Već godinama slušamo raspravu na temu postoji li ili ne postoji “ispravan” i “pogrešan” način igranja nogometa. Zagovaratelji prve teze pritom u pravilu kao onaj ‘pravi’ doživljavaju otvoreni, napadački nogomet, dok će oni drugi reći da se samo rezultat računa — njihova je najveća ikona fanatik i diktator Diego Cholo Simeone.
No, od samog početka aktualne sezone slušali smo priče o nekom novom Atlético Madridu; onom koji se ‘pokajao’ i, pukim slučajem ili namjerno, prešao na drugu stranu. Pa smo tako vidjeli Rojiblancose koji su u La Ligi zabilježili više posjeda, više dodavanja, više udaraca, više kreiranih šansi nego što bi se od ekipe njihova ‘kalupa’ očekivalo; donijelo im je to i poveću količinu bodova i vodeće mjesto u prvenstvu. Međutim, onda kad se taj ‘novi’ Atlético Madrid trebao pokazati na najvećoj europskoj sceni, Simeone ga je zaključao negdje u tamni podrum, a na vidjelo je opet izašlo ono poznatije i godinama građeno lice pragmatičnog, neki bi rekli i ‘bunkeraškog’ nogometa.
U prvom susretu nokaut faze Lige prvaka Atlético nije mogao pobijediti Chelsea možda upravo zato jer je samo Cholo stao između svoje momčadi i pobjede.
Protiv Chelseaja smo gledali ekipu kojoj je važnije bilo ne primiti gol nego ga zabiti. Nije uspjela ni u jednom ni u drugom — do pogotka nije došla, a obrana je popustila u jednom, ali vrijednom navratu. Bio je dojam da Thomas Tuchel na gostujućoj klupi svih 90 minuta drži ključeve ovog susreta, a gol je visio u zraku od prve lopte koju su njegovi igrači dotaknuli.
Možda i najbolji znak da će Atlético Madrid igrati na bunkeraški nogomet dobili smo prilikom prvog Oblakova ispucavanja
S jedne strane, očekivano je i razumljivo da Simeone nije želio riskirati otvorenim gardom protiv ekipe koja je brža, više pozicijski nastrojena i s puno širom klupom. No, s druge strane se onda mora dovesti u pitanje odabir igrača. Ekipa koja u prvih 11 ima Joãa Félixa, Ángela Correu, Thomasa Lemara i Luisa Suáreza ne vrišti na bunker, a uzevši u obzir sistem u kojem su bili posloženi, igranje na kontre isto tako nije bilo idealno rješenje.
Kada utakmicu završite sa 64 posto lopte u nogama, 11 udaraca naspram suparnikovih šest te 680 dodavanja naspram 398, vjerojatno možete reći kako ste dominirali susretom. Naravno, ljubitelji Simeoneovog stila igre podsjetit će vas kako je to sve dio plana, ali što se dogodi kada taj plan nema dobre temelje? Pa evo, recimo, poraz 0-1 kod kuće i veliki Chelseajev korak prema prolasku u ovom dvomeču.
Chelsea u kontroli
Tuchel je u utakmicu ušao s namjerom da njegova momčad igra nogomet i napada, dok je Simeone odlučio ostati u obrani čak i 90 minuta ako to bude potrebno. Možemo reći da su oba trenera ispunila svoj dio obećanja.
Pa ipak, Atlético Madrid je u obrambenoj fazi izgledao dosta dobro, to se mora napomenuti. Cholo je svoje trupe postavio u formaciju 4-4-2 koja se pretvarala u 6-3-1 kada bi se krila spuštala dublje kako bi pratila suparničke bekove koji su utrčavali u prazan prostor iza njihovih leđa.
Ovim su pristupom osigurali brojčanu prednost i na bokovima, gdje je Chelsea obično bio najopasniji, i u svom šesnaestercu. Jedini dio terena kojeg je Simeone morao žrtvovati bila je sredina terena, ali to se riješilo sistematičnim izlascima na suparničke stopere i dobrim zatvaranjem halfspacea. U toj obrambenoj strukturi Atlético se držao strogog markiranja čovjek-na-čovjeka, pa su tako Lemar i Correa držali Calluma Hudson-Odoija i Marcosa Alonsa, a Marcos Llorente konstantno je bio na Timi Werneru. Tim pristupom su neke od glavnih karika uvijek bile pokrivene, ali Chelsea je ipak lako držao kontrolu nad posjedom.
S loptom u nogama, Chelsea je u napade ulazio u strukturi 3-2, pri čemu trojica stopera kombiniraju s dvojicom dublje postavljenih vezna igrača, u ovom slučaju Jorginhom i Mateom Kovačićem. Prva faza napada nije predstavljala veliki problem, jer bi domaćin na tom dijelu terena imao samo Suáreza, a Urugvajac se nije uvijek ubijao u presingu, već bi uglavnom držao Jorginha u svojoj sjeni i tako blokirao eventualnu progresiju. Ali u situaciji tri-na-jedan nitko nije zaustavljao Chelseajeve stopere da jednostavno zaobiđu Suáreza i trče s loptom prema zadnjoj trećini, što je posebice činio César Azpilicueta.
No, problem nije bila prva faza, već sama završnica. Alonso i Odoi bili su ključni za prodiranje iza suparničkih linija, dok su se Werner i Olivier Giroud više držali centralnih koridora. Vjerojatno najvažnija napadačka karika bio je Mason Mount — Chelseajeva je desetka imala slobodu kretanja u cijeloj zadnjoj trećini. Mount bi se pomicao na krilo kako bi njegova ekipa eventualno došla do brojčane ravnoteže na tom dijelu terena.
