Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

De Gea: Slobodni pad

Koliko dugo United još misli trpjeti svog prvog golmana?

Zadnja izmjena: 26. srpnja 2020.

Svako toliko događa se da leži u krevetu poput živog mrtvaca i ne može usnuti. Okreće se na jedan bok, okreće se na drugi bok, namješta se i u najudobniju mu pozu, na trbuh, iako ona nije najsretnija za njegova leđa. Njegove nemirne kretnje samo su manifestacija njegovih sad već dobrano uneređenih misli.

“Kako je jebeno moguće?!”, pomišlja u trenucima najveće nervoze. Kroz glavu mu prolazi ne osobito brzi i niski udarac, otprilike po sredini gola, koji je on poput kakvog nesretnog, možda i polupijanog bilmeza iz županijske lige propustio kroz ruke, već neko vrijeme sazdane kao od želatine. Taj pacerski gol koji je primio tog predvečerja samo je vrh ledene sante. On je samo još jedna u nizu mikrotrauma zbog koje mu u prsima raste kugla, ona koja simbolizira osjećaj tjeskobe i nesigurnosti — svaki put kad izlazi na teren ta mu kugla titra u prsima, ona mu je teret; njegove su kretnje usporene i teške poput njegova sna.

Sat otkucava i kad konačno uspije utonuti u onaj nezdravi polusan, trzne ga i probudi scena u kojoj mu ona ne osobito brza i niska lopta, otprilike po sredini gola, migolji iz ruku, kao da je skliska poput leda.

“U Brazilu maksimalna kazna zatvora za najteži zločin iznosi 30 godina”, progovorio je jednom iz duše legendarni brazilski vratar Moacyr Barbosa, za mnoge tragičar kultnog odlučujućeg susreta Svjetskog prvenstva 1950., u kojem je Urugvaj na Maracani šokirao Brazil. “Ali ja već 43 godine plaćam za zločin koji nisam počinio”, završio je svoju naveliko citiranu izjavu, referirajući se na urugvajski gol za konačnih 2-1, onaj koji je primio jer nije dobro pokrio prvu stativu, u porazu koji su brazilski komentatori opisivali kao “najveću tragediju u brazilskoj povijesti”, kako piše Eduardo Galeano u Nogometu na suncu i sjeni.

De Gea je ove sezone spriječio svega 0,3 golova više u odnosu na ‘očekivano’, što će reći da je čak 11 premierligaških vratara ispred njega

“Više se sjećam golova koje sam primio nego svojih obrana”, reći će još jedan kultni vratar, legenda River Platea i argentinske reprezentacije Amadeo Carrizo, jedan od začetnika onoga što danas nazivamo sweeper-keeperom.

Svaki golmanski kiks ima svoju priču; svaki u većoj ili manjoj mjeri može od prvoklasnog vratara napraviti klauna, a svaki može biti i od većeg ili manjeg značaja, ovisno o veličini trenutka. Kako god da okrenete, bilo da se radi o polupijanom bilmezu iz županijske lige ili o vrhunskom profesionalcu, svaki golmanski kiks ostavlja psihološki utisak na vratara. Pitanje je samo možete li naučiti živjeti s vlastitim grijesima ili ih naprosto izbrisati iz memorije poput računala.

I dalje nedodirljiv

Kod Davida De Gee ta je memorija sad već dobrano preopterećena.

Počelo je na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, kad je jedan od tih, doduše, ipak nešto bržih — ali za vratara takve klase itekako ukrotivih udaraca — završio u mreži. Nastavilo se koji mjesec kasnije, kiksom protiv Arsenala; pa, neki će protumačiti, iako je lopta uistinu dobila nezgodni efe, još jednim kiksom protiv Arsenala, ovaj put u gostima. Pa kiksom protiv Barcelone. Pa kiksom protiv Citya, samo da bi kulminiralo još jednim kiksom protiv Chelseaja; potonja tri dogodila su se Unitedovu broju 1 u svega dva tjedna.

