Tu i tamo možemo naći momčadi koje igraju točno onako kao što je igrao njihov trener. Međutim, rijetko tko može prenijeti mentalitet na svoju momčad onako kao što ga je Simeone prenio na Atlético Madrid. Colchoneros su najbliže što postoji onome što je Cholo u svojoj biti. Beskompromisni, jaki, brzi, fizički moćni i brutalno kompaktni. Nazovite to radničkim ili ratničkim nogometom, karakterizirajte ih dosadnim i defenzivnim – ma, zovite vi to i antinogometom – ali to je Cholov način. Nogomet s nožem u zubima.

Jose Luis Mendilibar, trener Eibara, opisao je Atlético kao veliku momčad koja igra kao mala. I to je otprilike najbolji opis kojeg sam čuo.

Kad je Simeone prije pet godina došao u Atlético, preuzeo je ruševinu od ekipe. Ekipa velikog imena i minimalnog potencijala, koja nije imala izbora nego igrati kao mala. I to se nekako nastavilo dalje. Mala i zatvorena momčad se poboljšavala dan za danom. Dolazili su sve bolji igrači, ali i Simeoneove ideje su bile sam vrh. Zonska obrana je dovedena do savršenstva. Sinkronizirana kretanja koja je svaki zaljubljenik u nogomet morao barem poštovati i tako ubojita tranzicija da je graničila s nezaustavljivom. Svake je godine Cholo dodavao neki novi mehanizam – prvo je smislio sasvim atipičan pristup svojih bekova, koji nisu pratili stopere nego su igrali daleko od njih, zatim srednji blok s presing zamkama uz aut liniju, a onda i visoki presing.

Atlético je ponovo postao velika momčad, ali nije odustajao od onoga što ga je takvim učinilo. Momčad je ostala vjerna svojem radničko-ratničkom mentalitetu, igrala s nožem u zubima i djelovala su kao što bi djelovala mala momčad u nekom velikom finalu. Ipak, ne bilo kakva mala momčad, nego najbolja mala momčad vjerojatno ikad. Španjolski prvaci i dvaput u finalu Lige prvaka, minutama udaljeni od trofeja. Njihov uspjeh nije bio slučajan ni bezvezan, bili su stvarno nevjerojatno dobri. Reaktivnost su doveli na zavidnu razinu.

Razbijanje Granade

Samo, postoji jedan problem.

Kad nešto dovedeš na prag savršenstva, kao što je Cholo doveo Atléticovu fazu obrane, teško je nadograditi na potpuno savršenstvo. Jednostavno, evolucija tog pristupa je došla do svog vrhunca. A ako ne osvježavaš ideju, samo je pitanje vremena kad ćeš postati pročitan, a onda i irelevantan. Ili barem dovoljno daleko od samog vrha relevantnosti. A toga je bio svjestan i Cholo.

Zaoštravanje filozofije glavno je oružje u lovu na jednoroga koji mu je dvaput izmigoljio, možda i za oproštaj od ekipe koja je postala produžetak njegova karaktera

Stoga, na vrhu evolucije, okrenuo se revoluciji. Realno, Atlético je uvijek imao par zanimljivih igrača. Danas ima više od par, ima toliko potentnih igrača da mu može zavidjeti baš svaka momčad na svijetu. Recimo, uvjeren sam kako imaju više ‘pravih’ igrača nego ijedan premierligaš. Igrača koji mogu kreirati igru, dominirati loptom i raditi mnogo više od trčanja kontri.

Računica je jasna: kad se uzdaš u tranziciju, ovisiš o tome koliko će ti suparnik ostaviti prostora. Reaktivan si, reagiraš na ponuđeno. Kad igraš s loptom, težiš posjedu i nadigravanju, onda ovisiš o tome što si u stanju sam kreirati. Naravno, suparnika se uvijek nešto pita, ali s loptom si proaktivan, tražiš prostor i priliku. Konačno, Cholo je odlučio okrenuti ploču. U utakmici protiv Granade Kokea je gurnuo u sredinu, krila su popunili Yannick Carrasco i Angel Correa, dok je u napadu bilo mjesta i za Antoinea Griezmanna i Kevina Gameira. Kako je kasnije Simeone izjavio, predviđen je bio i Saúl Ñíguez, ali ga je zbog ozljede gležnja zamijenio Gabi.

