Ako postoji jedna riječ za opisati nogomet Luciena Favrea, to bi definitivno bila — učinkovito.
Za razliku od Jürgena Kloppa za kojeg je gegenpressing bio život i Thomasa Tuchela koji je svoj stil gradio na pozicijskoj igri, Favre je kao trener neusporedivo manji fundamentalist i puno skloniji prilagodbama. Kad je cijela Bundesliga zajahala na val presinga, on je bio taj koji je procijenio kako bi najbolje bilo okrenuti trend i stvoriti uvjete u kojima će takav stil igre raditi protiv onih koji ga koriste umjesto da se bori istim oružjem. Umjesto da je nastavio ondje gdje je stao u Herthi, usporio je tempo, spustio je dovoljno igrača kako bi pokušao kontrolirati igru i strpljivo spajati dodavanja za igranje kroz taj presing, a onda mu se u završnoj fazi napada otvarala hrpa prostora kao nuspojava visokih izlazaka suparnika i izigranog presinga. Njegov Mönchengladbach je igrao nevjerojatno atraktivno, oslanjajući se na što učinkovitije iskorištavanje onoga što su suparničke momčadi nudile.
Otprilike nešto slično Favre radi i u Dortmundu. Naravno, prilagodio se. Prihvatio je taktičke trendove i smislio je kako će ih okrenuti u svoju korist, oblikovao je svoju ideju igre prema kadru koji ima na raspolaganju i kao posljedica toga Borussija ponovo igra atraktivno i jako uspješno. Ako Atléticu Diega Simeonea treba prepustiti posjed kako bi ga doveo u situaciju u kojoj može izvući maksimum, Favre će to napraviti — jednako kao što će protiv lošijih momčadi imati ogromni postotak posjeda jer mu volumen napada donosi najbolju šansu za rezultat. Pa ipak, možda i najbolja ilustracija zakonitosti njegove igre je Jadon Sancho, engleski tinejdžer koji je kod Favrea eksplodirao u jednog u najuzbudljivijih igrača na svijetu.
Kakvog će Chelsea točno igrača dobiti nije baš sigurno, ali u Pulisicu će imati magnet za pozornost s američkog tržišta
Sancho je u Favreovoj viziji oslobođen ozbiljnijih zadataka u organizaciji igre i veći dio vremena nije na lopti. Hoće li otići široko, hoće li tražiti loptu u sredini, hoće li napasti dubinu — to je u suštini isključivo njegova stvar, jer Favreu nije toliko bitno što radi dok lopta nije kod njega. Njegova uloga je svedena na realizaciju viška koji mu suigrači stvore tako da iskoristi svoju brzinu i dribling u onih par sekundi kad lopta napokon dođe do njega. Dobio je potpunu slobodu i sve što od njega Favre traži zauzvrat jest da u toj slobodi bude maksimalno učinkovit, da iskoristi svaki posjed koji dođe do njega i da ne pokušava ono što ne može odraditi.
A s minutama koje su se otvorile Sanchu, zatvorile su se prilike koje je dobivao Christian Pulisic. Njegov stil igre naprosto ne ulazi pod Favreovu egidu učinkovitog.
Pitanje konteksta
“Bio je to vrlo intenzivan trening u jako uskim prostorima i on se nije isticao u negativnom svjetlu”, opisao je Klopp prvi seniorski trening u Dortmundu na kojem je sudjelovao tada 16-godišnji Pulisic. “To ne zvuči kao pohvala, ali to je zapravo je znak velike kvalitete.”
