Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Burić je gol

Hajdukov trener ima jednu ideju. Rijeka ju je ogoljela

Zadnja izmjena: 2. prosinca 2019.

Kad je Franko Andrijašević nakon pobjede na Poljudu izjavio kako se na terenu dogodilo sve ono što su analizirali, zapravo je pohvalio vlastitog trenera i fokus prebacio na njega.

U prvih pet utakmica na klupi Simon Rožman je imao tek jednu pobjedu, a i tu jednu je uhvatio u sudačkoj nadoknadi utakmice u Koprivnici. Iza toga je izgubio od Gorice, Osijeka i na kraju od Dinama, koji ga je pomeo s terena. Međutim, i dok to rezultati nisu prikazivali, Rožman je radio svoj posao, iako je bio prilično kritiziran. U Rijeku je došao s jasnom idejom kako igrati, a kako je shvatio da je ona neprovediva s igračima koje ima u momčadi, svakom utakmicom je tu ideju prilagođavao kadru koji je imao na raspolaganju kako bi izvukao maksimum iz njega. Andrijaševićeva izjava je samo pokazatelj da svlačionica cijeni ono što je trener napravio za nju.

Kako možemo znati da je radio svoj posao? Imamo statistiku koja to može precizno izmjeriti. Osim utakmice s Dinamom u kojoj je pokušao igrati iz zadnje linije i u kojoj je brutalno kažnjen, u svakoj utakmici je podizao broj dodavanja u minuti posjeda, što svjedoči o tome da je igra postajala tečnija i u svakoj utakmici je smanjivao broj suparničkih napadačkih akcija po jednoj obrambenoj reakciji svoje momčadi, što je dokaz da su igrači shvaćali svoje uloge u obrani.

Rezultat ovakvih postavki napada je igra na silu. Hajduk ne može ništa kreirati osim ako ne dobije izravni duel

Rožmanov posao u Rijeci je još daleko od gotovoga. Momčad i dalje ima vidljive probleme u seriji situacija na terenu u kojima ne može ostvariti kontrolu, ali je jednako daleko od onoga gdje je bio kad je nakon pet HNL utakmica imao samo jednu pobjedu i kad je imao tri poraza u nizu; kad je Dinamo bio baš blamaža, a ni raspad protiv Osijeka u drugom poluvremenu nije bio bezazlen. Rožman danas ima mir i može nastaviti raditi po svome. Dobio je legitimitet, ima priliku napuniti momčad samopouzdanjem i ući u pripreme u dobrom raspoloženju, kao čovjek u čije se metode vjeruje.

Damir Burić je u sasvim različitoj situaciji.

Nameće se, doduše, pitanje koliko je to uopće važno. Svoj mir je Burić ionako trošio na mantranje kako “ovu momčad nitko nije vidio na vrhu nego na četvrtom ili petom mjestu”, kako su oni protiv Rijeke “autsajderi jer momčad Rijeke je kvalitetnija momčad, iskusnija momčad, dulje igraju zajedno, Europska liga, iskustvo, znanje”, da je njegova momčad “dječji vrtić prema Gorici“ ili ono da “treba brzo učiti“. Riječ je o klasičnim obrambenim mehanizmima jer potreba da na svaku kritiku o igri odgovori frazom kako je Hajduk prije sezone bio četvrta ili peta momčad lige nije ništa drugo nego kognitivna distorzija koja se pojavljuje kako bi Burić opravdao — prvo sam sebi, a onda i drugima — loše elemente u igri i kako bi skinuo odgovornost sa sebe.

Igra na silu

Kad se to ponavlja, onda je sasvim logično da je Rožman, kako to objašnjava Andrijašević, predvidio sve što će se dogoditi na terenu. Naprosto je imao je prevelik uzorak iz kojeg je mogao zaključivati jer Burić u fazi napada ima praktički samo jednu ideju.

