Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Čudnovati slučaj gospodina Čačića

Taktička analiza utakmice Hrvatske i Islanda

Zadnja izmjena: 17. studenoga 2016. Luka Stanzl/PIXSELL

Ante Čačić. Nemojte se iznenaditi ako u nekom normalnom, vanjskom svijetu čovjeku posvete knjigu. Ne znam hoće li to biti biografija, tragedija ili farsa, ali lako je moguće da će imati ozbiljne primjese misterije. Tip je daleko najomraženiji izbornik ikad. U ijednom sportu, igdje. OK, možda je Igor Štimac bio još omraženiji. S druge strane, Čačić je odradio 15 utakmica i ima samo jedan poraz. I taj jedan duboko u produžetku, od europskih prvaka, u osmini finala Eura.

Razlog je jasan, mnogi mu ne mogu oprostiti način na koji je instaliran na mjesto. Iskreno, ne mogu ni ja i zbog toga neće imati moju podršku. U nekom normalnom, vanjskom svijetu ne bi došao u razmatranje za poziciju na kojoj se našao. Sva tri bivša prethodnika su bili stasiti i glasni lideri reprezentacije, finog stila i markantnog izgleda, a neiskusni početnici u trenerskom poslu koji su priliku dobili zbog igračke karijere. U svakom aspektu, sušta suprotnost Čačiću.

Međutim, u onom divnom normalnom vanjskom svijetu više od toga što je nekoć zarađivao servisirajući televizore bilo bi važno kako reprezentacija izgleda na terenu. Sad, tu dolazimo do jedne prilično zeznute činjenice.

Reprezentacija izgleda mnogo bolje nego što je izgledala kod njegova zadnja dva prethodnika.  A to što nikad neće imati moju podršku ne znači da mu neću dati kredit kad ga zasluži. U nekom mom okviru shvaćanja, tako to radi ozbiljna, odrasla i odgovorna osoba. To razlikuje hejterstvo od analitike.

Ono opasno u čitavoj priči je stvaranje šuma u kanalu informacija. Kritika je previše, neselektivne su i neke od njih prilično neutemeljene. To valjda dolazi s tim da ga baš nitko ne voli i da mu nije problem prišiti i ono za što možda nije kriv. Time svi zajedno radimo veliku grešku. Ne zato što sam ja previše zabrinut za Čačićevu dobrobit, nego zato što postoji niz kritika koje imaju svoje čvrsto utemeljenje, jaku argumentaciju i zaslužuju odgovor. To nije hejterstvo, to je analitika.

Kad se utemeljene kritike izgube u oluji kritike zbog imena primatelja, vrlo lako se događa da izostane temeljni aspekt kritike – konstruktivnost. Kad je problem praktički sve što napraviš, vrlo brzo digneš štit koji ne propušta nikakve informacije. A onda događa se događa to što se događa u hrvatskoj reprezentaciji, greške se ponavljaju.

Mandžukić nema mjesta kao prva opcija

Navodno je problem je što Mandžukić previše centrira a što nije u kaznenom prostoru. Ja ću se djelomično složiti, problem je što Mandžukić centrira. A ne, recimo, Andrej Kramarić.

Imati napadača koji igra u krilu stoperu, ne izvlači se opteretiti beka ili napasti kanal između beka i stopera kako bi se stvorio višak na krilu, u 2016. godini, u ovoj točki u koju je nogomet došao – graniči s ludilom. Mario Mandžukić je danas pokušao centrirati četiri puta, a samo jednom je bilo uspješno. Grozan postotak. Jasno, to nikoga ne čudi. Mandžukić nikada nije bio tehnički talentiran centarfor, najviše je zabijao glavom i trpajući iz neposredne blizine. Međutim, da slučajno ostane u centralnoj osi terena bez da otvara prostor, bio bi puno beskorisniji nego ondje odakle promašuje centaršut i njegovo postojanje u kaznenom prostoru ne bi bilo korisno s obzirom da do tog centaršuta nikad ne bi došlo.

Uzmimo u razmatranje jedan od neuspješnih centaršuteva.

Nakon dobivenog skoka iz Subašićeva ispucavanja, Mandžukić ispravno čita obranu i napada nebranjeni prostor. Kakvog smisla bi u ovom trenutku imalo zabijanje u 16 metara samo iz razloga jer je on špic i pripada tamo? Da, sam rezultat akcije je napucana lopta u prvog igrača u bloku, samo metar i pol od sebe i taj rezultat nije sjajan. Međutim, postupak je dobar. To što ste krivo zbrojili dva broja u zadnjoj liniji znači da vam je rezultat krivi, ne da ste pogriješili u postupku traženja nepoznanice u jednadžbi.