Ove sezone je, pak, ona kugla u De Geinim prsima samo nastavila rasti. Obilježili su je kiksevi protiv Watforda, Evertona, Tottenhama, Bournemoutha, a puni krug završio se neki dan, onom katastrofalnom predstavom protiv Chelseaja, kad se kroz njegove anestezirane ruke opet onaj ne osobito brzi i niski udarac dokotrljao do mreže, a komotno mu se može spočitnuti i reakcija kod prvog gola, usporena i teška baš poput njegova sna.

U zadnje dvije sezone je, dakle, De Gea prikupio, a moguće i da nam je nešto promaklo, minimalno 10 pacerskih golova, neki će reći i više. Iako je hipotetski nerijetko nespretno pa i glupo rezonirati, da je kojim slučajem izbjegao koji od ovih prvenstvenih kikseva, United bi vjerojatno imao već zakapareni plasman u Ligu prvaka; ovako će sutra drhtati kod Leicestera, a onda se i eventualno vaditi u Europskoj ligi; protiv Watforda je izgubio 2-0, a protiv Evertona i Tottenhama odigrao po 1-1.

Svejedno, De Gea je i dalje nedodirljiv.

“Nije mi ni u jednom trenutku palo napamet da bih ga mogao poslati na klupu”, izjavio je prije otprilike mjesec dana Ole Gunnar Solskjær. “Ni slučajno”, dodao je, a isto tako nedavno izjavio je, kao da živi u bajci Hansa Christiana Andersena, da je De Gea i dalje najbolji vratar na svijetu.

Evidentno je da Solskjær i De Gea gaje sad već i pomalo ljubavni odnos, a koji je začet prošle sezone; u siječnju 2019. golman je svojim bravurama iščupao pobjedu kod Tottenhama — u maniri rukometnog vratara skupio je 11 obrana, a neke od njih izgledale su kao s futsal terena i to nije ni čudno jer svojedobno je trenirao i taj sport, što se ponajprije ogledalo u atipičnoj, ali itekako svrsishodnoj upotrebi nogu. Upravo je nakon te utakmice Ed Woodward prelomio te odlučio ponuditi ugovor Solskjæru, a on je to očito dobro zapamtio — kad je De Gea upao u onu rupu na koncu prošle sezone, Solskjær mu je ostao vjeran, a vratar je uzvratio potpisivanjem novog četverogodišnjeg ugovora prema kojemu zarađuje masnih 375.000 funti tjedno.

Psihološki problem

Ljubav je, međutim, često slijepa; Solskjærov odnos prema Španjolcu sad već dolazi do točke u kojoj postaje opasan, pa i nikome od koristi. Na golu je vratar koji ne ulijeva sigurnost zadnjoj linji, pa time ni cijeloj ekipi, a poruka koju Solskjær zapravo šalje — između ostalog i vjerojatno najpouzdanijem rezervnom vrataru u ligi, Sergiju Romeru — jest da De Gea ne može toliko zasrati koliko to ovaj može istrpjeti. OK, razumljivo je trpjeti vratara svjetske klase koji je ušao u lošu seriju, ali tip je u lošoj seriji već dvije sezone.

Taj njegov slobodni pad fino demonstriraju i Optine brojke.

Tzv. expected goals on target (xGOT) nešto je vjerodostojniji pokazatelj od tzv. expected goals (xG) jer uzima u obzir samo udarce u okvir, ali i ono gdje oni završavaju. Kad se od te brojke oduzme broj primljenih pogodaka (ne uključujući penale i autogolove) dobije se broj golova koji je vratar diretno svojim uplivom spriječio. Tim je izračunom De Gea ove sezone spriječio svega 0,3 golova više u odnosu na ‘očekivano’, što će reći da je čak 11 premierligaških vratara ispred njega; vidimo i da je prošla sezona bila slična, još i gora, što je dijelom vjerojatno bilo uvjetovano i činjenicom da je Unitedova obrana, bez Aarona Wan-Bissake i Harryja Maguirea, bila slabija.

