Oprostit ćete nam zbog velikih slova u naslovu; ovo nije bilo kakva prilika, nego nešto zaista i do kraja nevjerojatno.
Ulazak Hrvatske u ovaj Dan D protiv Engleske nije zapravo po mnogočemu bio nalik događaju po kojem je taj izraz kasnije postao i uvriježen. Dok su u najveću vojnu operaciju moderne ere savezničke snage ušle u punom broju i svježe, makar i dobrim dijelom nespremne na pakao rata u Europi, ovaj Dan D je — barem iz perspektive hrvatske reprezentacije — bio nešto sasvim drugačije.
Šest utakmica Hrvatska je odigrala na ovom Svjetskom prvenstvu, tijekom kojih je zapravo jako malo rotirala izuzev one utakmice protiv Islanda. Punih 240 minuta igre protiv Danske i Rusije — naravno, i jedanaesterci koji su odlučivali konačnog pobjednika — ogromni su zalog i na psihičkoj i na fizičkoj bazi. Upravo je to onaj segment koji često ljudima izvan igre promiče dok rade najave utakmica i prognoze.
Hrvatska praktički do poslijepodneva nije znala hoće li uopće moći računati na dvojicu prvotimaca, Šimu Vrsaljka i Antu Rebića. Mnogima je vjerojatno laknulo kada je izašao popis igrača s obojicom od prve minute, ali sigurno da nisu čudesno ozdravili i ostali bez posljedica zbog kojih su preskakali treninge. No, bili su tu.
Mentalno je iscrpljujuće također i u obje utakmice drugog kruga turnira jurišati rezultat i okretati ga čak dvaput kao što je to Hrvatska već radila protiv Danske i Rusije. Kada je Kieran Trippier već u 5. minuti fenomenalno prebacio živi zid i neobranjivo pogodio kut gola Danijela Subašića, Hrvatska se ponovno našla u zaostatku, ali ovog puta s manjkom energije.
Tu se istog trenutka nazrela nepotrebna panika i neobjašnjiva potreba da se što prije hrvatski reprezentativci vrate u ovaj susret; kao da ne znaju što znači okrenuti zaostatak, ali i gubiti stečenu prednost u posljednjim minutama produžetka. Ovdje je to značilo pomalo i stihijsku igru i to čitavih prvih pola sata, pri čemu je bilo problema u distribuciji, postavljanju, preuzimanju izrazito dinamičnih suparnika — osobito Raheema Sterlinga, koji je itekako mučio našu zadnju liniju — te u više-manje svim aspektima izgradnje igre i održavanja jasnog plana. U tih prvih pola sata Englezima je nedostajala tek nešto bolja i smirenija realizacija da se već u tom periodu Hrvatska nađe u zaostatku iz kojeg bi se gotovo i nemoguće bilo vratiti.
Hrvatska je krenula u rizik, stisla zube i u njih poput Cholovih komandosa utisnula nož te njime u finišu utrke rasparala povijest
Tek je u završnici poluvremena ideja počela dolaziti na svoje, ali dobrim dijelom i jer su sami Englezi uvidjeli što mogu napraviti ako dodatno izvuku hrvatske reprezentativce i natjeraju ih da ostave dodatno prostora za svoje napadačke vedete. Što bi bilo da Vrsaljko nije mogao od prve minute pa da se Vedran Ćorluka, pouzdani tihi vođa ali onaj kojeg je brzina odavno napustila, pronašao na ovakvoj vjetrometini — teško je i zamisliti.
Ali na turnirima često ne vrijede neke uvriježene zakonitosti. Umjesto toga presuda često dođe iz trenutka, iz jedne odluke koja onda ili konkretno pokrene mehanizam ili donese pritisak suparniku. Hrvatska nije ništa bolje ušla ni u drugi dio, ponovno je bilo neshvatljivo puno pogrešaka za polufinalista Svjetskog prvenstva, a jedini se izlaz činio u iskorištavanju iskustva ove hrvatske selekcije i u svijesti da se stvari mogu promijeniti jedino ako preuzmu rizik.
Ako je ona analogija s Danom D odlično poslužila za opis situacije u kojoj se Hrvatska našla pred ovakvu utakmicu, onda je impuls koji su dobili i naličje koje su preuzeli u drugom dijelu nalik onom u kojem čovjek vođen adrenalinom izađe iz gotovo bezizlazne situacije i, ne znam, podigne kamion pod kojim mu je dijete.
A onda je sve krenulo u kao po scenariju nekog nerealnog sportskog filma.
Hrvatska je postala svjesna trenutka i shvatila da jedino u nekom ekstremnom adrenalinskom impulsu može ovu utakmicu uvesti u kaotične vode i tako oduzeti Engleskoj onu stabilnost i samouvjerenost koju je imala punih 50 minuta utakmice. Jedini se izlaz pretvorio u brzi koridor kojim je Hrvatska preuzela inicijativu, rastrojila Engleze kojima se na najgori način multiplicirala panika i pri čemu je upravo iz tog kaosa uspjela izaći kao pobjednik. Nakon pogotka Ivana Perišića Hrvatska je bacila Englesku na konopce i na njima je držala praktično do posljednjeg sučeva zvižduka — dobivajući ključne duele, braneći suparničke napade prije nego što su postali zaista opasni, čisteći, ako treba, i ispred same crte, a usto je još stiskala obruč oko engleskog šesnaesterca sve dok on konačno nije i popustio.
Način na koji se ovaj preokret u konačnici dogodio predstavlja razlog zbog kojeg je nogomet i tako nepredvidljiv, a opisivanje detalja sada je sporedna stvar.
Na ovom se putu tražila utakmica u kojoj bi naši reprezentativci potvrdili da postoji način da potvrde mentalnu sposobnost ove ekipe, što je značilo biti spreman ići do kraja. Možda to nije došlo kroz neki veliki plan i organizaciju, ali je došlo. Ovaj turnir izbrisao je sve zakonitosti, ne samo za Hrvatsku; a ona je krenula u rizik, stisla zube i u njih poput Cholovih komandosa utisnula nož te njime u finišu utrke rasparala povijest.
Preostaje nam samo još vidjeti koliko duboko.
