heata u drugoj rundi playoffa daleko najgore u njegovoj karijeri, a čak bih rekao i da se radi o najgore odrađenoj utakmici jednog trenera u dosadašnjem dijelu doigravanja.

Ipak, pogled na statistiku sa spomenute utakmice je solidan argument u Budenholzerovu obranu i ona se dosta spominjala nakon utakmice. Milwaukee je promašio 12 slobodnih bacanja (14/26), imao je čak 19 izgubljenih lopti, dopustio je Miamiju 12 napadačkih skokova i napravio 24 faula, omogućivši Heatu da izađe na liniju za penale čak 27 puta.

Čisto da se podsjetimo da su Bucksi u regularnoj sezoni bili tek 18. momčad po izgubljenim loptama, najbolji u ligi u kontroli defenzivnog skoka i ekipa ekipa s osim najmanjim brojem dopuštenih slobodnih bacanja. Dakle, u regularnoj sezoni je Budova momčad sjajno izvršavala osnovne košarkaške zadaće i nije moguće da je njegova krivica to što su njegovi momci kiksali u defenzivnoj egzekuciji.

Dio razloga za poraz doista je u tim brojkama, ali one ne otkrivaju cijelu priču.

Budenholzer je u doigravanju poput tipa kojeg boli zub, ali mu ne pada na pamet posjetiti zubara jer ne vjeruje liječnicima i radije će čekati da bol sama od sebe prođe

Osobno bih rekao da je Budenholzerov plan za utakmicu s Miamijem bio dobar, ali prilagodbe tijekom utakmice nisu, što je opet tako budenholzerovski. Plan je u startu utakmice bio dati loptu Khrisu Middletonu u ruke te razigrati njega i sporedne opcije. Middleton je nakon prve četvrtine imao 10 poena, kreirao je napade iz pick and rolla, a razigran je bio i Brook Lopez, koji je ubacio 11 poena. Giannis Antetokounmpo, na kojega je cijela Miamijeva obrana bila fokusirana, nije ništa forsirao: ubacio je devet poena, postavljao blokove i čekao da igra dođe k njemu.

Iako je Milwaukee prvu četvrtinu dobio 40:29, Budenholzer je već pred njen kraj pokazao prve znakove nonšalancije, poslavši na parket postavu bez Giannisa i Middletona te je dotad već stigao izrotirati čak desetoricu igrača. Nakon toga, sve ostale četvrtine dobio je Miami. Budenholzerov plan u preostalom dijelu utakmice više je podsjećao na gospodarski plan Republike Hrvatske nego na ozbiljno razrađenu ideju vrhunskog košarkaškog uma. Jednostavno, svoj plan nije znao prilagoditi uvjetima na parketu i tako ga učiniti održivim.

Pravo u zid

Nigdje se to ne vidi bolje nego na Giannisovu primjeru. Na njemu se očituju svi Budenholzerovi minusi.

Giannis je nakon utakmice izbombardiran kritikama jer je promašio osam slobodnih bacanja, čega se ni Shaq ne bi posramio. Osam promašenih bacanja u gustoj utakmici je puno, ali se isto tako i bespotrebno prenaglašava jer je šira slika puno problematičnija. Za početak, kako je moguće da je Grk odigrao samo 36 minuta i 36 sekundi? Nije imao problema ni s osobnima ni s ozljedama. U regularnoj sezoni je igrao prosječno 30 minuta pa se postavlja pitanje čemu to čuvanje ako ga nećeš iskoristiti u playoffu, kada svaki trener želi svog najboljeg igrača što duže na parketu…

Giannisu je 26 godina, u naponu je snage i atletsko je čudo. Kakav utjecaj na njega može imati to ako odradi 40+ minuta umjesto 36? Vjerojatno nikakav, a Bucksima znači puno jer ne moraju posezati dublje za klupom i mogu skratiti rotaciju. Budenholzer tako opet ponavlja lanjsku pogrešku kada je u finalu konferencije protiv Toronto Raptorsa Giannis igrao samo 38 minuta u prosjeku, a Kawhi Leonard, primjerice, 41 minutu.

Također, Budenholzer nije imao nikakav pripremljen odgovor na Miamijevu obranu protiv Antetokounmpa. Erik Spoelstra nije pripremio ništa revolucionarno drugačije od onoga što smo već naviknuli vidjeti od ekipa kada se suoče s Greek Freakom. Kad god je bio na parketu, Spoelstra je u igri držao Bama Adebaya, na njemu su se rotirali Jae Crowder i Andre Iguodala, a timska obrana i formiranje zida kada Giannis krene na ulaz funkcionirali su sjajno.

Nevjerojatno je da Budenholzer ni drugu godinu zaredom nema takozvani counter, odnosno, protuotrov za takve obrane. Problem je svakako u Giannisu i njegovim šuterskim limitima — ali kvragu, ako ga već ne ide, onda se barem od kreativnog trenera kakav je Bud očekuje da ga pokrene. Ako ga zaustavljaju u tranziciji, može li se ranije riješiti lopte kad ga već čekaju trojica suparničkih igrača ili barem dobiti blok od suigrača u ranoj fazi napada? Može li ga se na postavljenim napadima više spuštati u post ili na liniju za bacanja odakle je razvio pristojan šut? Postoje li nekakve pripremljene lob akcije u kojima se kreće bez lopte i iskorištava njegov atleticizam?

