Nakon što je Hrvatska pobijedila Latviju, izbornik Zlatko Dalić rekao je da Marko Pjaca ima problem s mišićem i da vjerojatno neće igrati protiv Armenije, tako da razmišlja o tome da pozove novog napadača, jer ne želi se dovesti u situaciju da mu Mario Pašalić kao vezni igrač bude jedina alternativa za Antu Budimira ako nešto pođe po zlu.
Dalić je na pretpozivu imao Petra Musu, Diona Drenu Belju i Franju Ivanovića i bilo je za očekivati da će izabrati nekoga od njih, ali najbolji primjer koliko su pretpozivi samo paradna stvar je poziv Marcu Pašaliću. Osim 23 igrača koje je izbornik pozvao za reprezentativnu akciju protiv Latvije i Armenije, objavljeni je popis sadržavao još devet dodatnih koji su čekali u rezervi. Međutim, kad je Daliću zatrebao dodatni igrač nakon što je otpao Mateo Kovačić, pozvao je Pašalića, koji uopće nije bio među tom devetoricom.
Priča s pretpozivom se u suštini svodi na populizam. Malo se izbalansira s regionalnim ključevima, preveniraju se eventualni pritisci javnosti i pretpozivom se uputi poruka da je netko, eto, blizu reprezentacije te da samo što nije upao unutra. Igračima se daje na važnosti, umire se navijači i mediji, ali bez da se igračima da išta opipljivo.
Recimo, Englezi u ovoj fazi uopće nemaju pretpozive. Gareth Southgate objavi popis onih koji su pozvani i oni se okupe, a ako netko otpadne zbog ozljede, kartona ili bilo kojeg drugog razloga, napravi ono što je napravio i Dalić s Pašalićem ili što radi većina drugih izbornika — pozove onoga koga želi pozvati, neograničen imenima na pretpozivu.
Bizarno je da izbornik mlade reprezentacije ne zove igrača koji kasnije uđe u A momčad. Bizarno je da Dalić ne komunicira s igračima na pretpozivu
Zbog toga je i Belji jasno da pretpoziv koji je dobio ne znači puno. Tim više što nije komunicirao s izbornikom i što mu nije bilo jasno gdje se točno nalazi u hijerarhiji napadača. Dalić je pozvao Brunu Petkovića i Budimira, na popisu je i Andrej Kramarić koji je na završnici Lige nacija igrao u vrhu napada, a na pretpozivu su, osim Belje, još Musa koji je bio starter u proteklim dvjema utakmicama te Ivanović, sve bez jasne ideje tko je tu iznad koga.
Priču o nejasnoj hijerarhiji napadača za A reprezentaciju dodatno komplicira i stanje u U21 reprezentaciji. Beljo je starter za sve tri utakmice grupne faze Europskog U21 prvenstva koje je odigrano u lipnju. Međutim, za ovo okupljanje nije pozvan i trenutno je u mladoj reprezentaciji prva opcija Marin Ljubičić. Bivši je Hajdukov napadač u prošloj sezoni zabio 12 golova u austrijskoj Bundesligi, ove sezone je na tri komada, a za mladu reprezentaciju je u nizu od četiri utakmice zaredom u kojima je zabio gol. U prve dvije je ušao s klupe i upisao se u strijelce, a u zadnje dvije se probio u startnu postavu i ponovno zabio golove. U četiri utakmice prije ove dvije Ljubičićeve startao je Roko Šimić, a u sezoni 2023./24. su pozicije uz Ljubičića i Šimića u početnoj postavi držali još Matija Frigan i Beljo.
Plan B ili C
Ove je sezone Ivanović bio u kadru za sve tri službene utakmice i obje prijateljske prije ovog okupljanja. U svim tim utakmicama je bio na klupi; u hijerarhiji iza Ljubičića, Šimića, Belje i Frigana. Međutim, iako nije prva opcija u mladoj selekciji, Dalić ga je uvrstio na pretpoziv A reprezentacije.
Na kraju je Dalić kao alternativu Budimiru ipak odlučio pozvati Belju.
Odluka je sama po sebi logična, ali je sve oko nje potpuno kaotično i neobjašnjivo. Na pretpoziv za A reprezentaciju je napadač koji ispred sebe u mladoj reprezentaciji ima trojicu nepozvanih igrača, dok u sastav A reprezentacije upadne onaj kojeg izbornik U21 reprezentacije nije ni pozvao. A igrač koji je počeo zadnje dvije utakmice A reprezentacije nije podignut niti nakon što su aktivirana tri pretpoziva i jedan igrač mimo te liste.
