Za razliku od ostalih velikih liga, u Italiji se i kroz 2000-te moglo naći momčadi koje su koristile sustave s trojicom u stoperskoj liniji. Međutim, zadnja momčad koja osvojila naslov koristeći takvu formaciju bila je Roma Fabija Capella 2001. i javnost nije bila uvjerena da se takvim – u to vrijeme – zastarjelim sustavom igre može konkurirati za naslov. U Italiji, zemlji koja nevjerojatno cijeni taktiku na svim razinama praćenja nogometa, Conteova je ideja dočekana s mnogo skepse.

Rezultat je bio jasan, Conteov Juventus pomeo je prvenstvo završivši sezonu bez poraza. Skepsu je zamijenilo oduševljenje, jer Conte nije samo vratio stari defenzivni sustav s trojicom stopera i zadnjom linijom od pet ljudi u kojem je primarni cilj bio po svaku cijenu obraniti gol. On je uzeo tu formaciju i vratio je na veliku scenu, napravivši protim malu revoluciju, nešto što je još uvijek temelj Juventusove dominacije u Serie A. Vodeći talijansku reprezentaciju, formaciju 3-5-2 je još doradio i pretvorio u prilično fleksibilnih 3-4-3 s puno rotacija ovisno o situaciji.

U suštini, baza njegove igre je Juego de Posición. Taj koncept igre danas danas najviše vežu uz Pepa Guardiolu, ali na potpuno istim principima funkcionira i pozicijski napad Antonia Contea. I nimalo slučajno smo u tekstu koji detaljnije pojašnjava koncept više puta citirali šahovskog genija Aarona Nimzowitscha jer za Contea je nogometni teren šahovska ploča.

Pozicijska igra kao osnova sustava

Implementacijom principa koje nudi Juego de Posición u svoj plan igre Conte je postigao maksimalnu razinu kontrole, čemu je težio kad je preuzeo Juventus. Specifična podjela terena na pet okomitih i šest vodoravnih zona treneru daje rešetku, šahovsku ploču u kojoj pozicija jednog igrača uvjetuje poziciju drugog, a kretanje jednog uvjetuje kretanje drugog. Ako je lopta na desnom krilu, lijevi bek će znati gdje se točno pozicionirati da održi onu formu koju trener zahtjeva od njega. Kroz uigravanje geometrije momčadi trener ima kontrolu nad utakmicom i ogromni utjecaj na planiranje napada.

Gradi se igra koja nudi veću razinu organiziranosti nego ijedan drugi napad. Na kraju se trener uvijek mora osloniti na kvalitetu svog igrača na terenu, ali ako je lopta kod stopera koji ulazi u igru ili kod veznog igrača, krilni napadač iz halfspacea po tome koji protivnički vezni igrač izlazi u pritisak jasno zna treba li ostati u svojoj zoni ili se pomicati u jednu od susjednih zona i tako se osloboditi za završnicu. Conte je tako gradio sustav igre u kojem je osnova sama igra – a ne individualna kvaliteta, što je posebno bilo vidljivo u njegovom izborničkom radu.

Međutim, Conte nije baš efikasno učio iz svojih pobjeda.

Preuzevši Chelsea, odlučio se za nastavak igre u formaciji s četvoricom igrača u zadnjoj liniji koju su prakticirali njegovi prethodnici. Odbacio je svoj zaštitni znak, nije koristio principe koji su ga proslavili i kao da je zaboravio koliko zapravo zna više od ostalih kad je riječ o igri s trojicom natrag. Trebao mu je poraz, bolan i šokantan kao što je bio onaj protiv Arsenala. Trebao mu je poraz da ga otrijezni, da ga natjera da primjeni naučene lekcije. Jedan poraz bio je dovoljan da bude okidač drastičnog zaokreta u taktici, povratka onome što Conte najbolje zna, a rezultat je bio jasan – 13 uzastopnih pobjeda i uvjerljivo osvajanje prvenstva.

Ove sezone stvari su nešto drugačije. Rezultatski, nema mjesta panici jer činjenica je da Manchester City postiže povijesnu razinu nedodirljivosti, kao i što stoji konačna činjenica da momčad uredno osvaja bodove. Međutim, igra je postala neuvjerljiva i Chelsea se sve češće muči sa suparnicima. Stvari ne idu po planu.

