HEP logo generalni partner Telesporta

Carigradska Dežela

Igor Kokoškov preuzeo je Fener i gradi ga, čini se, prema nacrtu svoje šampionske Slovenije

Zadnja izmjena: 22. listopada 2020. Euroleague.net

Bio je rani srpanj 2013. kada je košarkaškom Europom odjeknula bomba: Željko Obradović zasjeo je na Fenerbahçeovu klupu. Moćni turski klub u ranijim je godinama pokušavao postati dio same euroligaške elite, ali nije mu išlo unatoč svim pojačanjima na terenu. Stoga je odlučio dovesti pojačanje na klupi, i to ono ultimativno; želite doći na krov Europe, angažmanom Žoca napravili ste praktički sav potrebni posao, preostaje samo čekanje trofeja.

Fener ga je dočekao 2017., upisavši se u povijest kao prvi turski osvajač Eurolige. Ukupno je to bilo sedam plodnih godina za crno-žute, ali Obradović je ljetos odlučio zaključiti svoju epizodu u Istanbulu. Odmah su nikle teorije da je to kraj moćnog Fenerbahçea, da je klub financijski znatno pao te da će se vratiti u prosjek.

Uprava je brzo presjekla naklapanja imenovanjem Igora Kokoškova.

Premda je riječ o rođenom Beograđaninu i aktualnom izborniku reprezentacije Srbije, Kokoškov je de facto NBA trener. Ne samo zato što je pretprošle sezone postao prvi (i zasad jedini) Europljanin na klupi jedne NBA momčadi (Phoenix Suns), nego zato što mu je jedino samostalno klupsko trenersko iskustvo bilo na klupi OKK Beograda davne 1996. Poslije toga je proveo puna dva desetljeća u stručnim stožerima brojnih NBA franšiza (LA Clippers, Detroit Pistons, Phoenix Suns, Cleveland Cavaliers, Orlando Magic, Utah Jazz, Sacramento Kings), dok je jedino europsko iskustvo stekao je na klupama reprezentacija Gruzije i Slovenije, a njih je, vrlo uspješno, vodio po principima koje je naučio u SAD-u.

Obrana će teško i približno doseći standarde postavljene u Obradovićevoj eri. Ipak, ova je momčad sada zanimljivija za gledanje

Dakle, Fener je teško mogao dovesti zvučnije ime na klupu, Kokoškov je pravi kapitalac. On će definitivno unijeti svježinu u pomalo umrtvljenu momčad, koja je prošle sezone djelovala posve pročitano.

U ruke je, doduše, dobio i podosta drugačiji kadar od onog kojim je lani dirigirao Obradović. Iz Istanbula su otišli još neki starosjedioci (Kostas Sloukas, Nikola Kalinić, Luigi Datome, Joffrey Lauvergne), nema više ni lanjskih američkih aduta (Derrick Williams, James Nunnally i Malcolm Thomas). Njihova mjesta zauzeli su bekovi Lorenzo Brown i Kenan Sipahi, krila Edgaras Ulanovas, Jarell Eddie i Dyshawn Pierre te centri Danilo Barthel i Johnathan Hamilton. U rotaciji su još stare uzdanice Bobby Dixon, Ahmet Düverioğlu, Melih Mahmutoğlu, Leo Westermann te, jasno, Nando de Colo i Jan Veselý, glavne zvijezde.

Trojica kapitalaca

Po imenima je ovaj sastav osjetno slabiji od lanjskog, pojačanja naprosto nisu jednake klase kao oni koje trebaju nadomjestiti. Ali to se na startu sezone nije osjetilo. Omjer 2:2, istina, nije očaravajući, ali prikazana je igra zalog za optimizam. Fener je prije svega mnogo življi, fluidniji nego što je bio lani. Problem je u tome što nije parni valjak koji jednako gazi od prve do posljednje minute, već se svako malo dogodi neki zastoj i treba vremena da se stroj ponovo pokrene. Zato je protiv Bayerna prosuto vodstvo od 20 razlike na poluvremenu, što bi za ovako ozbiljnu momčad trebalo biti nezamislivo.

Međutim, takve stvari nisu čudne kada se uzme u obzir da nova era tek započinje. Sjetimo se samo prve Žocove sezone kada s dosta jačim sastavom nije uspio uhvatiti konstantu te je na koncu ostvario rezultatski podbačaj. Srećom po Kokoškova, danas se u Euroligi igra mnogo više utakmica, stoga će biti lakše ispraksirati dobitnu formulu.

