Zanimljivo, iako u ovom natjecanju nije bio ništa manje uspješan od spomenutih, Čilić u javnosti nikad nije stekao status poput Ljubičića i Ančića. Nećemo sada analizirati zašto je tako, ali dobro znamo da ga jedan dio javnosti, možda uglavnom onaj koji bismo mogli okarakterizirati kao sportski nepismen još i dan-danas osporava, pa i podcjenjuje kao igrača. Posebno to dolazi do izražaja za vrijeme trajanja Davis Cupa, pa katkad stječete dojam i da Čilić nema pravo na loš meč i poraz. Dapače, dio ljudi vjerojatno ga više promatra kroz prizmu njegovih poraza nego pobjeda, a neutralni promatrač mogao bi pomisliti i da nije dao puno toga za reprezentaciju. Ili, ako hoćete, da nije puno dao hrvatskom tenisu.

Ima li u tome istine?

Kao što možemo vidjeti, Čilić je u ovih nešto više od 16 godina 27 puta nastupio za reprezentaciju, odnosno osam puta je propustio okupljanje u Davis Cupu. Uzmete li u obzir da se radi o igraču koji je već dugi niz godina u vrhu svjetskog tenisa, radi se o sasvim pristojnom broju nastupa. Čilić je inače 472 tjedna u karijeri proveo u 20 najboljih na svijetu, što će reći da je u toj kategoriji od aktivnih igrača peti, dok je, računajući i one umirovljene, na visokom 21. mjestu. To je bitno istaknuti zato jer znamo da se format Davis Cupa mijenjao baš zato što najbolji igrači nisu mogli pratiti ritam starog formata, pogotovo ne iz godine u godinu. Čilić je, čini se, u tom pogledu iznimka.

Bilo kako bilo, vidimo i da je sasvim solidan kad je u pitanju postotak pobjeda, pogotovo kad uzmete u obzir podatak da mu je karijerni prosjek zasad na točno 64 posto pobjeda. Tu treba imati na umu da je prošle godine na završnici Davis Cupa upisao jednu pobjedu i četiri poraza, što je djelomično posljedica tog izmijenjenog formata, odnosno toga da je on kao i dalje najbolji hrvatski igrač morao igrati protiv najbolje rangiranih igrača iz drugih reprezentacija; tu prije svega pričamo o Janniku Sinneru, Novaku Đokoviću i Daniilu Medvjedevu, igračima koji su u tom trenutku bili, a neki su i danas, naprosto preveliki zalogaj za Čilića.

Uzorni odaziv

A jesu li se događali i ti porazi koji se nisu trebali dogoditi? Naravno da jesu. Možda ponajprije onaj od Jacka Socka iz 2016. te Sama Querreyja iz 2018.; po stoti put, ne i onaj protiv Juana Martina del Potra u finalu u Zagrebu kad je vodio 2-0 u setovima. Upravo je taj meč možda ogledni primjer toga kako ga jedan dio javnosti (sasvim krivo) percipira. S druge strane, to što je Hrvatski teniski savez uprskao priču s podlogom koja je na kraju najmanje odgovarala Ivi Karloviću nešto je čega će se samo rijetki sjetiti.

Sve bi ovo, međutim, trebalo s nečim usporediti, iako tu valja biti oprezan. Svaki igrač ima neku svoju priču, odnosno nosi sa sobom drugačiji kontekst u kojem je nastupao ili otkazivao nastup u Davis Cupu. Uzmite za primjer članove Trojke; zbog svojih rezultata i velikih opterećenja na ATP Touru teško je bilo očekivati da mogu pratiti ritam starog formata i DC je s vremenom padao na njihovoj listi prioriteta, pogotovo ako su ga još i osvojili. Jest, da, postoje igrači koji su imali ili imaju karijeru sličnu Čilićevoj, ali opet je svatko djelovao unutar zasebnog konteksta i to je nešto što je onda stvarno teško uspoređivati. Svejedno, pogledajmo sljedeću tablicu.

