Čačić je ponovio Bjeličinu pogrešku

Dinamo je za Milan imao isti plan kao i za Chelsea. Nije upalilo, Milan je bio spreman

Zadnja izmjena: 16. rujna 2022.

Pripremajući utakmicu protiv Chelseaja, Ante Čačić odvrtio je film sve do Dinamova susreta s Atalantom u rujnu 2019. Tada je Nenad Bjelica promijenio formaciju u 3-5-2, postavio je u fokus Brunu Petkovića i njegovu sposobnost da trpi duele, a taj je element nadogradio Mislavom Oršićem, odnosno njegovom brzinom i izdržljivošću koje mu omogućavaju da ponavlja napadanje dubine iz napada u napad. Čačić je spojio dva izolirana taktička elementa — jer brzina pojedinca jest taktički element, baš kao i snaga; Lirim Kastrati nije ni blizu Oršićeve kvalitete, ali ima pravocrtnu brzinu koju se mora uzeti u obzir u pripremi utakmice, jer ako ga dovedete u prave uvjete, može pobjeći čak i elitnom stoperu — i dobio je taktički mehanizam na koji se mogao osloniti.

Taj su mehanizam koristili svi Dinamovi treneri nakon Bjelice, a isti je recept upotrijebio i Čačić u pobjedi nad Chelseajem, u kojoj se Petković našao u rekordnih 45 duela. Veliku većinu tih duela je izgubio, ali nije ni bio plan da dobije sve; jedina je poanta bila da dobije onaj jedan nakon kojeg će Oršić dobro tempirati svoje utrčavanje iza suparničke obrane, pogotovo kad ta obrana igra na način na koji igra Chelseajeva.

To je definicija dobre pripreme. Plan nije bio kompliciran niti je uključivao kompleksne taktičke manevre. Sve se svodilo na jedan relativno jednostavan nogometni mehanizam koji se temelji na dvjema natprosječnim karakteristikama dvojice pojedinaca, ali taj je mehanizam bio efikasan jer su mu svi uvjeti na travnjaku išli u prilog i Čačić je odradio fantastičan posao.

U pripremi utakmice protiv Milana problem je bio taj što Čačić nije još malo odvrtio film.

Dinamo nije napao Milan ondje gdje se Milan nudio. Napao ga je istim planom koji je spremio za Chelsea, a Milan je za to bio spreman

Nakon što je razbio Atalantu, Bjelica je Dinamo za utakmicu protiv Manchester Cityja ponovo postavio u formaciju 3-5-2. Njegov je Dinamo do Atalante u pravilu igrao neku od varijacija sustava 4-2-3-1; sezonu ranije Bjelica je igrajući 4-2-3-1 doveo Dinamo do prezimljavanja u Europi nakon 49 godina, izbacio je Viktoriju iz Plzeňa i pobijedio Benficu. Sustav za Atalantu bio je hrabar potez kojim je odstupio od standardnog i koji je upalio jer su za to postojali pravi uvjeti na terenu. Već protiv Cityja je priča bila drugačija.

Nije poanta u rezultatu — Dinamo bi od Cityja vjerojatno izgubio i u 3-5-2 i u 4-2-3-1 — poanta je u tome da je Bjelica tu utakmicu započeo jednako kao i onu protiv Atalante. Nije, doduš,e tih 3-5-2 protiv Cityja bilo neko iznenađenje jer ljudi — općenito u životu, a posebno u nogometu — rijetko mijenjaju ono što je donijelo neposredni uspjeh. U ljudskoj prirodi je pokušati još jednom s onim što je već upalilo. Međutim, kontekst igre je bio drastično drugačiji; Atalanta je sužavala teren u napadu, a City ga je širio. Momčad Pepa Guardiole prelako je pronalazila prostor u bočnom koridoru kroz trokut koji su zatvarali Bernardo Silva, İlkay Gündoğan i Benjamin Mendy. S obzirom na to da se Dinamo branio u 5-3-2 i da nije bilo krila koje će pokriti taj prostor, City je tu stvarao višak kojim je dominirao utakmicom.

Milan je imao kontrolu

Već u 22. minuti te utakmice Bjelica je promijenio postavku. Iz onoga što je u praksi bilo 5-3-2 povukao je Oršića iz napada kako bi u veznom redu od trokuta dobio liniju četvorice i prešao je na 5-4-1. Nije više imao mehanizam Petković-Oršić, ali je izbjegao blamažu koja je prijetila po onome kako su se stvari razvijale u prvih 20-ak minuta zbog figure manjka u bočnom koridoru.

