Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dajte im da igraju

Analiza: i Dinamo i Osijek pokazuju istu osnovnu boljku

Zadnja izmjena: 18. kolovoza 2017. Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Utakmice koje su u četvrtak igrali Osijek i Dinamo po okolnostima teško da su mogle biti različitije. Osijek je igrao protiv tehnički i taktički superiornijeg suparnika; Dinamo je igrao protiv tehnički i fizički inferiornijeg. Dinamo je bio favorit, tako se postavio i tako se ponašao, sa zadnjom linijom podignutom prilično visoko te itekako primjetnim strahom od prostora koji je iza nje ostajao, usprkos svoj budnosti i spremnosti Dominika Livakovića da reagira na vrijeme. Osijek se, s druge strane, ponovno morao postavljati oportuno, prilagođavajući igru kvalitetnijoj momčadi. Nažalost, ovaj put nije ispalo dovoljno oportuno.

Na kraju svega, razlika između dvaju hrvatskih predstavnika u tome je što je Osijek odigrao utakmicu na razini svojih limita. Dinamo, po lošem starom običaju, nije.

Postoji, međutim, i jedna suštinska sličnost u igri dvaju hrvatskih kandidata za grupnu fazu Europa lige. To je izostanak ikakve sustavne kombinatorike u igri.

Nogometnu taktiku treba gledati kao planiranje poteza u šahu. Do ostvarivanja plana obično se ne može na silu, iz jednog ili dvaju poteza. Ključni se potez priprema, gradi se sustavno, iz više koordiniranih akcija. Da bi napadač došao u priliku zabiti gol, ponekad je potreban čitav niz povezanih radnji, često suptilnih i dobro, dobro uigranih, u čemu mora sudjelovati skupina igrača. Ukoliko nije riječ o jednostavnoj suradnji dvojice, maksimalno trojice igrača, najčešće po pogrešci suparnika blizu gola ili iz prekida, našim se klubovima, u Europi kao i u HNL-u, golovi događaju uglavnom po Duhu Svetome.

Obrasca nema

Dinamova je utakmica sa Skenderbegom podsjetila na dvoboje s danskim Aalborgom prije tri ljeta. Dinamovi su nogometaši s loptom u nogama brži i spretniji od suparnika. Razvijanje igre, međutim, na osjetno je nižoj razini. Nema koherentnih kolektivnih kretnji. Sve se svodi na jednostavne okomite lopte unaprijed i sposobnost igrača koji prima loptu da napravi nešto ni iz čega. Tehničkom kvalitetom limitirani suparnik – kako Aalborg, tako i Skenderbeg – redovito, međutim, svojim automatiziranim mehanizmima ostvaruje svoje taktičke ciljeve. Uspijeva stvarati višak u vlastitoj i neutralnoj trećini terena, te u suparničkoj, Dinamovoj, ugrožavati gol.

Iste je mehanizme Skenderbeg također koristio u defenzivnom dijelu, koristeći svaku priliku pravodobnim reakcijama jednoga ili dvojice igrača napadati Dinamova nogometaša u posjedu i oduzimati loptu. To je razlog zašto su Albanci bili u prednosti na drugim, odnosno ničijim loptama, iako to po svojoj individualnoj sposobnosti u usporedbi s dinamovcima ne bi trebali biti.

Čini se vjerojatnim da će svi hrvatski predstavnici u završnoj rundi kvalifikacija ispasti. Možda to i neće biti loše

Stara boljka, koja već godinama ozbiljno iritira kod Dinama, jest vrijeme koje momčadi treba da bi osvojila loptu. Začuđujuće je kako dvije prednje linije u tome ne uspijevaju niti presijecanjem kroz čitanje igre niti kroz fizički kontakt. Jedini način da Dinamo osvoji loptu jest usmjeravanje, odnosno tjeranje suparnika, u ovom slučaju tehnički i fizički inferiornijeg, na krivi pas, što ponekad traje čitavu vječnost i najčešće završava gol-autom, pa mogućnosti napada kroz tranziciju nema.

Pri svakom pokušaju odigravanja brzih kontranapada nogometaša albanske momčadi, pa tako i kod gola, vidio se taktički obrazac, špranca. Kad je Ante Ćorić u 15. minuti pokrenuo kontranapad koji je završio tragično lošim zadnjim pasom, vidjelo se da obrasca nema.