Uzroke takvom osipanju jednog vrhunskog vratara ili igrača uvijek je teško izričito odrediti, ali jedna je stvar poprilično jasna, pogotovo zato što pričamo o najosjetljivijoj poziciji u nogometu — De Gea sad već ima psihološki problem i jedan je od onih momaka koji tiho pate, podalje od javnosti, ali i suigrača i trenera, uglavnom u vlastitim mislima i krevetu.

U takvom spletu okolnosti, slično kao što napadači dođu do stadija kad takoreći mole Boga da ne dođu u 100-postotnu priliku, De Gea je došao do stadija kad mu ne osobito brzi i niski udarci po sredini gola predstavljaju problem, a teže obrane i parade, koje itekako i dalje sakuplja, postaju lakše. Zapravo, lako je moguće da podsvjesno i priželjkuje klupu, kratki predah i odlazak u drugi plan, nešto što ga je iščupalo iz prve krize u Unitedu, umjesto da sluša onaj pomalo jeftini i prozirni psihološki poticaj gurua Solskjæra.

Hoće li se ‘pojaviti’?

Predvodnik u pljuvačini po nesretnom Španjolcu je, naravno, Roy Keane, ujedno i utjelovljenje mentaliteta koji prevladava u nogometu — onog po kojem je De Gea, jednostavno rečeno, obična pičkica koju treba, valjda, samo dobro našamarati — a koji uz još nekolicinu bivših legendi, sada i većinu medija, zaziva njegovu prodaju te povratak s posudbe 23-godišnjeg Deana Hendersona, koji je, pak, ovu sezonu odradio fantastično. Sheffield United je ekipa koja ima najveći nesrazmjer između xG-a i primljenih golova, tj. ‘trebao’ je primiti 50,4 golova, a primio je 36 — ona brojka spriječenih golova sugerira da je za većinu toga zaslužan upravo Henderson.

Takva će se akrobacija, međutim, teško dogoditi, a oni koji rade svakojake usporedbe njega i De Gee zapravo tapkaju u mraku; uzorak od jedne sezone u najjačoj ligi svijeta naprosto je premalen, a na Unitedovim vratima caruje sasvim druga vrsta pritiska. Zbog toga je najizglednija ona, nazovimo je, sigurnija opcija po kojoj će se Henderson još jednu sezonu kaliti, lako moguće u Sheffieldu, usto vjerojatno dobiti priliku i u reprezentaciji u kojoj može iskustiti sličnu vrstu pritiska, a De Geu će se — pa naprosto pričekati. Jasno, ta je opcija samo naizgled sigurnija jer se na koncu De Gea možda neće ‘pojaviti’ te će time postati onaj u nogometu sve češći slučaj; onaj u kojemu imate masno plaćenog igrača kojeg ne možete prodati, a koji usto narušava odnose u svlačionici.

Još jedan možebitno važan razlog za strpljenje na Old Traffordu je onaj što je De Gea već jednom bio na tako mračnom mjestu; već je jednom bio sam u šumi okružen krvoločnim zvijerima, onda kad je kao tek 21-godišnji žgoljavac stigao u United.

Sir Alex Ferguson je tada posjeo Španjolca na klupu i, nakon što se sad već debelo zaboravljeni Anders Lindegaard ozlijedio, De Gea je sezonu završio kao jedan od najboljih vratara lige. Ta je kriza, međutim, potrajala znatno kraće i postavlja se pitanje može li Španjolac naučiti živjeti sa svojim grijesima; onima koji su se sad već dobrano namnožili, i onima koji mu tako podlo i neoprostivo, kao da ga nikad neće prestati proganjati, ne daju da utone u miran san.

Ne propusti top članke