Zašto je baš Beljo logičan izbor i što ga izdvaja od drugih kandidata? Zato što se radi o igraču koji će biti plan B ili čak C; netko tko će ući u završnici utakmice ako rezultat bude loš, netko od koga se očekuje da okupira suparnički kazneni prostor i uđe u šansu.
Beljo je u svojoj prvoj pravoj HNL sezoni otišao u Istru, gdje je zabio 15 golova i dodao četiri asistencije. Nakon toga se vratio u Osijek i ondje je pokazao da ga neće mučiti prilagodba na jači klub, kakvu često prolaze igrači nakon dobre sezone u manjim sredinama, gdje imaju ogromni volumen pokušaja. Beljo je u jesenskoj polusezoni odigrao 16 HNL utakmica u kojima je zabio osam golova, uključujući i one Hajduku i Dinamu.
Percepcija javnosti je dosta drugačija jer je Ivanović relativno novo lice u hrvatskom nogometu, ali starosna razlika između Ivanovića i Belje je tek godinu i sedam mjeseci. Ivanović ove sezone ima dva gola u najofenzivnijoj momčadi lige, a Beljo je bio mlađi nego što je Ivanović danas kad je zabijao za Istru. Kad je u polusezoni zabio osam golova za Osijek bio je star otprilike onoliko koliko je danas Ivanović.
I Beljo nije samo klasični realizator koji vreba priliku na drugoj stativi.
Recimo, njegova prva HNL utakmica u početnoj postavi bio je okršaj Istre s Osijekom. U njoj se našao u 27 duela, od čega je 14 bilo zračnih, pri čemu su suigrači nabijali duge lopte na njega, ali je 13 bilo na tlu i tu je Beljo protiv Mile Škorića i Slavka Bralića dobio 8/13 okršaja. Asistirao je i pokazao je da se igra može u potpunosti nasloniti na njega. Može biti prijetnja u kaznenom prostoru na račun svog osjećaja za gol i mirnoće u realizaciji, ali ima fizičke i tehničke predispozicije da bude glavni igrač momčadi i da se napadi vrte oko njega.
“Nisam imao kontakte niti s jednim izbornikom”
Traži li Dalić traži alternativu za Budimira dok je Petković ozlijeđen za slučaj da stvari protiv Armenije odu u krivom smjeru, onda je Beljo puno bolji izbor za rezervu od radnog napadača poput Muse, jer Musa donosi vrlo slične stvari kao i Budimir. Beljo je drugačiji igrački profil i nudi nove opcije na koje se Dalić može osloniti.
Da je neka drugačija situacija, da je Petković zdrav, Budimir ozlijeđen i da Hrvatska igra protiv suparnika jačih od sebe, onda bi možda bilo logično zvati Musu jer s njim možeš dobiti igrača koji će odigrati energičnu obranu i pomoći u zatvaranju sredine terena. Poanta je u tome da postoji nekoliko igrača slične razine i da u izboru za trećeg napadača — ili četvrtog, računamo li da bi i Kramarić mogao dobiti bitnu ulogu kad se presloži ostatak momčadi — treba voditi računa o kontekstu i zato je hijerarhija tu fleksibilna.
Ali nije dobro niti je normalno da nema komunikacije i da igrači ne znaju na kojoj hijerarhijskoj stepenici ih izbornik vidi.
“Nisam imao kontakte niti s jednim izbornikom”, rekao je o svom statusu Beljo prošlog tjedna u razgovoru za Sportske novosti. “Vidio sam da sam na pretpozivu A reprezentacije koji nije aktiviran, a za mladu vrstu nisam pozvan. To je to, nemam što kazati na tu temu.”
Bizarno je da izbornik mlade reprezentacije ne zove igrača koji kasnije uđe u A momčad. Bizarno je da Dalić ne komunicira s igračima kojima pretpozivom poručuje da su blizu ulaska u momčad i da im ne objasni u čemu je razlika između Belje, Muse i Ivanovića. Bizarno je da je hijerarhija nejasna i da ni sam izbornik neposredno nakon utakmice ne zna koga će pozvati, iako zna da mu treba još jedan napadač.
Pitanje četvrtog napadača hrvatske nogometne reprezentacije nije najbitnije na svijetu. Beljo jest najlogičniji izbor, ali ništa se pretjerano važno ne bi promijenilo da je to bio Musa ili Ivanović koji su također bili na pretpozivu, pa čak i Ljubičić, Šimić ili Frigan. Ali bitno je kako se problem rješava. Da se ranije bolje komuniciralo te koristilo manje populizma, možda to pitanje sad ne bi ni postojalo.
