Kad se zbroje pretrčani kilometri, Antonio Conte vjerojatno i nije toliko daleko od većine svojih igrača. Skakao je uz aut liniju, nervirao se i davao upute, a njegova momčad je mirno čekala. Chelsea je imao plan, a Conte se brinuo da netko slučajno ne napusti ideju koja je funkcionirala savršeno veći dio utakmice.
„Ako se suprotstavite Barceloni između šesnaesteraca, onda ste ludi“, objasnio je Conte svoj plan za koji smo gotovo svi unaprijed znali kakav će biti. „Izgubit ćete utakmicu s četiri, pet ili šest prema nula, tako da morate biti inteligentni. Moji igrači nisu glupi. Pratili su program koji smo pripremili i razumjeli su plan.“
Međutim, nije sve u taktici, a način na koji je Cesc Fàbregas grizao travu to najbolje pokazuje.
„Trener može imati savršen plan, ali ako igrači ne vjeruju u taj plan, onda je trener mrtav. Moja momčad je bila odlična. Barcelona se toliko mučila da kreira prilike, a onda nas je jedna pogreška otvorila. Skupo smo platili pogrešku jer bili smo jako blizu tome da odigramo savršenu utakmicu. Međutim, ako napraviš pogrešku protiv ovako kvalitetnog suparnika, moraš platiti.“
I Conte je rekao sve. Momčad je bila savršeno pripremljena za utakmicu protiv Barcelone. Prije svega mentalno, pokazala je nevjerojatnu disciplinu, koncentraciju i voljni moment. Prihvatili su igrači trenerovu ideju i potpuno joj se podredili. Taktički, Chelsea je u obrani bio uigran do savršenstva, svako iskakanje je uvjetovalo rotaciju i svako kretanje jednog igrača je povlačilo reakciju ostatka momčadi.
Plitka zona kao primarno oružje
Osnova je, naravno, bio sustav igre s trojicom stopera.
Chelsea se branio u zoni 5-4-1. Trojica stopera su stajala usko, bočni igrači su obavljali klasične bekovske uloge, Fàbregas i N’Golo Kanté su kontrolirali sredinu, a uz njih su usko stajali Pedro i Willian. Uz tek povremene izlaske u kratkotrajne pokušaje presinga, Conte je odbio igrati s Barcelonom na širokom prostoru. Povukao se, skratio je teren za igru i discipliniranom plitkom zonom napravio nevjerojatno kompaktan blok ispred svojih vrata. Znao je da će ionako izgubiti bitku za kontrolom lopte jer nema igrače koji mogu odraditi dovoljno kvalitetan presing niti ima dovoljno uigran sustav za takav pokušaj, zato je prepustio posjed lopte i zagušio Barceloni ulazak u zadnju trećinu. Ključ je bio u tome da potpuno eliminira prostor između linija i mogućnost da Lionel Messi ili Luis Suárez prime loptu u opasnoj zoni. Većinu vremena Messi se morao spuštati i do 40 metara od gola da bi primio loptu, a onda je svejedno imao čitavu Chelseajevu momčad ispred sebe.
Iako je Conte pretrčao koliko i pojedini njegovi igrači, njegova je moć ipak ograničena
Kao i José Mourinho, Guus Hiddink ili Roberto Di Matteo, koji su vodili Chelsea protiv Barcelone u zadnjih desetak godina, i Conte se odlučio za napade iz tranzicije kao nadogradnju na čvrstu zonu koja je bila primarno oružje. U jednom napadu sredinom prvog poluvremena Kanté je presjekao loptu, odigrao paralelno na Williana, koji daje naprijed za Edena Hazarda, koji vraća povratno za Pedra, koji opet gura na stranu za Marcosa Alonsa, koji vraća Kantéu, koji opet vraća Antoniju Rüdigeru, a on daje loptu Fàbregasu. Dakle, po oduzetoj lopti Chelsea je napravio sedam dodavanja iz prve i osvojio možda 10 metara terena. Ali puno bitnije, u tih sedam dodavanja od kojih zapravo samo jedno ide prema naprijed, pripremljena je tranzicija i izolacija za Hazarda.
Dakle, plan nije bio samo trčati naprijed tako da se stavi trojicu najbržih, niti je zbog toga Álvaro Morata ostao na klupi.
Grom ne udara dvaput na isto mjesto
Nakon što se Conte riješio Diega Coste – koji je prošle sezone bio nevjerojatno važan kotačić u obrani, ali i u tranzicijskom napadu – Morata je postao prvi napadač kluba. U jednoj od najvažnijih utakmica sezone Morata je ostao na klupi. Nagomilalo se tu razloga. Bit ćete u pravu ako izaberete bilo što od pada golgeterske forme, preko ozljede leđa, do činjenice da nema obrambenu odgovornost u pozicioniranju kod preusmjeravanja protivničkog napada prema krilu. Međutim, Conte je imao plan kako iskoristiti to što igra bez prve špice.
Nogomet je prepun slučajnosti, ali grom nikad ne udara dvaput na jedno mjesto. A Willian je praktički isti udarac izveo triput i to sigurno nije bila slučajnost.