I upravo je njegov zadatak bio tražiti trk Odoija, Wernera ili Alonsa, ovisno o tome gdje se nalazio na igralištu. Obično bi to radio iz desnog halfspacea ili prostora uz samu liniju te iza svog beka, odnosno u tom slučaju krilnog napadača. Ta mu je pozicija osigurala dobar kut za prodorne lopte u prostor, ali kroz veći dio večeri, čak i kada bi te lopte prošle Atléticov bunker, nedostajalo je malo preciznosti.
Sam svoj neprijatelj
No, Chelsea je ipak došao do svog pogotka. Iako se na prvu čini kako je gol više trenutak Giroudove briljantnosti nego taktički odrađena sekvenca, tu se ipak krije ponešto od Tuchelove mudrosti.
Naime, gosti su shvatili kako je pristup kaznenom prostoru dobro čuvan te da će se teško probiti kroz taj niski i kompaktni blok. Iz tog je razloga cilj bio namamiti Atlético iz duboke strukture i u viši presing te onda ne preskakati taj blok nego proigrati kroz njega.. Kad god bi se domaćin malo otvorio, a Chelsea navukao njegove redove na svoju polovicu terena, počeo se otvarati prostor između linija. U tom slučaju vidjeli bismo Kovačića kao ključnu kariku koja može nositi loptu u svojim nogama i obraniti se od agresivnog presinga suparničke momčadi. Baš je kroz tu taktiku Chelsea često nalazio brži put do Jana Oblaka te naposljetku i zasluženo zatresao njegovu mrežu.
O Atléticovoj napadačkoj strani nema se što pretjerano reći, osim toga da je Simeone u toj fazi bio sam svoj najveći neprijatelj. Njegov blok 6-3-1 limitirao je momčad na isključivo duboku obranu bez velikih prilika prema naprijed. Igrači poput nevjerojatno talentiranog Félixa i Correje nisu stvoreni za takve utakmice; obojica su jaki na lopti i lakše mogu stvoriti razliku čim su postavljeni poviše na terenu, a pošto su rijetko uopće i imali posjed u svojim nogama — a kada i jesu, to je najčešće bilo ispred vlastitog šesnaesterca — njihov se utjecaj jedva i osjetio.
Možda i najbolji znak da će Atlético Madrid igrati na bunkeraški nogomet dobili smo prilikom prvog Oblakova ispucavanja. Dok bi ovaj ‘novi’ Atlético u La Ligi vrlo vjerojatno krenuo u sistematsku izgradnju napada iz zadnje linije, sinoć Simeone na to nije niti pomišljao. Oblak je u svakoj prilici samo odmahnuo rukom te bi se domaćinov zadnji red uputio prema sredini terena za još jedno ispucavanje svog vratara. Već tu mogli smo uočiti kako se Simeone nije želio naći licem u lice s Tuchelovim agresivnim presingom niti se boriti za prevlast nad loptom. No, onda se ponovno vraćamo na izbor igrača za takvu taktiku, jer taj duboki blok u 6-3-1 također je značio da Atlético nema nikakvih ventila za brzu tranziciju.
U trenutku kada bi posjed promijenio stranu, Rojiblancos su odmah tražili Félixa koji ima brzinu, a i točnost dodvanja kako bi se probio prema suparničkom golu. Problem je bio u tome što su svi igrači bili preduboko na vlastitoj polovici i put prema Edouardu Mendyju bio je vrlo dug.
Hladno, tromo i bezidejno
Chelseajeva obrambena struktura bila je vrlo kompaktna i momčadi iz Londona nije bio problem napraviti tranziciju iz napada u brzi kontrapresing. No, iako samo na trenutke, Simeone bi nas ipak podsjetio da u tom obrambenom gigantu ipak čuči ozbiljna pozicijska momčad. U situacijama kada bi Félix primio loptu i imao vremena okrenuti se ili trčati prema naprijed, Atlético je izgledao dosta dobro. Tada bismo čak vidjeli i poneku dužu sekvencu pasova s kojima je i domaćin malo pokazao zube.
Naposljetku, iako se kroz svih prvih 45 minuta konstantno branio sa svim igračima iza lopte, domaćin je imao i jedine dvije velike prilike u tom periodu. No, Lemar i Suárez promašili su metu, a Atlético do kraja utakmice više nije dolazio u takve situacije. Nakon primljenog pogotka, vidjeli smo i reakciju s klupe pa su tako redom ulazili Moussa Dembélé, Lucas Torreira, Renan Lodi i Vitolo, ali sve je to bilo prekasno.
U zadnjih 15-ak minuta, kada je i Chelsea već maknuo nogu s gasa, Atlético je počeo napadati. Tada smo vidjeli onu standardnu strukturu s trojicom u zadnjoj liniji i visoko podignutim vanjskim igračima. Dembélé se pridružio Suárezu u vrhu napada, ali sve je to bilo nekako hladno, tromo i bezidejno.
Cholo je na utakmicu stigao s jednim ciljem: sačuvati mrežu netaknutom. Htio je preživjeti do uzvrata i onda u gostujućim pogocima tražiti prolaz. Sličnu smo taktiku vidjeli i protiv Liverpoola kada je Simeone šokirao Jürgena Kloppa. Uz malo sreće moglo mu je isto uspjeti i protiv Tuchela, koji sasvim zasluženo odnosi pobjedu. Cholo je možda mogao protiv Chelseaja, ali nije mogao protiv samog sebe.
