Prošlo je dugih 13 godina od posljednje finalne serije koju su odigrali Zadar i Split, a dugo očekivani revanš podosta podsjeća na tijek događanja iz prošlosti, uz razliku da su tada domaćinstva mijenjana nakon svake utakmice, dok su danas spojena po dva. Naime, tada je Zadar u prva dva domaća dvoboja slavio s ukupno 44 razlike, dok se u ovom navratu kod kuće također prošetao s ugodnih +43.
Split je, pak, u kasno proljeće 2008. teško iščupao pobjedu rezultatom 81:77, što je značilo prekid serije od 11 uzastopnih poraza od Zadra. Na toj utakmici došlo je do naguravanja Andrije Stipanovića i Coryja Brewera, koje je za sobom povuklo reakciju drugih igrača Žutih i čak petorica su isključena, uključujući na tom susretu najboljeg Hrvoja Perića. Sinoć je Split također jedva izvukao pobjedu nad Zadrom i tako prekinuo niz od pet uzastopnih poraza, a ovaj put su se na Gripama pokoškali Marko Luković i Aleksandar Bursać, obojica zaradivši isključenje.
U ove tri utakmice stekao sam tri osnovna dojma: 1) Zadar je kvalitetnija momčad; 2) Zadar je kompaktnija momčad; 3) Split je šira momčad.
Osvrnimo se za početak na prvih dviju utakmica koje je obilježila Zadrova nadmoć. Temelj te dominacije je osovina Dominik Mavra — Justin Carter — Chinanu Onuaku, koja predstavlja sveto trojstvo u napadačkim postavkama Veljka Mršića. Ako uzmete njih i trojicu najboljih Splitovih igrača (Roko Leni Ukić, Marko Luković i Blaž Mesiček) te ih maknete ih iz slike, ukupna kvaliteta prešla bi na Splitovu stranu.
Ukić je shvatio da više nema smisla previše filozofirati, zato je uzeo loptu u ruke, zvao centra u blok i dizao se na šut čim bi mu se otvorio pogled prema obruču
Mršić je svjestan toga da mu se koncentracija kvalitete kadra nalazi pretežno u udarnom trojcu, stoga se jako trudi da ih što manje koristi istovremeno da ne bi došlo do velikog pada ako sva trojica istovremeno odmaraju. Zbog toga Carter kreće s klupe, a Zadar pretežito igra s dvojicom od trojca na terenu. Ako su u igri Mavra i Onuaku, što je ipak Mršićeva primarna opcija, sustav se temelji na pick igri njih dvojice, iz koje se nudi lepeza dobrih opcija za poene.
Split u takvoj postavci nikako nije uspijevao zatvoriti obojicu, a ako bi kojim slučajem i uspio, netko iz ostatka petorke ostao bi posve otvoren na perimetru. Zadar je tu djelomice ubojit, zato što u kadru ima čiste šutere Kodija Justicea i Antonija Jordana koji će odraditi svoj zadatak, ali djelomice je i u problemu, zato što Mršić na krilu zbog obrambenih kvaliteta preferira Jana Palokaja, vrlo skromnog s perimetra, dok četvorku pune Bursać i Domagoj Vuković, kojima vanjski šut također ne spada u zonu ugode (Vuković je promašio svu silu otvorenih trica u drugoj utakmici). Da je Uprava u proračunu osigurala novac za jednu kompletnu ‘četvorku’, Zadar bi bio barem 30 posto napadački potentnija momčad, ali za ovakav Split to se ne čini presudnim.
Širina kao problem
Bez obzira na to što je Zadar preko svoje osovine lako pronalazio put do Splitove mrežice, glavni dio posla odrađen je na drugom dijelu terena.
Onuaku je, kao što se moglo očekivati, posve zatvorio reket, ali veliko iznenađenje bilo je potpuno zaključavanje vrlo široke i potentne vanjske linije Žutih. Podatak da je Split u prvoj utakmici postigao 53, a u drugoj 58 poena govori sam za sebe.