 

Treba odmah istaknuti da smo uvrstili samo one igrače koji su veći dio svoje karijere proveli u svjetskom vrhu, ili su makar većinu mečeva u Davis Cupu igrali u okviru Svjetske skupine, uključujući i kvalifikacijsku rundu koja je, pogotovo u starom formatu, bila sve, samo ne lagana. Uzmite za primjer Jarkka Nieminena koji ima 59 DC mečeva i 48 pobjeda; ljevoruki je Finac bio dobar igrač, ali samo je kraći dio karijere proveo u 20 najboljih (52 tjedna), a odigrao je i samo tri meča u okviru Svjetske skupine. Za pretpostaviti je stoga da mu se bilo lakše odazivati u reprezentaciju, a neprijeporno je i to da je imao uglavnom lakše suparnike.

Bilo kako bilo, ako želimo sažeti podatke iz ove tablice, mislim da smo slobodni ustvrditi da je Čilić jedan od igrača koji su se najviše odazivali u reprezentaciju, i to u zadnjih nešto malo više od 20 godina, pa i da je jedan od najboljih igrača u spomenutom razdoblju. Ovaj podatak o postotku pobjeda od 2000. također treba uzeti sa zrnom soli jer nemali broj igrača imaju tek malo više od 50 posto mečeva odigranih u okviru Svjetske skupine — Čila je, primjerice, odigrao 42 meča u sklopu elitnog ranga — i to uz manji uzorak od ponekad svega 20 mečeva.

Pa ipak, ako malo razmislimo, najvažnija stvar u cijeloj priči je taj kontekst; kada se i u kojim okolnostima Čilić (nije) odazivao?

Idioti ga prozivali

Prvi put je propustio okupljanje reprezentacije još u rujnu 2008., kad je Hrvatska igrala bitan dvoboj za ostanak u Svjetskoj skupini protiv Brazila. Nismo uspjeli saznati zašto nije igrao, ali sudeći po onome što se događalo u budućnosti, lako je moguće da je u pitanju bila ozljeda.

Jer Čilić uglavnom samo zbog ozljeda nije igrao za Hrvatsku. Od tog rujna 2008. nije propustio nijedno okupljanje sve do veljače 2012., kad ga u ogledu protiv Japana nije bilo upravo zbog ozljede. Potom nije igrao ni protiv Velike Britanije u rujnu 2013., kad se Hrvatska u Umagu borila za ostanak u Svjetskoj skupini i kad je za reprezentaciju debitirao Borna Ćorić. Hrvatska je tada doživjela glatki poraz, a Čilić nije mogao igrati zbog one suspenzije od četiri mjeseca koju je zaradio isključivo zbog vlastite neopreznosti.

Vjerojatno i uz malenu pomoć želje da dokaže svoju nevinost, iduće je sezone ušao u svoj igrački vrhunac koji je trajao otprilike do kraja 2018. U tom je razdoblju osvojio US Open, igrao je još dva finala na Grand Slamovima, uzeo je svoj jedini Masters 1000, bio je neko vrijeme treći na svijetu, a igrao je četiri puta i završni Masters. Nije loše za jednog precijenjenog igrača ili gubitnika, ili kako ga već percipira taj jedan dio javnosti.

Čovjek bi mogao pomisliti i da je zbog tih rezultata na Touru odlučio žrtvovati Davis Cup, ali to se nije dogodilo; bio je skoro pa uvijek na raspologanju, iako je u spomenutom razdoblju odigrao 329 mečeva, što će reći da su više od njega igrali samo Dominic Thiem (338), Đoković i Roberto Bautista Agut.

Bio je tu kad se igralo protiv Poljske 2014., kad smo već bili u drugom razredu, a bio je tu i tjedan dana nakon osvajanja US Opena, kad je na sasvim drugoj podlozi trebalo igrati parove, a onda i donijeti treći bod protiv Nizozemske te vratiti Hrvatsku u Svjetsku skupinu. Iduće godine dva je ogleda propustio zbog ozljeda — i nisu to bile alibi-ozljede — a 2016. je odigrao jeosam mečeva u singlu te tri u paru. Na kraju nije uspio donijeti treći bod protiv Argentine u finalu u kojem je, usput budi rečeno, zakazala i ta publika, sastavljena uglavnom od ljudi koji nisu bili svjesni da teniski meč može toliko dugo trajati.