Kokoškov je trener poznat po bogatom repertoaru napadačkih setova, ali koja je njegova osnovna ideja, udarna nit po kojoj bi Fener trebao prepoznatljiv? Usporedimo li turski sastav sa šampionskom reprezentacijom Slovenije koju je Kokoškov prije tri godine odveo do zlata na Eurobasketu, već u ovoj fazi sezone uočljive su glavne sličnosti.

Slovenci su jurili na pogon trojice kapitalaca — Gorana Dragića i Luke Dončića s bekovskih pozicija, dok je treći dio udarne niti bio krilni centar Anthony Randolph. Fenerov se napad također debelo oslanja na trojicu igrača: De Colo i Brown imaju uloge Dragića i Dončića, dok krak s unutarnjih pozicija predstavlja Veselý. Ovdje shema odudara od slovenske zato što on igra čistu peticu. Da se pokušava potpuno kopirati izgled Dežele onda bi Randolpha ‘glumio’ Barthel, ali to nema smisla budući da je Nijemac daleko slabiji igrač. Zato je Kokoškov prilagodio postavku i u glavnu ulogu gurnuo Čeha, kojeg, u slovenskom kontekstu, možemo gledati kao bolju verziju Gašpera Vidmara.

Sljedeći u slovenskoj hijerarhiji bili su šuter Klemen Prepelič te krila Edo Murić i Jaka Blažič. Sva tri nova Fenerova pojačanja na tim pozicijama praktički su isti profil igrača — Eddie je, kao i Prepelič, specijalist za vanjski šut (u prva četiri kola trice gađao 8/12, a u prethodnim sezonama bio blizu 50 posto uspješnosti u Murciji i Strasbourgu); Pierre je, poput Murića, dovoljno brz i snažan da pokriva i tricu i četvorku, dok je Ulanovas svestran i obrambeno najpouzdaniji, kao što je za Deželu bio Blažič.

Za švedskim stolom

Ova će šestorica biti najvažniji za Fenerov napad, plus klasni veteran Dixon koji u svojih desetak minuta može kvalitetno odmijeniti Browna i De Cola. Osnovna napadačka nit teče kroz centralni dio terena i to preko igre tri-na-tri — trica i četvorka sklanjaju se u stranu i šire teren za dvojicu dominantnih bekova kojima Veselý postavlja jedan, dva, tri bloka, koliko god da ih je potrebno da dođu u prednost — bilo u obliku preuzimanja, otvorene trice ili, što je za suparnike možda i najkobnije, da se dočepaju prostora oko linije za slobodna bacanja.

U tom će slučaju De Colo i Brown biti kao za švedskim stolom — mogu birati hoće li sami u egzekuciju laganim šutom s poludistance ili prodorom, hoće li spustiti loptu Veselom koji će zauzeti poziciju ispod samog obruča ili će, u slučaju da se obrana previše fokusira na udarni trojac, netko s krila utrčati iza leđa na polaganje ili ostati sam na perimetru, gdje će ga De Colo/Brown bez poteškoća pronaći.

Veliku većinu vremena Fener će igrati na taj način, što se već nakon četiri kola osjeti na individualnoj statistici. De Colo (17,8 poena prosječno), Brown (13) i Veselý (14,3) znatno odskaču kao strijelci, dok udarni bekovi, kao mozak i motor ekipe, dijele svaki po 4,8 asistencije po susretu. Na parketu glavni trio provodi preko 30 minuta, a blizu te brojke je i Ulanovas. To govori da Fener više nema široku napadačku lepezu kao kod Žoca, kad se nikad nije znalo tko će potegnuti, već je sada kristalno jasno tko su kolovođe.

Zasad Fener nije impresivan po broju ubačenih poena, ali vjerujem da će se, kako sezona bude odmicala, turski sastav probijati prema samom vrhu u tom segmentu. Problematična bi mogla biti obrana, koja će teško i približno doseći standarde postavljene u Obradovićevoj eri. Ipak, ova je momčad sada zanimljivija za gledanje nego što je bila lanjska te ima potencijala da nam replicira barem dašak slovenske čarolije otprije tri godine.

Ne propusti top članke