City: Kontrolom protiv heroja

Guardiola je PSG-ovu najveću snagu okrenuo protiv njega

Zadnja izmjena: 25. studenoga 2021.

Opisujući zašto je Pep Guardiola poseban trener, Philipp Lahm je u Lahmentiranju napisao kako neki treneri žele reducirati kompleksnost nogometa, a Guardiolu izdvaja to što njome želi ovladati. Rečenica je to koja dodatno objašnjava video u kojem je Thierry Henry u studiju Sky Sportsa pokušao približiti elemente Guardioline taktike. Sva ta striktna pozicioniranja i sav obavezni dio igre u konačnom cilju imaju ovladati kompleksnošću nogometa i pružiti igraču mogućnost da u završnici ima slobodu.

Ovladati kompleksnošću u suštini znači imati kontrolu, a imati kontrolu u nogometu znači smanjiti broj varijabli na koje se ne može utjecati. Paris Saint-Germain ne traži kontrolu.

U zadnje četiri međusobne utakmice između PSG-a i Manchester Cityja nije bilo nikakve suštinske razlike. U travnju PSG još uvijek nije na raspolaganju imao Lionela Messija kao treću zvijezdu u napadačkom trolistu, ali sve je zapravo bilo isto. Utakmice su se odvijale na isti način, taktička priprema je bila identična, a odnos snaga je ostao u sličnoj ravnoteži. Messi je Messi i uvijek može pronaći način kako se zavući onamo gdje ga obrana ne želi vidjeti te riješiti utakmicu, ali City i PSG su u zadnjih šest mjeseci odigrali tri utakmice i sve tri su bile iste.

Logično je bilo očekivati da će takva biti i četvrta, a onda je sasvim nelogično bilo očekivati da Guardiola neće imati spremno rješenje. Ono je bilo jednostavno i svodilo se na najjače oružje koje PSG ima: na Messija, Neymara i Kyliana Mbappéa.

Ponekad je stvarno ružno za gledati koliko Messija, Neymara i Mbappéa ne zanima igra u obrani

Ponekad nije ni racionalno očekivati od Messija ili Neymara da trče u obranu ili da ulaze u presing. Želite ih u najvećoj mogućoj mjeri sačuvati od sprintova i duela, tako da budu svježi kada prime loptu te da tada imaju dovoljnu razinu energije da mogu napraviti višak kad konačno dobiju loptu u noge.

Igranje na herojstvo pojedinaca može donijeti rezultat, ali nužno plaćate cijenu takvog stila igre. Ritam napada vam je uništen, orijentirani ste na kontranapade i onemogućeni ste u kontroli tempa utakmice. Obrana vam mora biti pozicionirana iznimno nisko jer vam prednja trojka ne igra fazu obrane. U suštini, predajete ključeve utakmice suparniku i svedete se na preživljavanje s ciljem da loptu u jednom trenutku gurnete prema naprijed te da iz toga zabijete gol koji će pobrisati sve probleme koje ste do tog trenutka imali.

Jedina akcija koju je City forsirao

Ponekad je stvarno ružno za gledati koliko Messija, Neymara i Mbappéa ne zanima igra u obrani.

To je najbolje vidljivo u situaciji dolje. Lopta je kod Rodrija, a Messi, Neymar i Mbappé nezainteresirano hodaju centrom terena nalazeći se u 30-ak kvadrata prostora. Ne samo da njih trojica ne igraju obranu, oni se čak ni ne pozicioniraju tako da bez lopte šire teren i tjeraju City da ostavi kojeg igrača niže. Dok su ovako usko postavljeni, City se može braniti ovako kako se brani; s Johnom Stonesom kao srednjim braničem te Rúbenom Diasom i Kyleom Walkerom koji imaju dovoljno brzine da pokriju dubinske kretnje.

To je, zapravo, ključ utakmice. Messi, Neymar i Mbappé se šeću i to Guardioli ostavlja otvorena rješenja. Može podignuti lijevog bočnog jer zna da mu ne treba natrag. S ovom trojicom u ovakvoj ulozi nije potrebna dodatna obrambena figura. Čak i da PSG osvoji posjed, sve što može napraviti je poslati dugu loptu prema tih 30-ak kvadrata u kojima se nalaze napadači, a u tom scenariju stoperi imaju ogromnu prednost.