Bilo je zato šprance kod primljenog gola, koji je po tko zna koji put Dinamo u Europi primio preko zadnjeg veznog igrača. Može se kritizirati Leonarda Sigalija što ne ide namještati ofsajd, ali to nipošto ne amnestira Nikolu Moru od obveze da isprati sebi najbližeg igrača koji nadire iz drugog plana.

Problem ostaje isti

Radeći u Baselu između 2009. i 2011., Thorsten Fink pokazao je da ima sposobnost stvaranja igre. Vidi se to i na njegovoj aktualnoj momčadi, bečkoj Austriji, koja je na tehničko-taktičkoj razini klasu iznad Osijeka.

Za razliku od Dinama, Zoran Zekić i njegovi nogometaši morali su se sučeliti momčadi superiornije individualne kvalitete. Raphael Holzhauser, 24-godišnji kapetan bečke momčadi, ima opseg kretanja bacača kugle. Ima, međutim, i nogometni kliker, sposobnost da svojim kompjuterom u glavi vidi i osjeća apsolutno sve. Kad je u 60. minuti došla prilika za slobodnjak s 22-23 metra, dalo se osjetiti da će zabiti. Sugeriralo je to jasno pet ili šest savršenih dijagonala koje je dotad lupio s lijeve na desnu stranu terena.

Jedan od eklatantnih primjera uigranog automatizma koji Finkova momčad koristi pri pozicijskom napadu odigrao se u posljednjoj minuti prvog poluvremena, kad su Austrijanci u kontinuiranom napadu ekstremno laganog tempa, kroz osam dodavanja stigli duboko iz svoje polovice terena do čiste gol-prilike. U tome i jest jedan od najvećih Osijekovih problema: Austrijanci su se u Gradskom vrtu nametnuli igrom u vrlo niskom tempu, te uopće nije sporno da isti mogu dramatično podići.

Osijek se, međutim, držao prilično dobro, mudro i disciplinirano, provodeći vrijeme pred svojim šesnaestercem kao i u većini ovoljetnih dvoboja. Igrajući na Muzafera Ejupija, koji je svojom leđnom tehnikom još jednom dokazao istinsku vrijednost za ovu momčad, stvorili su Osječani i solidni broj izglednih prilika.

Problem ostaje isti. Benedik Mioč i Milovan Petrovikj ili Domagoj Pušić igrači su koji ne stvaraju igru, pa je Osijekova igra u toj domeni isključivo ovisila o nadahnuću Dmitrija Lope i Petra Bočkaja, koji je odigrao još jednu vrlo dobru utakmicu.

Crta optimizma

Interesantno je da se Austrijancima Tomislav Šorša nametnuo daleko kvalitetnije od reprezentativca Borne Barišića. Moguće je da je to do samog Bočkaja, kojeg su povremeno gosti udvajali čak s trojicom igrača, pa je Šorša inteligentno koristio prostore, a možda je i do obrambenih kvaliteta Davida de Paule, koji je svoje obveze na Barišićevoj strani ispunjavao predanije od Felipea Piresa na Šoršinoj.

Ono što čudi u taktičkoj postavci trenera Zekića jest izmještanje Bočkaja na desnu, odnosno Erosa Grezde na lijevu stranu. Da se Osijek mogao nadati terenskoj premoći, to bi imalo smisla. Ovako, s Austrijinim bočnim braničima postavljenima vrlo visoko, Zekić bi puno veću brzinu pri tranziciji dobio s Grezdom i Bočkajem na prirodnim pozicijama, jer kretanje po dijagonali, na što su krila na kontrastranama prisiljena, nikako ne može biti brže od kretanja po okomici.

Čini se vjerojatnim da će svi hrvatski predstavnici u završnoj rundi kvalifikacija ispasti. Možda to i neće biti loše, čisto stoga da treneri dobiju vrijeme za raditi na igri. Njihovim žargonom rečeno, kroz trening nastojati kodirati momčad na zajedničke akcije. Iskorak u tom smislu, ma koliko takvi drilovi zahtijevali vremena, truda i ponavljanja, nešto je što hrvatski nogomet nasušno treba. S talentom kakav posjedujemo, jasni okviri za igru mogli bi napokon dovesti do stvarne kvalitativne eksplozije. Play-off runda i ove godine pokazuje da to zasad nije postignuto.

Ova kritika aktualnog trenutka samim time u sebi sadrži ozbiljnu crtu optimizma. Pred hrvatskim je klubovima i njihovim trenerima ogromni prostor za razvoj i napredak.

Ne propusti top članke