Često se u posljednje vrijeme susrećemo s onim pitanjem što se, dovraga, događa Marinu Čiliću, obično s okusom senzacionalizma u naslovu, kao da se radi o kakvom prirodnom fenomenu koji nitko živ ne može objasniti. Međutim, ne radi se ni o čemu što se u nekom dijelu karijere nije dogodilo velikoj većini vrhunskih sportaša.
Baš u ovo doba lani pokušali smo objasniti kako je i zašto nakon dugog niza godina Čilić ispao iz samog teniskog vrha, a isto tako napisali smo i da je svaki povratak proces. Svega koji dan poslije dogodio se jedan u nizu tih gustih i uvijek neugodnih poraza. Doduše, postoje gusti porazi nakon kojih se možete pogledati u ogledalo i zadržati kakvu-takvu perspektivu, ali postoje i takvi zbog kojih poželite ostaviti se tenisa. Porazi koji ostavljaju samo gorčinu u ustima i opasno narušavaju, u ovom slučaju, ionako krhko samopouzdanje.
U prvom kolu ATP-a 500 u Dubaiju je izgubio ‘dobiveni’ meč protiv Benoîta Pairea, tipa koji se specijalizirao za poklanjanje mečeva, iako u ponešto drugačijoj varijanti, onoj koja često uključuje tankiranje. Sve u svemu, Paire je već bio u oblacima iliti na šanku, ispijao je martini ili što mu već dušu grije, kad je Čilić propustio dvije vezane meč lopte na svojem servisu, potom izgubio servis, pa izgubio još jedan servis, a onda i set. Nije Paire odigrao ništa spektakularno, već je on naprosto zakazao, samo da bi meč sa 7-1 izgubio u tie-breaku trećeg seta, a već je tamo negdje kod 5-1 počeo pucati i psovati kao kočijaš, što uistinu rijetko čini, valjda svjestan što se upravo dogodilo.
Izgubio je Čila i meč protiv Alejandra Davidovicha Fokine u drugom kolu ATP-a 250 u Kölnu, nakon što je imao set i brejk prednosti; u redu, set i brejk prednosti uistinu su precijenjena prednost, ali opet, ono što je trebao biti turnir na kojemu će prikupiti dvije-tri, možda četiri pobjede, i najvažnije, povratiti djelić samopouzdanja, pretvorilo se upravo u suprotno.
U živom blatu poanta je, a zapravo i jedino rješenje, da zasučete rukave, odnosno da radite i trenirate možda još i više nego kad ste bili u vrhu
Još jedan takav, nimalo obični poraz dogodio se prošlog tjedna.
Spiskao je pet meč lopti protiv Jeremyja Chardyja, od čega su tri bile vezane, a ispod radara je prošlo i to da ga je Chardy brejknuo u drugom setu kad je Čila ima 40-0. Ne znam, ako niste gledali meč, uvijek treba biti skeptičan prema tome kako su se odigrale meč lopte, ali opet, jednu je valjda mogao iskoristiti. Ovako, počeo je sezonu s još jednim gustim i gorkim porazom, a kao posljedica općenito loše forme došao je i lagani poraz od Grigora Dimitrova u prvom kolu Australian Opena.
“Osjećam da još nisam dosegnuo svoj vrhunac”
Da, svaki povratak je proces i dogode se jedan, dva ili tri gusta poraza, a samopouzdanje nastavlja kopnjeti, pogotovo ako pričamo o porazima ovakve vrste, nakon kojih se najviše grizete. Događa se to da u tom procesu naprosto upadnete u živo blato koje se zove manjak samopouzdanja; u njega je iznimno lako utonuti, a iznimno se teško iščupati. Ono što je donedavno bilo relativno lagano, odjednom je neopisivo teško; odjednom ne možete zaključiti meč prvog kola na turniru nešto slabije prirode, protiv igrača koje ste donedavno relativno lagano pobjeđivali. Odjednom, umjesto da igrate i osjećate, vi igrate i razmišljate; razmišljate neumjereno puno, analizirate sve i svašta, preispitujete samog sebe — kako izvan terena, tako i na terenu. Odjednom, vi servirate za meč, a iz podsvijesti izranja da ste i onomad servirali za meč…
“Sasvim je normalno da postoje ti usponi i padovi”, rekao je Čilić krajem prošle godine. “Vidimo to kod mnogih sportaša. To je uobičajeno, svi prolaze kroz razne faze.”
Da, svi prolaze kroz razne faze pa tako, primjerice, i onaj tenisač s ljudskim licem, Gaël Monfils.
“Nemam nimalo samopouzdanja”, zaustio je baš neki dan, nakon poraza u prvom kolu — inače prvog u prvom kolu Australije nakon 2006. — pa zastao, pognuo glavu i pustio suzu, te jedva nastavio izgovarati rečenice. “Želio bih izaći iz ove noćne more, ali ne mogu… Ne znam kad će to završiti… Teško je. Svaki put kad izađem pred vas, osjećam kako me osuđujete, izgubio sam… Ne mogu servirati, igram loše… Samo sam iskren i trebat će vremena… Nemojte me upucati, molim vas za milost. Radim poput mesara, ali nemam nimalo samopouzdanja. Ne osjećam se dobro…”, potpuno se ogolio pred svima, što svakako zaslužuje respekt.
