Ono što bi Dalića trebalo dodatno zabrinuti činjenica je da je drugi udarac unutar okvira došao tek u 81. minuti, kad je Dion Drena Beljo pokušao lijevom nogom. Od tada do kraja utakmice nanizalo se nekoliko pokušaja koji su ili bili opasni ili bili blizu toga da postanu opasni, ali Hrvatska sve do same završnice, kad se i Turska povukla malo unatrag i pokušala braniti vlastiti kazneni prostor, nije postojala na terenu.

Ono što bi Dalića moralo najviše zabrinuti je to da se Luka Modrić, Marcelo Brozović i Mateo Kovačić nisu uspjeli nametnuti u sredini terena.

Ostaje dojam da je Dalić malo polupao lončiće i da je potpuno krivo složio mozaik igračkih profila napadačke trojke

Nije da Modrić, Brozović i Kovačić nisu imali loptu. Recimo, Brozović se s njom sastao čak 131 put, od čega je imao 112 pokušaja dodavanja. Modrić je imao 98 dodira s loptom, a Kovačić 73, s tim da je Kovačić izašao iz igre u 80. minuti. Međutim, Modrić, Brozović i Kovačić sa svim tim posjedom lopte nisu napravili ama baš ništa. Za usporedbu, turski vezni red držali su Salih Özcan, İsmail Yüksek i Hakan Çalhanoğlu. Njih trojica su imali upola manje dodira s loptom od hrvatskog veznog reda, ali su ostvarili više progresivnih dodavanja kojima su osvajali teren. Ne samo to, hrvatski vezni red je osvojio ukupno 13 duela, a Özcan, Yüksek i Çalhanoğlu su na kraju izašli kao pobjednici iz 24, pri čemu je posebno impresivan bio Yüksek koji je dominirao u pritisku.

Jedan od problema na otvaranju utakmice je bio i profil igrača za koje se Dalić odlučio u napadu. Na lijevo krilo je stavio Josipa Brekala, na desno Marija Pašalića, a u vrhu napada je priliku dobio Petar Musa, kojem je to bila prva reprezentativna utakmica koju je počeo od prve minute. To su trojica igrača koji se ne pojavljuju u međulinijskom prostoru. Brekalo ostaje uz aut liniju i čeka loptu u noge, Pašalić napada dubinu, a Musa je klasičan napadač koji fiksira zadnju liniju i pokušava se izboriti za poziciju pored stopera. To znači da Modrić, Brozović i Kovačić nisu ni imali nekoga kome su mogli uputiti progresivno dodavanje; nije bilo nikoga tko se pojavljivao iza Yüksekovih leđa s namjerom da primi loptu i razigra u završnici.

Bez rješenja prema naprijed

Na slici vidimo klasičnu situaciju iz prvog poluvremena.

Kovačić drži loptu, ali nedostaju opcije za dodavanje u liniju prema naprijed. Musa i Brekalo (označeni strelicama) su fiksni na svojim pozicijama, Pašalić je ušao s krila i napao dubinu, a Modrić je predaleko na drugoj strani da bi se pojavio ispred i pokušao okupirati prazan prostor pogodan za progresiju lopte. Kovačiću se nitko ne nudi kroz sredinu i jedino rješenje je vraćanje lopte u zadnju liniju, gdje napad preko Josipa Šutala ide na suprotni bok i onda se preko Joška Gvardiola ponovo vraća na lijevu stranu, gdje su Borna Barišić i Brekalo obojica stajali široko i pokušavali probijati liniju.

Musa je za 63 minute na terenu imao 22 kontakta s loptom, a veći dio toga su bile nerezonski poslane lopte prema naprijed za koje se trebao boriti sa suparničkim stoperima. Međutim, Musa u svojoj suštini nije napadač koji bi se spuštao u prostor označen žutom bojom i kombinirao s veznjacima. On operira visoko, napada kazneni prostor, koristi svoju energiju i gura se sa stoperima, slično kao što je to radio Mario Mandžukić.