Najbolje ćemo to vidjeti u akciji u kojoj je Willian naciljao prvu stativu. Paulinho je krivo dodao, Willian je uzeo loptu i vanjskom u kontru izbacio Hazarda, koji je već bio na suparničkoj polovici, vraćajući se iz prethodne akcije. Hazard je na sebe navukao čak četvoricu igrača i onda se otvorilo ono što se nikad ne bi dogodilo da je igrao Morata. Hazard je odvukao četvoricu lijevo i otvorio prostor u sredini. Pedro je savršeno inteligentan igrač koji nikad neće suigraču zagušiti prostor koji će napasti, tako da je on svoj trk i poziciju odradio tako da okupira drugog stopera, kojem će onemogućiti da zatvori prostor u sredini.
Willianu je ostalo samo da dođe, primi loptu i robbenovski izbaci igrača ispred sebe te iskoristi to što nema centralnog napadača koji bi instinktivno zauzeo taj prostor. Kod obje stative Willian ostaje na otoku prostora centralno u kojemu igra jedan-na-jedan, gdje njegov čuvar nema podršku. Čak i kod postignutog gola je situacija slična, premda je tu zakrčen kazneni prostor i Ivan Rakitić čak dolazi u dupliranje, ali prilično kasno.
Barcelona je na kraju zabila gol i izjednačila rezultat, što joj nudi dobre šanse za prolazak. Andrés Iniesta je nanjušio pogrešku Andreasa Christensena i prije nego što se dogodila, odsprintao 20-ak metara i ukrao loptu. Fàbregasove noge su spore da to pokrije, César Azpilicueta je promašio start i Messi je iskoristio priliku.
Međutim, Barcelona ne može biti zadovoljna.
Obrambeno najbolja Barca
Ernesto Valverde dvije je sezone igrao za Johana Cruijffa u Barceloni. Međutim, njegova Barcelona danas nema gotovo ništa krojfovskog u sebi. Naravno, dominirala je Barcelona i posjedom (68 posto) i upućenim dodavanjima (894), ali to je više zasluga igrača koji imaju profil tehničkog savršenstva i naviku čuvanja lopte, kao i Conteova pasivnog pristupa nego Valverdeovih zamisli.
Kad je Barcelona ljetos ostala bez Neymara, doveden je Ousmane Dembélé koji ga je trebao zamijeniti. Taman negdje nakon što ju je Real Madrid nalupao u Superkupu, Dembélé je ozlijedio prepone i Valverde je prešao na igru u formaciji 4-4-2. Shvatio je da momčad ima previše problema s ravnotežom i da su lagani golovi u tranziciji koštali posla Luisa Enriquea, tako da je on adaptirao formaciju. Posljedica je da u La Ligi Barcelona prima samo 0,46 golova po utakmici, što je najmanje godinama unatrag. U Ligi prvaka je još bolja, prima samo 0,17 golova po utakmici, što je puno bolje od prvih pratitelja – tradicionalno defenzivnih ekipa, Mourinhova Uniteda s 0,50 i Atlético Madrida Diega Simeonea s 0,67. Nakon pet golova u prve dvije utakmice, u idućih 37 Barcelona je primila samo 14 golova i sve zahvaljujući prelasku na 4-4-2.
Čak i kad bekovi dođu visoko, a Messi i Paulinho se zarotiraju pa formacija prijeđe u 2-4-4 i tako maksimalno optereti suparničku zadnju liniju, a Iniestu, Sergija Busquetsa i Messija dovede u poziciju da, kao najkreativniji igrači momčadi, budu blizu i mogu kombinirati – Barcelona je bezidejna i ovisna o individualnoj klasi više nego ikad prije.
Stvar je zapravo jednostavne matematike. Cruijffov sustav, koji su kasnije baštinili Louis van Gaal, Frank Rijkaard, Pep Guardiola, Tito Vilanova i Luis Enrique, bio je baziran na formaciji 4-3-3 i stvaranju trokuta. Kad momčad stoji u 4-4-2 teško je stvoriti trokut, gotovo nemoguće. Cijenu stabilnosti i ravnoteže u tranziciji Barcelona je platila manjkom sustava u kojem se može kombinirati na način na koji su igrači navikli. Zato je danas posjed koji Barcelona ima uglavnom kruženje oko zone. Kad još suparnik zatvori prostor između linija u kojem Messi čarobira, a to je Chelsea maestralno radio, Barcelona teško dolazi do šansi. Zapravo, pod Valverdeom gledamo jedno od najboljih obrambenih izdanja Barcelone, ali i Barcelonu koja ovisi o individualnom talentu i onome što Messi iskreira za suigrače.
A pravilo su potvrdila samo dva udarca u okvir gola, usprkos ogromnom posjedu i kontroli utakmice.
Prije samo nekoliko dana pisali smo o Chelseaju i kako je svaka utakmica za Contea kvalifikacijska zbog patologije koja stoji iza odluka Romana Abramoviča i klime u kojoj svi znaju da su treneri potrošna roba. Međutim, ne postoji nikakav nogometni razlog da Conteov posao bude u pitanju. To je ponovo dokazao kad ga je samo jedna pogreška dijelila od pozitivnog rezultata pred uzvrat. A iako je pretrčao koliko i pojedini njegovi igrači, trenerova moć je ipak ograničena.
