A Dalićeva pogreška je prilično jasna. Ante Rebić je ponovo dobio poziciju centralnog napadača. Nije funkcioniralo protiv Engleske, ali Dalić je ponovo pokušao s istim eksperimentom. Zamislite iznenađenja, eksperiment je dao iste negativne rezultate. Rebić je u prvih 45 minuta utakmice imao dva točna dodavanja: jednom je vratio loptu unatrag nakon dodavanja Ivana Perišića, a drugi put je izveo loptu s centra nakon što je Češka zabila gol. Od osam duela u kojima se Rebić našao izgubio je sedam, a napravio je i dva prekršaja.

Problem, međutim, nije u Rebiću. On je energiju itekako imao. Borio se, pritiskao je suparničke stopere i pokušavao napadati prostor. Prigovarati Rebiću zašto je imao dva dodavanja je kao da postavite Luki Modriću zadatak da kod kornera brani najboljeg suparničkog skakača, a onda se kasnije žalite jer se Modrić nije držao dogovora i jer je izgubio zračni duel nakon kojeg je pao gol. Naravno da će ga izgubiti kada skok igra protiv 20-ak centimetara višeg igrača i zato nitko normalan ne stavlja Modrića da brani najbolje skakače u suparničkoj momčadi. Isto tako, ne bi trebao stavljati Rebića na napadača, barem ne na poziciju usamljenog centralnog napadača. Jednostavno, od njega se ne može očekivati da ima više od tog jednog dodavanja i od njega se ne može očekivati da dobije duele sa stoperima.

Hrvatska užasno kontrolira prostor, nema strukturu u posjedu lopte i jako teško prenosi igru pred suparnička vrata i to je problem, a ne dubina

Ono što Rebić može dati je igra kada je okrenut licem prema suparničkom golu i kada traži loptu u prostor. Jedina prava prilika koju je Hrvatska imala je došla u 39. minuti kada je Josip Brekalo s lijevog krila ušao u međuprostor i jako loše primio loptu od Modrića, ali je odmah ušao u duel sa suparničkim veznim igračem, ponovo je osvojio i gurnuo Rebiću u prostor iza zadnje linije. Rebić se fino oslobodio, izašao jedan-na-jedan s vratarom i promašio, ali to je bila jedina situacija u kojoj se Rebić našao u svom prirodnom okruženju.

Upravo je to bila Dalićeva ideja kada ga je dvaput stavio u prvu postavu. Rebić može dati dubinu i ako dobije loptu u prostor, može biti vrlo opasan. Međutim, upravo ova akcija — odnosno, činjenica da je dodavanje došlo nakon što je Josip Brekalo iščačkao loptu u nepovoljnoj situaciji, gdje se u normalnim uvjetima ne bi mogao okrenuti licem prema golu i odigrati loptu prema naprijed — pokazuje koliko je ta Dalićeva fiksacija traženjem dubine zapravo pogrešna.

Ko nema širinu, nema ni dubinu

Hrvatska nema problem s nedostatkom dubine. Primarni problem koji Hrvatska ima je dolazak u zone terena iz kojih se dubinske lopte mogu uopće odigrati, što se onda manifestira time da nema dubine. Naravno da je nema kada nema ni dubinskih lopti.

Nemogućnost prijenosa lopte u zone između suparničke obrane i veznog reda je apsurdna za momčad koja na travnjaku ima Luku Modrića i Matea Kovačića. Međutim, struktura koju Hrvatska ima u izgradnji napada u prvoj i drugoj fazi je toliko loša da limitira ulazak u treću fazu, usprkos individualnoj kvaliteti u veznom redu.

Češka se brani u standardnoj zoni, a Hrvatska pokušava organizirati napad s desne strane. Modrić prilazi Šimi Vrsaljku, a Kovačić je u centralnom krugu. I to je otprilike sažetak svih problema koje Hrvatska ima. Odavde se ne može odigrati dubinsko dodavanje, za to je potrebno doći na poziciju gdje je sudac. Sve što Modrić eventualno može napraviti je poslati dodavanje na Rebića, a on će ionako vrlo vjerojatno izgubiti taj duel jer je suludo od Rebića očekivati da igra nešto što nije njegova igra.

Kovačić bi ovdje trebao biti postavljen desetak metara više, u poziciju odakle može — uz Brekala koji je u kadru — napasti ovu dvojicu veznih igrača i doći u međulinijski prostor iz kojeg se onda može tražiti dubina. Hrvatska to naprosto ne radi, ne dolazi u međulinijski prostor. Oba vezna stoje nisko, stoperi su isključeni iz igre u posjedu i uopće ne pokušava igrati preko njih, a nema ni opcije među linijama.

