Međutim, poanta nije što se dogodilo Kloppu, nego što se dogodilo nakon njega.

Nakon što je Thomas Tuchel preuzeo ekipu, trebalo mu je otprilike mjesec dana priprema da momčad u prvom kolu zaigra nešto potpuno drugačije od onoga što je dotad igrala. Jednodimenzionalna momčad koja nije mogla stvoriti šansu ako nije došla izravno iz oduzete lopte je nakon jednih priprema igrala najčišći pozicijski nogomet baziran na posjedu i strpljivom građenju lopte.

Dobar Mountov pritisak bio je dovoljan da se čitav Zidaneov koncept igre raspadne

Promjena je bila velika. Koliko velika? Zamislite vrhunskog nokautera — nekog Mirka Filipovića ili Francisa Ngannoua — i zamislite da on između dvije borbe postane majstor borbe na parteru. Ne da dobije nekoga nekakvom polugom kada se za to otvori prilika, nego da u tom segmentu postane toliko dobar da cijelu borbu pokušava odvući na pod kao što je to radio Habib Nurmagomedov. Upravo to je napravio Tuchel u Borussiji. Sve navike koje je momčad imala i sve reflekse koje je razvila godinama treniranja jednog načina nogometa Tuchel je u samo nekoliko tjedana promijenio i stvorio sasvim drugačiju momčad. Ne samo momčad koja vas može dobiti u pozicijskoj igri, nego momčad koja je postala toliko dobra u tome da je cijelu utakmicu pokušavala svesti na takav stil igre.

Psihološki gledano — jer psihologija u nogometu nije samo motivacija, ona je prvenstveno stvaranje obrazaca reakcije, slično onome što je Ivan Petrovič Pavlov radio u eksperimentu sa psima, zvonom i hranom — učenje odgovora na situaciju novom motoričkom vještinom na temelju stare ima istu osnovu kao odvikavanje od ovisnosti, jer se oba fenomena u suštini temelje na navici upisanoj duboko u našim sinapsama. Toliko drastične promjene obično nisu uspješne, pogotovo ne u tako kratkom vremenu, ali Tuchel je uspio.

Eksperiment završio katastrofom

Kad je Ben Lyttleton u knjizi Edge: Leadership Secrets from Footballs’s Top Thinkers upitao Tuchela želi li ponovo izmisliti nogomet, dobio je jasan odgovor: “Ne! Jasno ne. To nije ponovno izmišljanje, to bi značilo da mijenjam samo radi mijenjanja. Ne tražim promjenu, tražim prednost.”

Tuchel je težak čovjek i svađalica, ali zna što radi i kako radi. Istu prednost je stvorio i u Chelseaju, za isto kratko vrijeme kao i u Dortmundu, dokazujući da je iza njega jasna metodologija. Promjena stila igre nije bila toliko drastična, ali Tuchel je preuzeo momčad od Franka Lamparda prije samo tri mjeseca i putem je stvorio funkcionalnu momčad. Bez priprema, bez kadrovskih promjena, bez novih pojačanja. Imao je ono što je zatekao, cijelo vrijeme je igrao utakmice i prilagođavao se u hodu i svejedno je složio vrhunski proizvod — momčad koja je u polufinalu Lige prvaka pomela Real Madrid.

Ono što je Chelsea napravio Real Madridu je bila baš temeljita pobjeda.

Zinédine Zidane je dobio lekciju u prvoj utakmici. Prilagodio se suparniku, promijenio je standardnu formaciju i prešao u igru s trojicom stopera kako bi zrcalio ono što radi Tuchel. Sve to bilo je u cilju da utakmicu svede na što više individualnih duela, potpuno siguran u samopouzdanje i kvalitetu svoje momčadi, a zapravo je igrao protiv navika svojih igrača. Ondje gdje je Luka Modrić očekivao da mu Toni Kroos ili Casemiro čuvaju leđa nije bilo nikoga osim Masona Mounta, koji je radio kaos između linija.

S obzirom na to da se u momčad se vratio Sergio Ramos i da je mjesto u početnoj postavi je dobio Eden Hazard, za očekivati je bilo da Zidane resetira postavke na standardnih 4-3-3.

Međutim, Zidane je ponovo odlučio eksperimentirati. Ovaj put je na travnjak poslao momčad u formaciji 3-4-1-2. Zadržao se na ideji trojice stopera, ali ovaj put je Modrić igrao više centralno nego zadnji put, a poziciju desnog bočnog je zapravo zauzimao Vinicius Júnior, dok je Álvaro Odriozola ostao na klupi, a Hazard je bio praktički napadač.

