“Odlučili smo se na spajanje kako bismo postali konkurentniji”, poručio je Emil Tedeschi nakon šokantne objave o Cedevitinu odlasku iz Zagreba u Ljubljanu. Jasno, jak motiv bilo je i nezadovoljstvo odnosom Grada Zagreba prema klubu, ali primarni razlog selidbe bilo je stvaranje bitno jače momčadi, ekipe koja će se konačno domoći abaligaške titule i plasmana u Euroligu. Da bi to bilo ostvarivo s financijske strane, činilo se neophodnim ujedinjenje sa slovenskim kapitalom.

Dvije i pol godine kasnije, iz Olimpijine se perspektive ne mogu previše žaliti, budući da su Ljubljančani u prethodnom razdoblju tavorili na začelju ABA lige. No, iz Cedevitina kuta gledišta rezultati su poražavajući — Vitamini su krenuli u sasvim suprotnom smjeru od onoga kojim su namjeravali ići. Zagrebačka Cedevita nikada nije osvojila ABA ligu, ali je bila gotovo neizostavni sudionik doigravanja, k tome i četverostruki finalist. U prvoj sezoni nakon fuzije s Olimpijom nalazila se praktički na korak od propuštanja doigravanja prije nego što je pandemija okončala ABA ligu uoči posljednjeg kola; u sljedećoj se sezoni to i dogodilo. U oba navrata se, osim tradicionalnih rivala Crvene zvezde, Budućnosti i Partizana, boljim suparnikom pokazao barski Mornar, a lani i Igokea iz Laktaša.

Cedevita ne samo da nije postala konkurentnija najjačim ekipama ABA lige, nego se još više udaljila od tog društva

Ove sezone nije ništa bolje, dapače. Nakon 10 kola Ljubljančani su na polovičnom omjeru, uz velike domaće kikseve protiv FMP-a i Zadra, a najbolnije je bilo sramotno deklasiranje kod Meginih mladića (104:75). Pored toga, dojam je da ih negdašnji ljuti rivali iz Beograda i Podgorice danas gledaju kao puko odrađivanje posla — dovoljno je spomenuti +31 Budućnosti iz utakmice u okviru Eurokupa.

Što se dogodilo s obećanim stvaranjem supermomčadi za pohod na Euroligu? Kakvi to igrači danas igraju za Cedevitu Olimpiju, kada su je umjesto toga uspjeli srozati među mediokritete ABA lige?

Gdje je taj iskorak?

U jednom trenutku prošle sezone činilo se da trener Jurica Golemac vodi momčad prema borbi za titulu, ali na koncu je ostala jednu pobjedu udaljena od doigravanja. Bilo je to veliko razočaranje, ali generalno je ekipa pružala solidne predstave. Očekivalo se da će se jezgra slovenskih nositelja (Jaka Blažič, Edo Murić, Luka Rupnik) nadograditi s nekoliko ozbiljnih stranaca koji su idealni za Golemčevu viziju košarke i da će to onda konačno biti momčad za najviše domete.

Jedino ljetošnje pojačanje koje se može smatrati prikladnim takvim ambicijama je Zach Auguste. Američki centar ima euroligaško iskustvo iz Panathinaikosa, iako je realno više riječ o igraču razine Eurokupa. To se, pak, ne može reći za Marcusa Keenea, omalenog beka (175 cm) i opasnog strijelca pristiglog iz estonskog Kaleva. Kod njega je odmah bilo jasno da je ipak igrač za male momčadi s previše hendikepa da bi bio nositelj momčadi koja puca na Euroligu, stoga su mu se nakon samo dva mjeseca zahvalili. Sada dolazimo do dvojca pojačanja u kojima se može pronaći ključ Cedevitine ovosezonske labilnosti: Jacob Pullen i Melvin Ejim. Riječ je, naime, o igračima s ozbiljnim europskim iskustvom, ali i o onima koji su svoje posljednje poslodavce ostavili vrlo nezadovoljnima.

“Nećemo nikome dozvoliti da se ponaša mimo utvrđenih regula ni na treninzima ni na utakmicama”, pojasnio je Mornarov predsjednik Đorđije Pavićević nakon što je u svibnju raskinuo ugovor s Pullenom. “Bez obzira o kome se radi, u Mornaru se mora poštovati red.“ Što se tiče Ejima, u Budućnosti mu nisu mogli oprostiti kriminalno odrađenu finalnu seriju protiv Zvezde, kad se u svih pet ključnih utakmica od planiranog nositelja pretvorio u igrača manje. Ejim ne samo da je bio u lošoj formi, nego je i bio potpuno dekoncentriran te uopće nije doživljavao upute s klupe.

Dakle, Cedevita Olimpija je za velik dio svoje udarne petorke uzela igrače kojih su se njeni rivali jedva dočekali riješiti. Nadalje, iz redova konkurencije pristigao je i Igokein centar Jackie Carmichael — korektan igrač, ali ništa više od toga.

I sad je došlo vrijeme da se zapitamo, po čemu je to ova momčad konkurentnija od onih koje smo do 2019. gledali u Domu sportova? Gdje je taj najavljeni iskorak? Dok Crvena zvezda, Partizan i Budućnost svoj kadar pojačavaju nizom ozbiljnih euroligaških imena, Cedevita se vraća onom istom Pullenu, koji se ni u svom prethodnom mandatu nije pokazao kao dobra ideja.

U takvom okolnostima bespredmetno je u Golemčevom liku i djelu tražiti uzroke Cedevitinih podbačaja — osim ako nije vlastoručno birao ljetošnja pojačanja, u što čisto sumnjam jer su mu u tom slučaju skautske sposobnosti u debelom nesrazmjeru s trenerskima. Cedevita Olimpija je loša ponajprije zato što od obećanog većeg ulaganja u kadar nije bilo ništa. Ova momčad sastavljena je pretežito od osrednjih Eurokup igrača između kojih očito nema kemije, stoga su rezultati kakvi jesu. Nedavni dolasci Alena Omića i Yogija Ferrella (koji ima zanimljivu NBA karijeru, ali se na početku sezone nije uspio izboriti za minutažu u očajnom Panathinaikosu) teško da će bitnije promijeniti stvari.

Bombastične najave od prije dvije i pol godine danas se čine smiješnima. Cedevita ne samo da nije postala konkurentnija najjačim ekipama ABA lige, nego se još više udaljila od tog društva. Sve više se čini da u braku iz interesa s Olimpijom nije pronašla sreću, stoga se nameće pitanje: bliži li se vrijeme za povratak?

U Zagrebu se promijenila vlast, a Cedevita Junior opasno je blizu vrha domaćeg prvenstva. Stoga ne bi bilo iznenađenje kada bi se u dogledno vrijeme u Atlantic Grupi odlučili za preraspodjelu svojih izdvajanja za sport.