Umjesto Mandžukića trebamo igrača koji je tehnički talentiraniji i vičniji sudjelovanju u igri. Treba nam špic koji će bježati na krilo i centrirati, ali će u tome biti uspješniji. Treba nam špic koji će se spustiti i kombinirati s našim kreativnim veznjacima, pomoći im da ostvare brojčanu prednost i tako kontroliraju utakmicu. Ništa od toga ne treba napraviti Mandžukić, ali zato treba Kramarić koji trenutno zajedno s Franckom Riberyjem drži vrh bundesligaške ljestvice asistenata.

Nepotreban strah

Druga su stvar prekidi. Jasno je kako je Island opasan u prekidima. No, zar je potrebno da čitava momčad bude unutar 16 metara od Subašićeva gola? Postavljanjem barem dvojice igrača izvan njega dobiju se dvije važne stvari: suparnik mora povući nekoliko igrača sa skoka i postavljaš se u poziciju za protuudar. Po dobivenom skoku, kakve opcije ostaju za tranzicijski napad u ovom slučaju, tko će povesti loptu, a tko je primiti? U vremenu kad su obrane sve moćnije i sve organiziranije ludost je odreći se prilika za ugroziti gol protivnika brzom kontrom.

Zar je nužno petoricu suparnika markirati s desetoricom igrača? Jasno je da treba poštovati suparnika i sposobnost da iz prekida ugrozi gol. Međutim, treba poštovati i sam sebe i ne umirati od straha.

Josip Pivarić je problem, a ne rješenje

Treća ključna stvar je pozicija lijevog beka. Josip Pivarić nije lijevi bek za hrvatsku reprezentaciju. Prošle godine, negdje u ovo vrijeme, to je bio igrač koji je igrao u visokoj formi i sa samopouzdanjem. I dalje kvalitetom manjkav, formom je bio na razini reprezentativnog poziva.

Danas, godinu dana i tešku ozljedu koljena kasnije, Pivarić više nije igrač koji je formom na razini poziva u reprezentaciju, a kvalitetom nikad nije ni bio.

Po podacima InStata u prvom poluvremenu samo 64% točnih dodavanja, 0 točnih centaršuteva i jedan uspješan start od tri pokušana, osam izgubljenih lopti (od čega tri na vlastitoj polovici) – to su užasne brojke za beka. Usto i iznimno loše pružanje podrške Ivanu Perišiću, koji je često udvajan i imao je jako lošu utakmicu sa samo jednim uspješnim od pet pokušanih driblinga i s 14 izgubljenih lopti. Bila je to grozna Perišićeva utakmica, ali ni Pivarić se nije potrudio olakšati mu. Ipak, to nije niti najgore.

Slika koja dočarava sve. Na liniji Pivarić – Domagoj Vida čak su dva igrača Islanda, a dodavanje u taj kanal je sasvim otvoreno. Očajno postavljanje, grozno čitanje igre. Island je prepoznao labilnost naše obrambene strukture u Pivariću i većinu svojih akcija gurao prema njemu, a on je lošim prepoznavanjima situacija, zaletavanjima i ispadanjima, te katastrofalnim postavljanjima pokazao da su u suparničkom taboru dobro procijenili situaciju.

Naš najbolji lijevi bek je Ivan Strinić. Daleko je on od klasnog igrača, ali je individualno bolji od konkurencije. Navodno, poziva ga je koštao manjak minutaže. Zanimljivo je da Vrsaljko na drugoj strani ima također dvije utakmice čitavu sezonu, točno koliko i Strinić, a za dvije više nego Marko Rog koji nije upisao ni debi za Napoli, ali je i dalje pozvan. Ispada da je Čačić našao nekoga koga javnost također ima na zubu, pa na njemu iskaljuje frustraciju. Kako drugačije objasniti da čovjek s istim brojem nastupa bude neprikosnoveni starter, a on diskvalificiran. Dvostruka mjerila? Naravno. Glupost? Itekako. Kakav god bio, Hrvatska treba Strinića u kadru.

Najgore od svega, barem dvije od tri stvari se ponavljaju od utakmice do utakmice. I zbilja, Hrvatska izgleda bolje nego pod Štimcem i Kovačem, ali vrijeme je da se ove rupe krenu sanirati. Igra prati neku strukturu, ali vrijeme je da se ta struktura nadograđuje, a ne dodatno razgrađuje.

Svjestan sam da ovakvim pristupom neće biti unisonog odobravanja, a onda ni lajkova ni klikova. Ali to nije važno. Da je poanta skupiti lajkove, našao bih video kako je vidno kvalitetniji igrač slomio nekog beka u driblingu i zabrinuo se za njegove križne ligamente, uz dovitljivi komentar na njegovo ime. Nije bitno koliko je puta taj igrač ispao zbog lošeg postavljanja, jednostavno taj jedan put kad se zapravo dobro postavio bilo je zgodno za našalit se. Tada bi bilo lajkova.

Međutim, to onda ne bi bila analitika.

Ne propusti top članke