Pulisic je bio još uvijek dijete, a Klopp ga je ubacio u ekstremnu simulaciju stila igre koji traži i glavu i tijelo odraslog čovjeka. Za tako mladog igrača, to je flajšmašina iz koje se teško izvući jer traži da istovremeno budete spremni čitati situaciju, izdržavati duele i odigravati rješenja. Vježbe kojima Klopp uvježbava mehanizme gegenpressinga zasnivaju se na malom prostoru i ogromnom intenzitetu, uvjetima koji su teži od onoga s čime se igrači sreću na utakmici, a Pulisic se tu kao kadet, igrajući protiv profesionalaca koji su potpuno srasli s takvim vježbama, nije negativno isticao. Snašao se i preživio je. Bio im je ravnopravan s tek 16 godina, a to je stvarno znak potencijalno velike kvalitete.
Međutim, ove je sezone odigrao tek 485 minuta u Bundesligi i cementirao je mjesto na klupi za pričuve, što definitivno nije indikator da je tako veliku kvalitetu uspio realizirati. Stoji činjenica da je Pulisic najmlađi bundesligaški strijelac među stranim igračima i da je srušio čitav niz rekorda u američkoj reprezentaciji, ali nakon četiri godine igračkog razvoja očekivalo se nešto više od pada do statusa rezerve.
Pa ipak, Klopp nije bio u krivu. Pulisic je igrač koji se bez problema snalazi u situacijama koje je on simulirao na treningu. Kad se Pulisic nađe u uskom prostoru i situacijama visokog intenziteta, kad bude zatvoren u škripcu, onda postaje vidljivo koliko je kvalitetan. Samo što takve igračke karakteristike ne dolaze do izražaja u Favreovu sustavu igre, jer on nije učinkovit igrač. Njegov stil igre se zasniva na metodi pokušaja i pogrešaka, donosi veliku frekvenciju akcija u kojoj volumenom pokušaja kompenzira postotak uspješnosti.
Da bi Pulisic dao svoj maksimum, treba sustav igre koji mu nudi mogućnost popravnog ispita. To je kontekst igre u kojem do izražaja dolazi njegova brzina u reakciji i čitanju situacije oko sebe; za razliku od Favrea, koji traži da iskoristi svaki posjed koji dođe do njega kao što to radi Sancho.
Najskuplji Amerikanac ikad
I zato nije niti toliko čudno što je Pulisic na klupi. Njegove kvalitete nisu sporne, ali isto tako nisu ni univerzalno upotrebljive. Njegov mozak je brz, ali taj stil igre dolazi s posljedicama jer nije dodao dimenziju učinkovitosti u igri koja bi ga učinila zaista elitnim igračem. Gubi dosta lopti, teži okomitim dodavanjima koja su često netočna, suparnici ga lagano fauliraju, nije pouzdan u izgradnji napada niti je efikasan u realizaciji stvorenog viška.
Jasno, Pulisic je s 20 godina još uvijek potencijal koji je sposoban drastično napredovati. Pa čak i da ne doda niti jednu novu vještinu, njegove su kvalitete u trenutnom obliku svejedno vrlo iskoristive u Chelseaju zbog posebnog konteksta sustava igre koji mu odgovara. Pulisic je čovjek za specijalne namjene koji može naći mjesto u top klubovima, ali teško da u ovom trenutku vrijedi 64 milijuna eura koliko će ga Chelsea platiti.
Međutim, s obzirom na to koliko su engleski klubovi marketinški orijentirani na američko tržište, Pulisic je magnet.
Njegove mane su bitan faktor i sve što radi na terenu je itekako važno, ali i dalje manje važno nego činjenica da je rođen u Sjedinjenim Američkim Državama i da ima ogromni potencijal postati američki sinonim za nogomet. I zato je Borussijina rezerva postala najskuplji američki nogometaš u povijesti.
Da je Amerikanac hrvatskog podrijetla Christian Mate Pulisic kojim slučajem samo Hrvat Mate Pulišić, nema niti teoretske šanse da bi zanimanje tržišta bilo tako jako. Ali nije, i zato će Englezi za njega iskrcati ozbiljan novac. Kakvog će točno igrača dobiti nije baš sigurno, ali to i nije najbitnija stvar jer će u Pulisicu dobiti magnet za pozornost s američkog tržišta. A to vrijedi platiti.