Bez rješenja protiv zone 5-4-1

Osobito je zanimljivo to da se Chelsea najviše muči protiv ekipa koje igraju u formaciji s trojicom stopera.

Rezultat ni približno ne otkriva cijelu priču. Recimo, Swansea je prošao samo s jednim golom u mreži, ali Plavci su bili igrom i stvorenim šansama uvjerljiviji nego kad su dobili Huddersfield 3:1, dok su protiv Atlético Madrida remizirali iako su bili osjetno bolja ekipa. U sve tri utakmice – remizirao, dobio više ili manje uvjerljivo – Chelsea je igrao dobar nogomet. U sve tri utakmice igrao je protiv momčadi koje su izašle s četvoricom igrača u zadnjoj liniji. Protiv Southamptona, West Hama i Newcastlea – izgubio, dobio više ili manje uvjerljivo – nije igrali dobar nogomet. U sve tri utakmice igrali su protiv momčadi koje su izašle s trojicom stopera.

Naravno, lošije ekipe te formacije koriste drastično drugačije nego Conte i Guardiola. Trojica stopera ne koriste se da bi se bekovi mogli podići i raširiti igru, a ni u izgradnji napada od vratara, nego da bi se dobilo što čvršći obrambeni bedem u kojem je primarno ne primiti gol. U takvoj formaciji, onoj koja je korištena 2000-ih u Italiji i s kojom se nije moglo do naslova, zapravo se igra s petoricom u zadnjoj liniji – stoperima se pridružuju bočni igrači koji preuzimaju ulogu klasičnih bekova.

I to Conteu stvara probleme.

Osnovni mehanizam Conteova napada je dovesti bočne igrače široko i visoko, toliko da je ovdje Marcos Alonso (izvan kadra) najistureniji igrač momčadi, što je i inače čest slučaj. Kada igrate protiv klasičnih formacija s četvoricom u zadnjoj liniji, na ovako postavljene bočne igrače mora se izaći bekovima ili krilo povući ekstremno nisko. U svakom slučaju, to otvara prostor da Eden Hazard napadne driblingom ili da Chelsea odigra jednu od svojih klasičnih akcija u kojoj otvara prostor igrom ‘na trećeg’. Međutim, protiv zone 5-4-1 mehanizmi su zaustavljeni. Suparnički bočni igrači igraju striktno na Chelseajeve bočne igrače i onemogućavaju da se preko njih stvara višak, dok ostatak momčadi zonski blokira centralnu os terena i halfspace zone u koje se ne može probiti ni driblingom, jer ih brane dvojica veznih i slobodni stoper, a ni dodavanjem, jer će se oko igrača koji prima loptu vrlo brzo zatvoriti presing zamka od najmanje trojice igrača.

Za Chelsea se tako otvara dominacija u posjedu lopte i šansa za nebrojne udarce iz daljine. Međutim, oduzete su mu klasične opcije igre. Nema mogućnosti stvoriti višak u odlično branjenom halfspaceu, a nema ni opcije dodavanja na napadača gdje je sada Willian, a inače operira Álvaro Morata. Organiziranost vlastitog napada radi protiv Chelseaja samog, koji teško stvara izrazite šanse, a golovi padaju iz prekida ili kao posljedica superiornosti individualnog talenta.

Danas tako igra svaka treća momčad u ligi

Chelsea i dalje pobjeđuje, ali Conte će morati naučiti vući lekcije iz tih pobjeda.

Mora adaptirati pozicioniranja i uigrati djelomično drugačije mehanizme jer suparnik mu u zoni 5-4-1 savršeno oduzima sve što njegovu momčad inače čini nezaustavljivom. José Mourinho je, sasvim atipično, protiv Chelseaja odlučio odigrati s trojicom stopera, a Joachim Löw je isto tako izbacio Conteovu Italiju – igrom s trojicom stopera, dvojicom bekova i dodatnom četvoricom veznih igrača s kojima je poništio sve što je Italiju prije toga činilo taktički najspremnijom ekipom na prvenstvu.

Conte je igru s trojicom natrag vratio na veliku scenu, ali izgleda da se otrovao vlastitom medicinom. Danas mu upravo igra protiv takvih formacija postaje problem koji sve teže rješava, tim više što danas tako redovito igra gotovo trećina momčadi u Premier ligi. Zasad još rezultat nije nimalo loš, ali Conte hitno mora izvući lekciju iz neuvjerljivih pobjeda poput ove protiv Southamptona.