U pripremi derbija izvadili smo podatke o efikasnosti igrača po odigranim minutama u ovoj sezoni HNL-a. Na vrhu je bio Dinamov Mislav Oršić, kojem je ove sezone za gol ili asistenciju trebalo 83 minute igre. Dok ga je u prvom dijelu sezone dozirao zbog europskih utakmica, Nenad Bjelica je, sasvim logično, stavio Oršića u prvi sastav za utakmicu s Hajdukom. Još jednom asistencijom, ali i činjenicom da je Ardian Ismajli oba žuta kartona dobio nakon prekršaja baš na Oršiću, potvrdio je da je to bila dobra odluka.
Jedini koji je blizu Oršićeve učinkovitosti je Samuel Eduok, kojem za gol ili asistenciju treba 85 minuta. Međutim, Eduok je, usprkos tome što Hajduk nije igrao europske utakmice i usprkos tome što se konstantno potencira kako je konkurencija u napadu mršava, odigrao čak 300 minuta manje od Oršića.
Isto tako kao što je bilo očekivano da Bjelica stavi Oršića, toliko je bilo sasvim očekivano da će Igor Tudor ostaviti Eduoka na klupi.
Doduše, teško je povjerovati da je slučajno to što je Eduok konstantno u drugom planu i kod Tudora i Damira Burića. Ponekad treneri znaju biti tvrdoglavi u svojim idejama, ali nisu budale. Kad dobro plaćen igrač ne igra kod dvojice trenera jako različitih nogometnih filozofija i taktičkog pristupa, onda je vrlo vjerojatno da način na koji odrađuje treninge jednostavno nije dovoljno dobar i da njegova ozbiljnost nije na razini na kojoj bi treneri željeli da bude. Međutim, možda je Eduok samo takav tip jer činjenica jest da je on jedini koji efikasnošću može pratiti Oršića. Bez obzira na sve, Eduok ima učinak iza sebe.
Tudor je imao ideju i njegova izjava da “nije isto izgubiti bez nekog puta i izgubiti s idejom” je istinita. Međutim, Hajduk je platio cijenu koncepcijskog rizika
“Hajduk je do isključenja bio bolji”, odgovorio je Tudor na konferenciji za medije Bjelici koji je rekao da je Hajduk bio ravnopravan do Ismajlijeva isključenja. “Nikad nisi zadovoljan kad izgubiš kući. Međutim, moram čestitati mojim momcima koji su dali sve od sebe. U prvom poluvremenu smo imali nekoliko prilika za zabiti gol i dogodio se crveni karton koji je odlučio utakmicu. Probali smo sve u drugom poluvremenu, zaigrali s dva napadača, ali Dinamo je bio bolji i mi se okrećemo idućoj utakmici u nedjelju.“
Ono čime je Hajduk parirao Dinamu u prvih 40 minuta je bila agresivna igra i visoki presing. Stanko Jurić u sredini terena, dosta visoki izlasci bočnih stopera i kompaktne linije stvorile su utakmicu punu ritma i događanja jer i Bjelica je imao sličan plan. On je pokušao podignuti agresivnost u sredini terena uvođenjem u prvi sastav Amera Gojaka umjesto Lovre Majera koji je započeo zadnje dvije prvenstvene utakmice.
Vječito Tahirajevo kašnjenje
Međutim, Tudorova odluka da igra u formaciji 3-5-2 i da na bude tako agresivan došla je s taktičkom cijenom koju je morao platiti.
Jairo i Leon Kreković su pritiskali Dinamove stopere, Mijo Caktaš je markirao Nikolu Moru, a Hamza Barry i Jurić su kontrolirali Gojaka i Arijana Ademija, pa je kreacija igre kroz sredinu terena bila onemogućena. No, Dinamo je u bočnoj zoni imao figuru viška.
Bjelica se na desnom beku odlučio na Sadegha Moharramija, koji je služio kao dodatni playmaker u prvoj fazi napada. Kévin Théophile-Catherine, iako je pod pritiskom Krekovića, ima čisto dodavanje na Moharramija i Dinamo ima ispušni ventil u posjedu preko kojeg može premostiti presing koji je Tudor pripremio. Tudor je u pravu kad kaže da je Hajduk imao jako dobrih prvih 40 minuta utakmice, ali Dinamo je imao jednu situaciju koju je konstantno koristio i za koju Bijeli nisu imali odgovor.
Ovakvo Moharramijevo pozicioniranje uvjetuje to da Francesco Tahiraj mora ostaviti Damiana Kądziora kako bi mogao iskakati prema beku. To dalje uvjetuje preslagivanje obrane, gdje Nihad Mujakić kao bočni stoper mora preuzeti Kądziora, a kad se Bruno Petković pomakne u rupu koja je nastala tim pomicanjem, za sobom vuče Kristiana Dimitrova i Oršić-Petković-Kądzior imaju situaciju tri-na-tri s Hajdukovim stoperima. Rezultat tog vječitog Tahirajeva kašnjenja, ali i činjenice da čovjek uopće nije bek i da mu je ovo peta utakmica na toj poziciji, njegova je statistika: 0/6 dobivenih duela i 0/2 uspješna starta.