Čilić nakon te sezone jedno pola godine nije mogao doći k sebi; niti je imao dovoljno vremena za odmor, niti je imao dovoljno kvalitetne pripreme i na prvih osam turnira je upisao svega sedam pobjeda. Tada je i prvi put u karijeri zbog umora preskočio jedan Davis Cup ogled, onaj u veljači protiv Španjolske u Osijeku, a naravno da se našlo idiota koji su ga zbog toga prozivali.

Nekoliko mjeseci kasnije, međutim, Hrvatska je na Čilićev pogon u Bogoti protiv Kolumbije izborila ostanak u Svjetskoj skupini koju će iduće godine pokoriti, ujedno osvojivši posljednji DC u starom formatu. Čila je te 2018. protiv Kanade zaigrao samo parove s Ivanom Dodigom — zbog finala Australian Opena koje je igrao tjedan dana ranije, iako bi zaigrao trećeg dana da je trebalo — a onda još svih šest singlova na putu do naslova, upisavši ujedno i šest pobjeda.

Taj vražji novac

Sve to opet je na naplatu došlo iduće sezone kad su ga ljudi požurili otpisati, iako se apsolutno svakom vrhunskom igraču dogodi takav pad, a potkraj 2019. nije nastupio u prvom izdanju Davis Cupa u novom formatu upravo zato jer je morao na operaciju koljena. Čila je još gotovo godinu i pol dana tražio bolju formu, ali opet je u veljači 2020. u ogledu protiv Indije u Zagrebu pomogao Hrvatskoj da se kvalificira na završnicu DC-a koja će se odigrati tek prošle godine. U rujnu ove godine pak, djelomično valjda i zbog činjenice da je Hrvatska u liku Borne Goje dobila trećeg igrača koji može pobjeđivati top 100 tenisače, Čilić je odlučio uzeti slobodno te je otkazao nastup na kvalifikacijskom turniru za završnicu DC-a.

Svejedno, Hrvatska je uspjela izboriti završni turnir i sutra će se u Málagi u četvrtfinalnom ogledu sastati sa Španjolskom.

Naravno, sad već 34-godišnji Čilić ponovno je tu, iako treba imati na umu da u meču protiv vjerojatno Pabla Carreña Buste opet nije favorit. Bit će to njegov 48. meč u singlu u Davis Cupu. Sudeći po tome kako se osjeća, vjerojatno ne i posljednji.

I možete ga vi ne voljeti ili vas može nervirati, ali nepobitna je činjenica da je Čilić puno toga dao hrvatskoj reprezentaciji, pa onda i da je puno učinio za hrvatski tenis. Jer na kraju krajeva, stvari možete gledati i iz takve, malo realnije perspektive; ne radi se tu sada ni o domoljublju ili čemu već, već o tome da je HTS-ov budžet u velikoj mjeri ovisan o novcu koji pritječe od Davis Cupa. I jest, da, ne smije se umanjivati uloga drugih igrača — tu uopće ne bi trebalo biti spora — ali ipak je Čilić, kao naš najbolji igrač u zadnjih 15 godina, vukao hrvatski tenis. Hrvatska je u tom razdoblju gotovo svake godine igrala Svjetsku skupinu, a nije imala ili ima petoricu, šestoricu ili sedmoricu igrača u top 100; vrhunske igrače u parovima dobila je tek u zadnjih četiri-pet godina, što je zapravo još jedno pravo malo čudo.

Ali eto, Hrvatska je imala tog “panja” ili kako ga sve ti idioti nazivaju, koji se manje-više uvijek odazivao u reprezentaciju i za nju igrao vrlo uspješno. I jest, da, bonus koji dobiva kad igra u Davis Cupu vjerojatno je uvijek makar pristojan, ali pustimo sad taj vražji novac. Radi se samo o tome da je taj Čilić zaslužio više poštovanja. Ili puno više poštovanja.

Jer možete ga vi ne voljeti, pa neka vas čovjek i nervira, ali ne možete sporiti koliko je toga učinio za hrvatski tenis. Ne možete i nikad nećete moći.