Eksperiment je završio katastrofom, kako to obično biva kada se odvikavanje od ovisnosti shvati olako i kada se standardni okviri igre prilagođavaju nečemu sasvim novom bez jasne metodologije na koju se kroz ova tri mjeseca oslanjao Tuchel, stvarajući momčad koja u svakom trenutku za što igra.

Mountova uloga

Opet je jedan od ključnih ljudi Tuchelova plana bio Mount. On je, nominalno, bio veznjak i u svom zaduženju je imao paziti na Modrića. Međutim, kada bi lopta otišla prema Éderu Militãu, Mount je iskakao u pritisak postajući dio prednje trojke.

Ttreba primijetiti još jednu stvar. Mount u iskakanju okreće glavu i pogledom traži Modrića kako bi prilagodio kut prilaska tako da ostavi Modrića u svojoj sjeni, da položajem tijela brani liniju dodavanja prema Modriću i tako prisili Militãa na lošije dodavanje.

I to je otprilike bilo to. Chelsea je odigrao odličnu utakmicu; N’Golo Kanté je opet bio sjajan, Antonio Rüdiger je odigrao jednu od svojih boljih utakmica, Edouard Mendy je skinuo par odličnih udaraca, Jorginho i Timo Werner su imali standardno dobre nastupe s inteligentnim rješenjima s loptom i dobrim kretanjem bez lopte. Ukratko, kod Chelseaja je sve bilo dobro. Igra u posjedu je bila dobra, obrana i pritisak na suparnika razrađeni, koncentracija vrhunska i nije bilo neraspoloženog čovjeka.

Međutim, čak i ovo gore je bilo dovoljno. Čitav Zidaneov koncept igre se sastojao u tome da širenjem bočnih stopera skroz do aut linija dobije stabilnost u otvaranju igre. Dobar Mountov pritisak bio je dovoljan da se taj plan raspadne. Odjednom je čuvao Modrića i pritiskao Militãa, ostatak Chelseajeve postavke držao je svoje pozicije i imao čovjeka viška u zadnjoj liniji jer ga nije trebalo trošiti naprijed s obzirom na to da je Mount držao dvojicu, a time Real više nije imao figuru viška u otvaranju napada niti stabilnost u posjedu.

Dapače, imao je situaciju u kojoj mora napadati i dati gol da prođe dalje, a svaka izgubljena lopta je značila paniku s obzirom da je pomicanjem bočnih stopera na aut linije Sergio Ramos ostajao sam samcat u sredini terena i nije mogao zaustaviti suparničku tranziciju. Chelsea je jednostavno razbio Real.

Novi list u Madridu

Zidaneov uspjeh u Ligi prvaka tijekom prvog mandata pripisivao se različitim razlozima — od Cristiana Ronalda, preko visokog stupnja individualne kvalitete koja je tada bila u najboljim igračkim godinama, pa sve do crne magije. Sve to ima svoje osnovu, ali Zidane velike utakmice priprema iz perspektive autsajdera, pri čemu je glavna razlika od tipičnog autsajdera to što su mu igrači samopouzdani i znaju da će iskoristiti onu priliku koja se otvori kada suparnik potraži pet minuta odmora.

Ovaj put Chelseaju nije trebao odmor, a Real nije znao sam natjerati suparnika u podređeni položaj i tu priliku stvoriti svojom igrom. Nije taj problem od jučer, ali je dodatno potenciran utakmicama kao što je ova ili kao što je prošlogodišnje ispadanje od Cityja koje povezuje to što je s druge strane bila momčad dominantna na lopti koja neće ponuditi priliku ako je Real sam ne isprovocira.

U tom kontekstu, Realova dodatna nesreća u ovoj situaciji je to što Chelsea stvarno nije zabio pet golova koje je vrlo lako mogao utrpati. S rezultatom 2:0 će ova utakmica na kraju biti upisana kao rutinski poraz kojeg se za mjesec dana nitko neće sjećati kao sramote, baš kao što se nitko ne sjeća koliko je City prošle godine zapravo lagano odradio posao. Da je rezultat bio bliži onome što je pokazano na terenu, ovo bi bila jedna od onih utakmica koje se pamte i koje silom prilika postaju katalizator za dubinske promjene, baš kao što je bio prošlogodišnji poraz Barcelone od Bayerna.

Ne znači to da Real mora potjerati Zidanea, Modrića, Karima Benzemu, oružara i vozača autobusa kako bi okrenuo novi list. Ali ovo polufinale itekako znači da bi netko u klubu morao sjesti i razmisliti kako dalje jer Chelsea je u obje utakmice bio bolja momčad, a u Londonu je ponizio Real. Bez obzira što krajnji rezultat možda ne priča takvu priču, ovo je bila baš temeljita pobjeda Tuchelova Chelseaja.