Sadegh Moharrami je odigrao jako dobru utakmicu, ali Tudorov dojam kako je to “igrač za Barcelonu“ je u najvećoj mjeri izravna posljedica njegove taktičke odluke. Ukratko, on ga je napravio igračem za Barcelonu. Iranac je dobio 15/17 svojih duela, 6/7 driblinga i 4/4 starta na loptu.
Međutim, stvari treba gledati u kontekstu. S toliko vremena na lopti koliko je imao jer su u otvaranju on i Kądzior imali dva-na-jedan protiv Tahiraja, te s tri opcije jedan-na-jedan u napadačkoj liniji nakon iskakanja bočnog, pri čemu je otvorena linija dodavanja na Petkovića koji je uvijek bio u prilasku, takva učinkovitost je očekivana. Sve Moharramijeve vrline u igri su maksimalno došle do izražaja u ovakvom kontekstu i Bjelica je to ispravno prepoznao u pripremi utakmice.
Uostalom, i crveni karton — osim što je to bio apsolutno nepotreban Ismajlijev ispad — dolazi kao posljedica toga što iskakanje Tahiraja i Josipa Juranovića prema Dinamovu beku treba pratiti bočni stoper koji preuzima krilo, a onda tako ostaje na jako širokom prostoru bez zaštite iza leđa, tako da je prekršaj jako često jedino rješenje. Ovaj put je nastradao Ismajli, protiv Slaven Belupa je to bio Jurić, protiv Lokomotive Mujakić. U ovakvom stilu igre i s ovakvim zahtjevima, to je naprosto cijena koju moraš platiti.
Dinamo na rutinu
Ono gdje se Hajduku nudilo najviše prostora u prvom poluvremenu je bilo u prostoru između Dinamove obrane i veznog reda. Jairo je u cijeloj utakmici imao pomalo nerealnih 48 duela (osvojio 23 duela, imao 8/13 u zraku, 2/2 ključna dodavanja, 2/2 udarca u okvir i 6/7 startova, dokazujući tako da je pravi napadač), ali Hajduk nije kvalitetno iskorištavao takve situacije dok je brojčano stanje bilo izjednačeno.
Juranović i Jurić se dobro nadopunjuju i rade slip kretanje u kojem Jurić iz veznog reda odlazi široko kako bi Juranović dobio prostor za ulazak prema sredini terena. Jairo to prepoznaje i napada dubinu kako bi odvukao stopera, Caktaš usporava kako bi se pozicionirao iza leđa svog igrača, a Tahiraj na daljnjoj strani daje širinu i spreman je napasti prostor iza zadnje linije.
Sve to skupa između Dinamovih linija otvara ogromni prostor u koji Juranović može odigrati loptu. Međutim, Kreković ne zastaje i ne otvara se u tom prostoru kako bi prihvatio loptu i razigrao sa Caktašem. Jednostavno, nije takav profil igrača i nema tu naviku jer uvijek traži prostor iza zadnje linije, a to sugerira i statistika koja kaže da je imao 3/11 dobivenih duela (što je samo 27 posto), 0/2 driblinga i tri točna dodavanja, bez iti jednog pokušaja ključnog dodavanja za 41 minutu igre.
Točno ovakve situacije su one u kojima bi Eduok bio savršeno rješenje. Njegove karakteristike dolaze do izražaja baš u ovakvim akcijama u kojima se od napadača traži da se spusti u prilaz i da sačuva loptu u primanju, a onda iz te situacije stvori višak driblingom kojim će sebi otvoriti priliku za udarac na gol ili dodavanjem za asistenciju suigraču.
Tudor je imao ideju i njegova izjava da “nije isto izgubiti bez nekog puta i izgubiti s idejom” je istinita. Međutim, kad je Hajduk crvenim kartonom platio cijenu koncepcijskog rizika koji je preuzeo, stvari su do kraja bile prilično očekivane. Dinamo je riješio utakmicu na rutinu.
Petković je u centralnoj poziciji — iako ga je Dimitrov jako dobro kontrolirao u situacijama jedan-na-jedan, tako da je imao 16/36 osvojenih duela, od čega samo 2/6 u zraku — ipak velika vrijednost u situaciji kada imaš čovjeka više na terenu, a Hajduk s kiksevima kao što je bio onaj kod Kądziorova gola nije imao šanse. Kad Stipe Radić kao stoper ne čuva nikoga, Tahiraj kao bek ne pokriva leđa stoperu, a Oršić na drugoj strani vrti trojicu, ne možeš upisati bodove iako je generalno istina da je Hajduk igrao hrabro i da ovo bila puno bolja partija od obje prethodne dvije ove sezone u kojima je upisao pobjedu i remi.
Ideju je, uostalom, potrebno razvijati, a putem se obično plaća cijena učenja.