Ovdje vidimo Brekala koji s lijevog krila ulazi iza leđa centralnog veznog, ali treba primijetiti jedan važan detalj. Crvena strelica u gornjem lijevom kutu označava sjenu koju stvara Andrej Kramarić — on je napao prostor iza zadnje linije dubinskom kretnjom, nadajući se da će dobiti loptu od Vrsaljka prije nego što ju je Vrsaljko odlučio vratiti Modriću. To znači da ni na lijevoj strani nema širine, nema nekoga koga bi Modrić mogao gađati dijagonalom i tko razvlači suparničku obranu koja se može skupiti na stranu s loptom. Joško Gvardiol je nisko, Brekalo ulazi prema sredini, a “ko nema širinu”, govorio je Luka Kaliterna, “nema ni dubinu” na koju smo toliko fiksirani.

Što nam znači Kramarićeva dubinska kretnja kada ne možemo ni teoretski dovesti loptu do njega?

Hrvatska užasno kontrolira prostor, nema strukturu u posjedu lopte i jako teško prenosi igru pred suparnička vrata i to je problem, a ne dubina. Nedostaju mehanizmi u otvaranju, nedostaje doprinos stopera i organizacija napada je toliko spora da se suparnici bez problema organiziraju u obrani, a Dalićevi igrači ne mogu doći u zone iz kojih bi bili opasni.

Nema zečeva u šeširu

Međutim, bilo bi suludo očekivati da će se to popraviti u četiri dana između Češke i Škotske. Vrijeme za izgradnju sustava igre je bilo u Ligi nacija i u kvalifikacijama. Tada se, dio po dio, trebala slagati igra uz završno poliranje mehanizama na pripremama, ali to je potrošeno jer je u Ligi nacija alibi bio da to nije pretjerano bitno natjecanje i da ćemo se pripremiti za Euro, dok se u kvalifikacijama papagajski ponavljalo kako je igra sporedna jer su bitna samo tri boda.

Jedini način da se ti problemi kompenziraju jest da ciljanu zonu okupirate s igračima koji tu igraju. Ukratko, to su Bruno Petković i Nikola Vlašić.

Nije pitanje jesu li Petković i Vlašić savršeni igrači. Jedino pitanje je ima li u ovom trenutku boljih opcija. Odgovor je jasan – nema. Petković i Vlašić okupiraju prostore iza ove dvojice centralnih veznih. Vlašić se ondje prirodno pozicionira i perfektno se snalazi u tome. Odličan je u duelima, a u 28 minuta protiv Češke je skupio tri driblinga iz tri pokušaja, dok je ostatak momčadi u cijeloj utakmici skupio ukupno šest. Za razliku od njega, Petković se spušta leđima okrenut golu, a onda Modrić i Kovačić ili Marcelo Brozović imaju dvije opcije za okomitu loptu, iako je struktura u otvaranju još uvijek loša.

Je li to savršeno rješenje? Nije. Možda na trenutke zaista neće biti dubine jer obojica traže prostor među linijama, ali je najbolje dostupno rješenje s obzirom na to da dubine ionako nema, jer bez njih dvojice Hrvatska ne može kontinuirano prenositi loptu u zadnju trećinu. S njima možda nekad neće, a sad nikad nema jer Dalić je nakon Belgije i Engleske pogrešno dijagnosticirao problem.

Hrvatska nema problem s nedostatkom dubine. Primarni problem koji Hrvatska ima je dolazak u zone terena iz kojih se dubinske lopte mogu uopće odigrati.

Ako je nešto pozitivno iz utakmice s Češkom, onda to nije bod nego činjenica da vjerojatno više ne postoji nijedan razlog za eksperimentiranje s početnom postavom. Dalić je ispucao sve alibije, od energije do nepridržavanja dogovora, ali suština je u tome da se njegova rješenja nisu pokazala dobrima. Pokušao je izvući nekog zeca iz šešira, pogoditi postavu koja će čarobno kliknuti i riješiti sve što dosad nije valjalo, ali nije uspio jer je izgubio i ono što je bilo dobro. Sada je vrijeme za 4-2-3-1 s Vlašićem i Petkovićem u prvoj postavi jer, usprkos svim problemima, to je najbolja infrastruktura koju možemo pružiti Modriću da mu olakšamo prijenos lopte u završnicu.

Ali pričekajmo, možda ipak pokušamo s Modrićem na desnom beku.