Monfils je inače u seriji od sedam poraza, a sve je počelo baš u ovo doba lani, u Dubaiju, kad je u finalu protiv Novaka Đokovića zatreperio pred tri vezane meč lopte i činjenicom da ga nikad prije, u 15 susreta, nije pobijedio.
“Osjećam da još nisam dosegnuo svoj vrhunac”, pričao je Čilić na Mastersu u Parizu prošle godine. “To znači da se na terenu osjećam najbolje fizički, mentalno, tehnički, da igram svoj najbolji tenis. Želio bih dostići taj vrhunac i osjetiti da sam to učinio. Za to sam radio, a onda se mogu opustiti i otići u mirovinu”, dodao je, pa valjda razjasnio da mu nakon rođenja sina Balda prošle zime nije ponestalo motivacije.
Novi detalji u igri
Pa ipak, treba priznati da u ovoj priči stvarno postoji nešto što bi se moglo okarakterizirati misterioznim.
Naime, moguće je da je Čila s 32 godine naprosto prošao svoj fizički vrhunac. Moguće je da je izgubio pola koraka, pa i da se nedovoljno brzo oporavlja za ritam koji iziskuje boravak u vrhu. Ne znam, vjerujem da onda ne bi pričao o vrhuncu, ali činjenica je da je dugo bio u vrhu i puno trošio tijelo od 198 centimetara i nekih 89 kilograma. S druge strane, činjenica da je da karijere danas traju duže, pa i da nemali broj igrača svoj vrhunac proživljava u 30-ima. Na koncu, koliko u tome ima istine teško je procijeniti jer kad pričamo o pola koraka, pričamo o milisekundama, inače i detalju koji je iznimno bitan iz jednostavnog razloga što Čila ipak nije tipični server, pa da slabije kretanje može maskirati i kompenzirati odličnim serviranjem. Činjenica je da mu se prosjek ubačenog prvog servisa vrti oko 56 posto, što je nizak postotak.
Da je počeo razmišljati o novim detaljima u igri — čini se, onima kojima bi pokušavao kratiti poene — istaknuo je još na presici uoči turnira u Sofiji, turnira na kojemu će ga u prvom kolu izbaciti anonimni Jonáš Forejtek, nakon čega je, sudeći po reakcijama, trebao valjda objaviti kraj karijere. Dečko je inače 2019. bio prvi junior svijeta, igrao se već neko vrijeme s velikim dečkima na Futuresima i Challengerima, a vidimo i da je Čilić došao u pomalo opuštenom tonu u Sofiju, kako bi isprobao nove taktičke varijante.
Ako je suditi samo po meču s Dimitrovom, detalji se odnose na retern drugog servisa, za koji je ispravno procijenjeno da bi mogao donijeti i pokoji poen više. Iako je na deuce strani Čila povremeno stajao daleko iza, generalno gledajući namjera je bila da bude agresivniji, da ulazi rano u lopticu, pa i da koji put to poprati izlaskom na mrežu. Ideja je svakako dobra, ali upitno je je li to dovoljno, pogotovo ako su noge uistinu nešto tromije.
Cipelarenje na podu
Usput budi rečeno, kažu i da postoji trik ili način da se izvučete iz živoga blata — ovako ofrlje, neka je poanta da ne radite brze i nagle, već spore pokrete. Da ne paničarite i ne budete nestrpljivi. U živom blatu manjka samopouzdanja poanta je, a zapravo i jedino rješenje, da zasučete rukave, odnosno da radite i trenirate možda još i više nego kad ste bili u vrhu, kad se podrazumijevalo da imate samopouzdanja osvojiti taj vražji jedan, posljednji poen u meču prvog kola ATP-a 250.
Hoće li se taj rad uopće vratiti, ili kako i kada bi se mogao vratiti, teško je reći. Jasno je, međutim, to da, dok se stari Čila koprca u živom blatu, događa se ili već se de facto dogodila smjena generacija, a konkurencija je danas jača nego što je bila prije pauze zbog korone. Top 10 već neko vrijeme okupiraju Daniil Medvjedev, Sascha Zverev, Stefanos Tsitsipas, Matteo Berrettini, odnedavno je tu i Andrej Rubljov, a iza ugla vrebaju Denis Shapovalov, Felix Auger Aliassime, Alex De Minaur, u posljednje vrijeme i odlični Jannik Sinner i neki drugi. Dečki su tu, znatno su mlađi, žedni su krvi, a sigurni smo i da ne kaskaju pola koraka.
Na koncu, nije nemoguće da u narednim tjednima ili mjesecima Čilić potone još dublje jer kad ste u takvom psihološkom trenutku, ništa nije nemoguće. Nije, naravno, nemoguće ni to da je stvarno rekao svoju posljednju riječ, pa i da nikad neće doseći taj vrhunac, ali to nije razlog da ne poštujemo njegovu ambiciju.
Također, ono što jednu naivnu budaletinu poput mene uvijek i iznova fascinira su podrugljivi i podcjenjivački komentari, katkad puni i teško objašnjive mržnje ili zapravo puni osobne frustracije; komentari koji ga prate kroz manje-više cijelu karijeru. S druge strane, kad porazmislite da smo prije svega ipak nacija kladioničara koji pamet prosipaju na šanku lokalne birtije, postane vam kristalno jasno zašto, pobogu, ljudi ne mogu bar malo suosjećati s nekim tko proživljava krizu ili se približava kraju karijere i kako je uopće moguće cipelariti ga tako dok je na podu.