Da su barem postavljeni tako da je jedan na samoj aut liniji lijevo, a drugi na samoj aut liniji desno, to bi City natjeralo da postavi još jednog igrača u obrambenu liniju jer trojica ne bi efikasno mogli pokrivati toliko raširen prostor. Na kraju krajeva, svaka dubinska lopta u prostor bi bila utrka jer nitko osim vratara Edersona ne bi mogao ući u korekciju. Ovdje to nije slučaj: Walker, Stones i Dias su dovoljno blizu da pomažu jedan drugome u čuvanju prostora.

Od ove šetnje počinje sve, uključujući i Guardiolino rješenje pripremio za fazu napada.

Plan igre se svodio na pripremanje izolacije za Riyada Mahreza na desnom krilu. U konkretnoj situaciji vidimo kako je vezni red naprosto zgužvao PSG-ovu sredinu i prikovao je u centralnu zonu, a zadnja linija je navučena prema lijevom krilu, gdje su João Cancelo i Raheem Sterling. Stones, kao stoper, dolazi u prilaz, prima loptu u centralnoj zoni bez pritiska ikoga od PSG-ove prednje trojke i prebacuje težište igre na desno krilo, gdje je Bernardo Silva pozicioniran tako da Mahrezu omogući situaciju dva-na-jedan protiv Nuna Mendesa. Odnosno, pozicioniran je tako da omogućava Mahrezu za napadne prostor iza Mendesa.

Generalno je to bila jedina akcija koju je City forsirao. Guardiolini su igrači navlačili PSG na lijevo krilo dižući Cancela visoko, vraćali su povratnu na Rodrija, a on je okretao stranu na suprotno krilo gdje je tražio Mahreza. Rodri, Cancelo, Stones i Dias su zajedno imali 20/25 točnih dugih lopti kojima su mijenjali težište igre prebacivali stranu.

Sustavno i incidentno

Rodri, Cancelo, Stones i Dias su tehnički jako dobri igrači. Ali 80 posto točnih dugih lopti dolazi isključivo kao posljedica toga da su ih udarali bez imalo pritiska i potpuno slobodni. A to se događalo isključivo zato jer PSG-ova prednja trojka u obrani tek statira. Ako Cancelo nije bio potpuno slobodan da udari dijagonalu na suprotno krilo, davao je loptu Rodriju, a ako ni on nije imao dovoljno vremena da se namjesti, onda je jedan od stopera naprosto morao biti slobodan i s dovoljno vremena da se namjesti na odigravanje duge lopte.

Ako suparničkoj momčadi uđete 30-ak puta s loptom u kazneni prostor — a City je PSG-u ušao 26 puta, naspram šest puta koliko je PSG bio ispred Edersona — onda će gol gotovo sigurno pasti. Odbit će se nekome na nogu kao što se odbila Gabrielu Jesusu, jer gotovo je nemoguće obraniti toliki broj napada u vlastitom kaznenom prostoru. City je bio bolji, kvalitetniji i ozbiljniji. Više nalik na momčad, a nogomet je još uvijek momčadski sport.

To ne znači da City ovakve utakmice ne može i izgubiti. Uostalom, prošlu je izgubio — iako je u Parizu igrao lošije nego doma — a ovaj put je PSG poveo 1:0 i onda je Neymar imao veliku šansu za 2:1. Međutim, ne treba čuditi da je u ostale tri pobijedio jer ne može u kontinuitetu gubiti ovakve utakmice. Za razliku od suparnika, naprosto ima kontrolu onoga što se događa na travnjaku. Najbolje to prikazuje podatak da je City 91 posto svojih napada uspješno prebacio na suparničku polovicu. PSG je, s druge strane, loptu uspješno prenio preko centra u samo 39 posto slučajeva.

Jasno, svaki od tih 39 posto slučajeva je potencijalno opasan jer lopta dolazi do individualno sjajnih igrača koji svojim herojstvom mogu prelomiti utakmicu; ali tako svjesno pristaješ na to da utakmicu možeš dobiti samo slučajno jer nogometu pokušavaš reducirati kompleksnost i pretvoriti ga u izolirani incident, a ne u nešto sustavno.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.