Nevjerojatna koncentracija zbilja talentiranih igrača na jednom mjestu. Krila su ulazila u sredinu, bekovi su dolazili visoko raširiti protivnika, napadači su se rotirali, a obrana je stajala visoko. Iskreno, ne sjećam se kad sam u jednoj utakmici na toj razini vidio toliko driblinga i kombinacija na utrčavanje trećeg čovjeka. Rezultat? Pa razbijanje jadne Granade 7:1, uz gotovo 70 posto posjeda i gomilu šuteva.

Dobre vijesti za Vrsaljka

Ipak, nijedna revolucija nije lagana. U iduće četiri utakmice u La Ligi Atlético je upisao tri poraza.

U ovom je trenutku šesti na ljestvici i bitka za naslov je izgubljena. Ono što je malo žalosno, izgleda da je i revolucija pomalo izgubljena. U utakmicama koje je gubio, a i u nekima koje je pobijedio na račun superiorne kvalitete, Atlético je izgledao pogubljeno, potpuno nedorečeno. Obrana nije bila onako beskompromisna, a kao da igrači ni sami ne vjeruju da mogu igrati napadački. Jasno, za tako drastičan prijelaz treba i vremena i strpljenja. To zna i Cholo, jednako kao što je svjestan činjenice da upravo vremena i strpljenja u suvremenom nogometu nema.

Stoga se Atlético vraća onome što ga je dva puta dovelo u finale Lige prvaka. Igrat će kao mala momčad i pucat će na veliki rezultat. Diego Pablo Simeone ide po uhatog jednoroga koji mu je dvaput pobjegao u sudačkoj nadoknadi i to izgledaju kao dobre vijesti za Šimu Vrsaljka.

Naime, Vrsaljko je odigrao samo dvije* utakmice u La Ligi. Da nije zaboravljen i da može dati svoj doprinos dokazao je u utakmici protiv Las Palmasa, u kojoj nam je Simeone pokazao natruhe onoga što se uvježbavalo na mini pripremama.

*Za Antu Čačića su te dvije bile dovoljne da ostane neupitan starter, dok su za Ivana Strinića iste dvije utakmice u Serie A bile dokaz kako ga ne treba zvati jer nije u natjecateljskoj formi. Međutim, taj paradoks nije tema u ovom trenutku.

Šime Vrsaljko pokriva poziciju desnog beka, dok je Juanfran na poziciji desnog krila. Takva postavka Cholu daje dodatnu dimenziju okomitosti na desnoj strani, kao i mogućnost da povlačenjem Juanfrana na beka prijeđe na postavku s pet natrag. Upravo moda igre s tri beka stvara probleme ekipama koje svoj uspjeh grade na postulatima pozicijskog nogometa, ekipama koje će susretati u Ligi prvaka. Čvršća obrana i još okomitiji tranzicijski napad – zvuči kao dodatna radikalizacija paradigme koja je Atlético učinila najboljom malom momčadi u povijesti. Zaoštravanje filozofije glavno je oružje u lovu na uhatog jednoroga koji mu je dvaput izmigoljio u nadoknadi, možda čak i za oproštaj od momčadi koja je postala produžetak njegova karaktera.

Zanimljivo, Simeone je izjavio da Juanfran igra na krilnoj poziciji jer je tražio one koji osjećaju potrebu i ambiciju biti ondje. Zna Cholo koliko su Carrasco i Saúl Ñíguez talentiranija krila. Međutim, u Madridu opet ima mjesta samo za one koji će nositi nož u zubima.