Bruno Petković već jest takav napadač, baš kao što je i Marko Livaja. Ali tu moramo uračunati dvije stvari.

Prva je ta da je Petković ozlijeđen i da nije potpuno spreman. Druga je ta da Dalić uporno ponavlja kako od Petkovića ne želi da se spušta i nudi kao opcija za dodavanje u međulinijskom prostoru, nego želi da igra kao klasičan napadač koji će dati prisutnost u kaznenom prostoru. Kombinacija tih dvaju faktora objašnjava zašto je Petković u 34 minute na terenu imao samo osam kontakata s loptom i jedno jedino dodavanje, što su slabiji brojevi nego kod Muse koji jest igrao dvostruko duže, ali je imao 22 dodira i 12 točnih dodavanja iz 13 pokušaja.

Zapravo, jedina donekle svijetla točka na suparničkoj polovici u cijeloj utakmici protiv Turske bio je Lovro Majer. Imao je dva udarca koja su bila blokirana, upecao se u zaleđe kad je imao praktički prazan gol i kad je njegov pokušaj očišćen s crte te nije napravio ništa previše konkretno. Međutim, bio je aktivan, pojavljivao se u međuliniji i bio je faktor koji su ostali igrači na terenu — ne samo Modrić, Kovačić i Brozović, nego i Gvardiol, koji je nekoliko puta dobro provukao loptu do ‘zone desetke’ — mogli tražiti kako bi ostvarili progresiju.

Bez nadopunjavanja

Međutim, i tu se pojavio problem. Kad su ušli Majer, Petković i Vlašić imali smo situaciju u kojoj nitko od igrača iz prednje trojke ne prilazi po loptu. Odjednom imate trojicu dominantno međulinijskih igrača kojima je navika ući u sredinu; Hrvatska je tom serijom izmjena dobila figure preko kojih je ostvarila progresiju, ali je potpuno izgubila i širinu koju je nudio Brekalo, kao i dubinu koju je primarno nudio Pašalić, ali i Musa.

Neosporna je činjenica da je Turska bila agresivnija, fokusiranija i spremnija za utakmicu. Hrvatska je radila pogreške, gubila je individualne duele i dobar dio susreta je djelovala iznenađeno kvalitetom suparnika, jer dojam je da se očekivala puno lakša utakmica. To tko igra kraj tebe ne bi trebalo utjecati na sposobnost da uzmeš zračni duel ili da ne istrčiš na 25 metara u situaciji u kojoj ne možeš do lopte. Tu se radi isključivo o koncentraciji.

No, isto tako, ostaje dojam da je Dalić malo polupao lončiće i da je potpuno krivo složio mozaik igračkih profila napadačke trojke. U prvom pokušaju nitko nije prilazio po loptu, a kad je promijenio svu trojicu, onda nitko nije napadao dubinu. Logično bi bilo spojiti Brekala, Petkovića i Pašalića, tako da se dobije i širina i dubina i prilazak; a ako se mora ići s Musom, onda bi bilo logično da je s njim započeo Majer, koji bi ulazio u džepove prostora kakve su Turci nudili. Sve su to dobri igrači, ali ovako su se dobila potpuno nekompatibilna partnerstva u kojima je svatko igrao za sebe, bez imalo nadopunjavanja. Tek kad je Beljo u samom finišu utakmice ušao u igru, napad je dobio novu dozu dubine i Hrvatska je postala opasnija nego što je dotad bila.

U svim ostalim segmentima utakmice nedostajao je jedan element. Ili nije bilo širine, ili nije bilo dubine, ili nije bilo prilaska prema veznom redu i prihvaćanja lopte u sredini. A posljedice su onda vrlo jasne: ‘prazan’ posjed oko centra, nemogućnost dolaska do šanse i jedna od najgorih utakmica koje je hrvatska reprezentacija odigrala godinama unatrag.