Čačićev Dinamo također igra u rasporedu 4-2-3-1 i njegovim varijacijama. Promjena formacije za Chelsea je također ekstrem zbog situacije koja se otvarala na terenu, baš kao što je Bjelica napravio za Atalantu. Ali Čačić je i ponovio pogrešku koju je Bjelica napravio za City: postupio je onako kako je u ljudskoj prirodi, pripremivši utakmicu protiv Milana po istom receptu kao i onu protiv Chelseaja.

Plan mu nije upalio. Ne zato što je Dinamo izgubio u gostima kod Milana, nego zato što je Chelsea širio obrambene igrače i tu je Petković mogao doći do izražaja, dok AC Milan tu sužava prostor i uvjeti na terenu više nisu isti.

Petković se ponovo našao u 19 duela, što je natprosječno puno. Od svih centralnih napadača koji su jučer igrali u Ligi prvaka samo je Gonçalo Ramos imao više duela od njega, a Olivier Giroud je, za usporedbu, u 68 minuta na terenu imao tek dva izravna duela. Sasvim je sporedno koliko je tih duela Petković dobio; poanta je u tome da je Milan sužavao prostor i bez problema kontrolirao prostore u koje su se odbijale lopte nakon duela, za razliku od Chelseaja koji je Petkovića sa stoperima ostavljao na širokom prostoru. Čak i kada bi Petković dobio duel nakon okomite lopte, Milan je u tim zonama bio toliko gust da Petković ne bi mogao odigrati u prostor za Oršića koji napada dubinu.

Na kraju krajeva, gol koji je pao nije jedan od onih u kojima Petković spušta loptu za Oršića koji pokušava povući kontru. Gol pada iz kombinatorike kakvu viđamo u HNL-u kad Dinamo koristi varijacije rasporeda 4-2-3-1, a i prostor koji se otvarao na utakmici protiv Milana bio je onaj kroz koji Dinamo obično otvara protiv slabijih suparnika, uspješno okupirajući prostor između linija.

Sam gol ponovo pada kroz kombinaciju Petković za Oršića, pri čemu je Petkovićeva minijatura u kaznenom prostoru sjajna, baš kao i Oršićev udarac koji je tehnički puno teži nego što se na prvi pogled čini.

Međutim, to ne znači da se isplatilo forsirati tu sponu, jer gol ne dolazi iz tranzicije nego iz postavljenog napada u kojem Luka Ivanušec (označen strelicom) prima loptu od zadnje linije u prostoru između linija s Arijanom Ademijem u istoj liniji.

Koncepcijski problem

Zbog kombinacije navike Milanove prednje linije da pritisne loptu i zadnjih veznih koji su bili postavljeni nisko i ontrolirali prostor oko Petkovića skupljajući sve odbijene lopte, Dinamu se otvarao prostor između dvojice zadnjih veznih i trojice iza Girouda. Tu je bio prostor kroz koji se moglo igrati i graditi napade, zona u kojoj su Ivanušec ili Martin Baturina mogli stvarati višak bez velikog pritiska, uz Petkovića u napadu i Oršića na lijevom krilu s kojima su navikli kombinirati.

Problem je bio u tome što Dinamo u formaciji 3-5-2, koja se u pravilu pretvarala u 5-3-2, nije imao dovoljno opcija u međuprostoru. Suparnički su bekovi mogli stajati usko jer ih nije imao tko razvući, Dinamovi bočni igrači su bili nisko, a Ivanušec i Ademi previše blizu Josipu Mišiću. Dinamova je formacija pomogla Milanu da održi kompaktnost.

Bilo je putem i dosta individualnih pogrešaka. Stefan Ristovski je odigrao vrlo lošu utakmicu, Josip Šutalo tek lovi formu nakon ozljede, a Robert Ljubičić se uči igrati beka. Čak su i Ademi i Josip Mišić bili ispod svoje standardne razine i u takvim je okolnostima teško očekivati da će se ostvariti pozitivan rezultat protiv tako kvalitetnog suparnika. Međutim, Dinamo je prije svega imao koncepcijski problem i nije napao Milan ondje gdje se Milan nudio, jer Čačić je ponovio pogrešku koju je Bjelica napravio protiv Cityja. Napao je Milan istim planom koji je spremio za Chelsea, a Milan je za to bio spreman.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s