Hajduk napada isključivo kroz okomitu loptu. Ne mora nužno značiti da se radi o dugoj lopti, iako se plan igre često svede upravo na to, ali generalni plan je biti što vertikalniji. Problem u tome je što momčad ne stvara uvjete za napadanje dubine. Gotovo sve što Hajduk radi se događa na strani lopte. Nema horizontalnih dodavanja, nema traženja širine ni okretanja strana u potrazi za slobodnim prostorom. A još je Luka Kaliterna prije 60 ili više godina definirao da “onaj tko nema širinu, nema ni dubinu”.

Rezultat ovakvih postavki napada je igra na silu. Hajduk ne može ništa kreirati osim ako ne dobije izravni duel, a okomitost kojom lopta dolazi naprijed dodatno otežava dobivanje tih duela. Ukratko, dobije se lupanje glavom u zid jer suparniku nije teško postaviti obrambene postavke za ovakvu geometriju igre, dovoljno je tek malo pomaknuti zonu i postavljanjem napadača usmjeriti Hajduk onamo gdje je već spremljena obrana.

Doduše, Burić ima igrače koji mogu dobiti te duele. Recimo, u 20. minuti Hajduk je imao dvije stative u istom napadu, a začetak akcije je opet bio isti — okomita lopta uz aut liniju na Jaira, koji se otresao svog čuvara i dodao za Samuela Eduoka koji je na čistu fizičku snagu dobio svoj duel protiv Tibora Halilovića i na taj način stvorio dovoljno mjesta za udarac. Međutim, to nije ništa novo. Napad nije nikad ni funkcionirao i bio je ovisan o individualnim improvizacijama, a ne o sistemskim rješenjima.

Što je onda dogodilo s obranom?

Nakon analiziranih 13 utakmica, zaključili smo kako je samo šest primljenih golova jako malo. Zapravo, Telesportov Laboratorij  je napravio simulacije i izračunao kako je, s obzirom na to kakve udarce Hajduk dopušta suparnicima, vjerojatnost da momčad primi samo šest golova tek oko pet posto. Ukratko, ritam s toliko malo primljenih golova nije bio održiv.

Burićeva sabotaža

Poanta statistike nije u tome da opiše nešto što se dogodilo nego da predvidi vjerojatnost nekog budućeg događaja. Nakon analize u Laboratoriju koja je pokazala da je vjerojatnost tako malog broja primljenih golova prilično mršava, Hajduk je u četiri utakmice primio 10 golova.

Ozljede, koje su realni problem, dobro su došle Buriću kako bi opravdao takav pad. I jasno je kako je teško očekivati zadržavanje razine u utakmici u kojoj od standardne obrambene linije igra samo lijevi bek, a vratar, stoperi i desni bek su novi. Međutim, čak i kad to uzmemo kao olakotnu okolnost, takav pad učinkovitosti je bio realan, to se jednostavno moglo očekivati i kriviti izostanke je samo novi krug u spirali samozavaravanja. Hajduk s Josipom JuranovićemArdianom IsmajlijemStefanom Simićem i Josipom Posavcem možda ne bi primio četiri komada — i sam Andrijašević je u izjavi naglasio da ovako visoka pobjeda nije realna — ali s obranom se nije dogodilo ništa posebno. Tako se igralo i prije, samo tada nije ulazilo ništa, a sada ulazi i ono što ne bi trebalo, metode su ostale iste i ništa se nije promijenilo.

Niti u napadu, niti u obrani, niti u izjavama.

Tu se vraćamo na početak. Rožman ima još dvije utakmice prije zimske stanke u kojima protiv Istre i Varaždina ima priliku podići samopouzdanje i učvrstiti svoju poziciju čovjeka u čije se metode vjeruje. S druge strane, kako vjerovati u metode nekoga tko napravi sabotažu vlastite momčadi kakvu je Burić složio povlačeći poteze u zadnjih 20-ak minuta?

loading...
Ne propusti top članke