Palokaj je bio tu da radi strašni pritisak na razigravača, dok su ostali maksimalno koristili zarazno oklijevanje splitskih bekova prilikom dijeljenja lopte te su rotacijama stizali zasmetati na većini šutova, dok je dobar dio posla odradila ogromna trema kod Splićana — nizovi trica tvrdo su se odbijali od obruča. Agresivno iskakanje na šut Splitovi su igrači pokušali kazniti prodorima, ali u strahu od Onuakua situacije su završavali teškim floaterima ili šutovima s poludistance. To je dovelo do bizarnog podatka o šutu 2/17 za dva u prvom poluvremenu prve utakmice.
Dojam je da se trener Milan Karakaš pomalo izgubio u svoj toj širini koju ima na raspolaganju (čak mora birati kojeg će igrača ostaviti izvan zapisnika — u prvoj utakmici Tonija Perkovića, u drugoj Sanija Čamparu, u trećoj Iliju Đokovića). U prvom se susretu, nakon što je sve krenulo naopako, upustio u silne rotacije; promijenio je svih 12 igrača u rekordnom roku i nastavio dalje s hokejaškim izmjenama svakih minutu-dvije, stoga ne čudi što nijedna petorka nije uspjela doći na radnu temperaturu.
Još jedan od Karakaševih velikih gafova je Darko Bajo, odnosno njegovo postavljanje na startnu peticu u drugom susretu — što je, zaboga, očekivao od sučeljavanja undersized centra bez šuta gorostasnom Onuakuu? Od svih opcija za branjenje Onuakua, ta je imala najmanje logike. Jedini period kad je Splitova igra imala smislenu dubinu bila je inspirativna dionica Marina Marića iz prvog poluvremena druge utakmice, sve ostalo je bilo mučenje iz daljine.
Nakon što je treći susret krenuo kao prethodna dva činilo se da je metla neizbježna, ali dvije su stvari pokrenule Splitov napad, što je ishodovalo produženjem serije.
Postoji li recept?
Za početak, Ukić je shvatio da više nema smisla previše filozofirati, zato je uzeo loptu u ruke, zvao centra u blok i dizao se na šut čim bi mu se otvorio pogled prema obruču. Istu stvar je noć prije u euroligaškom finalu radio i Barcelonin Corey Higgins kad je uvidio da ništa drugo ne prolazi i tako održavao ekipu živom, a to je uspijevalo i Ukiću, iako je mnogo slabiji šuter.
Splitu je također pogodovalo isključenje — i to ne Bursaća, nego Lukovića. Srpski krilni centar nominalno je najbolji igrač momčadi, ali u ovoj seriji gotovo da je beskoristan i nikako se ne uspijeva nametnuti. Njegovo isključenje prisililo je Karakaša da postavi Pavla Marčinkovića na četvorku, a postava s četvoricom vanjskij igrača i pravim centrom (Marić) ispostavila se kao dobitna kombinacija za Split, koji time nije izgubio na čvrstini ispod obruča, a mnogo je dobio na pokretljivosti te su bekovi na perimetru konačno dobili nešto bolje poglede prema košu. Mršićevo odbijanje da se prilagodi (ustrajno držanje Vukovića na četvorci) bila je dodatna voda na Karakašev mlin.
Split se tako uspio održati na životu, ali stvari i dalje izgledaju mnogo bolje za Zadar. Teško je očekivati da će Ukić spojiti tri utakmice u nizu na 30 poena, stoga treba zaboraviti na mogućnost da Split dođe do titule na ovaj način. Recept za Žute je što više igrati small-ball uz Marića na centru kad je Onuaku na petici, dok bi mu alternativa trebao biti Luković. Tako će se Zadru otežati obrana perimetra, a Split će biti puno opasniji ako se Marčinković, Mesiček ili Čampara šuterski probude i postanu ozbiljni čimbenici u seriji — dosad je, pored Ukića, najviše inicijative na vanjskom šutu poduzimao Luka Babić, što ide na ruku Zadru.
Zadrani, pak, trebaju nastaviti kao i dosad, izuzev završnice susreta. Jasno je da Split nema rješenje za branjenje njegova udarnog trojca, stoga bi u slučaju neizvjesne završnice sve lopte trebale ići preko nekog od njih (ja bih se uvijek odlučio za ledenog žvakača gume Cartera), umjesto da ključne šuteve uzimaju Vuković i Palokaj.
Nakon jednosmjernog početka, serija se počela komplicirati. Nije nemoguće da, kao i prije 13 godina, odluka padne u majstorici.