Ništa od toga nismo vidjeli u prvoj utakmici. Giannis se uporno zalijetao s vrha trice i zabijao u zid od Heatovih igrača gubivši bespotrebno lopte. “Daj loptu Giannisu i raširi” je taktika u regularnoj sezoni koja protiv pametne momčadi kakva je Heat neće upaliti u playoffu.

Možda još gore korištenje Giannisovih potencijala se dogodilo u obrani, posebno u završnici kada je Jimmy Butler radio što je htio. Za to vrijeme Giannis je bio na drugoj strani obrane i u korneru čuvao Crowdera. To definitivno nije način kako koristiti nedavno okrunjenog najboljeg defenzivca lige, jer je njegov utjecaj na obranu Bucksa u završnici utakmice bio jednak nuli.

Playoff Bud

Giannis je sjajan help defenzivac i shvatljivo je donekle da čuva Crowdera te pomaže zaštititi obruč i zatvoriti ulaze. Ali nije najbolja opcija. Budenholzer bi svog najboljeg defenzivca trebao iskoristiti na najjačim točkama Heatova napada — Adebayu i Butleru. Kroz njih dvojicu Miami vrti napad.

Kada čuva Adebaya, Giannis bez problema može preuzimati sve pick and roll ili handoff suparničke akcije — i ne, ne treba ga držati kao centra u zoni ako brani pick. Ako brani Butlera, siguran si jer imaš najdužeg i najbržeg obrambenog protiv najboljeg kreatora kod Heata koji nije opasan šuter i s njega također možeš slati pomoć. Opcija s Crowderom najgora je jer Giannisa ograničavaš na samo jednu ulogu umjesto da iskoristiš njegove potencijale igranja različitih obrambenih zadaća.

Ovo su samo primjeri Giannisova slučaja na kojem je Bud zakazao, a bilo ih je još.

Da mogu, pitao bih ga zašto Wes Matthews, daleko najbolji defenzivac protiv Butlera na utakmici, nije igrao završnicu, nego Pat Connaughton, koji uopće nije bio standardni član rotacije u regularnoj sezoni? Znamo da Eric Bledsoe nije igrao, ali zašto je Connaughton dobio čak 25 minuta? Zašto je Lopez, nakon što je u prvom poluvremenu za 14 minuta ubacio 19 poena, u drugom odigrao 13 minuta i uzeo samo tri šuta? Zašto se u drugom poluvremenu odustalo od Middletonove pick and roll igre koju je tako dobro odrađivao u prvom poluvremenu? Zašto ne postoje načini kako napadati mismatcheve poput Gorana Dragića i Tylera Herroa? Zašto se koriste postave bez Giannisa i Khrisa? Zašto se stoji predaleko od Adebaya kada kreira s visokog posta umjesto da se igra presing?

Odgovori na sva ova pitanja kriju se u Budenholzeru kao treneru i njegovoj trenerskoj filozofiji.

Zašto Budenholzer kroz cijelu svoju trenersku karijeru ne radi prilagodbe u playoffu? Ili, kada ih napravi, onda to uglavnom bude prekasno? Zašto postoji Bud iz regularne sezone i Bud iz playoffa? Zato jer jednostavno vjeruje u jednu ideju, uglavnom onu koja mu donese 50-60 pobjeda u regularnoj sezoni te elitne obrambene i napadačke učinke. Bud će nakon ovog i svakog idućeg poraza vjerovati da ga nije porazio suparnik nego on sam sebe, i da mu nisu potrebne nikakve prilagodbe samo kad bi njegovi igrači bili malo bolji u egzekuciji sistemskih rješenja koja su funkcionirala u regularnoj sezoni.

Poznata je izjava Marcela Bielse da nikada ne bi izgubio utakmicu kada bi vodio robote. Slične filozofije se drži i Bud i zbog nje se grozi svake pomisli da dira u ono što dokazano funkcionira u regularnoj sezoni. Svako diranje u sistem znači odustajanje od ideje u koju se vjeruje. Odraditi prilagodbe i pogoditi s tajmingom kada ih odraditi sigurno je jedan od težih zadataka za trenere. Napraviš li ih prerano među tvoje igrače se može uvući panika i nervoza; zakasniš li, možda si već izgubio seriju.

Dakle, NBA playoff ima svoje zakonitosti. To je dinamična igra konstantnog trenerskog nadmudrivanja u kojoj najbolje prolaze aktivni treneri koji se ne boje kopati duboko da bi došli barem do milimetra prednosti, pa makar i odustali od onoga u što vjeruju. Budenholzer je, pak, u doigravanju poput tipa kojeg boli zub, ali mu ne pada na pamet posjetiti zubara jer ne vjeruje liječnicima i radije će čekati da bol sama od sebe prođe. Najčešće ne prođe, nego se dogode komplikacije koje ga samo uvale dublje u probleme. Čovjek bi pomislio da će nešto naučiti iz toga za sljedeći put, ali Budenholzer još nije pokazao da uči na pogreškama.

Ne propusti top članke