Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dead Man Walking

Prošlo je vrijeme menadžera engleskog tipa. Prošlo je i vrijeme Arsenea Wengera

Zadnja izmjena: 14. svibnja 2017. Profimedia

Ja sam jedan od vas. Da, dobro znate tko smo mi. Jedan sam od cijele generacije klinaca koji su dobar dio svoga djetinjstva proveli uz najzavodljiviju moguću stvar za zaljubljenika u nogomet. Dvije su riječi dovoljne: Football Manager. Dovoljno je, među nama, bilo reći i ‘menadžer’. Znalo se o čemu je riječ. O istom onom zavodljivom svijetu koji se u početku zvao i Championship Manager. A ljubav je počela još sredinom 1990-ih.

Jer tko se, pobogu, ne bi zaljubio u virtualni svijet u kojem izabire koji će od vrhunskih klubova voditi ili kojeg će utopljenika spasiti ili mali klub iz četvrte lige dovesti do slave u Ligi prvaka 2038. No, jedna je stvar bila apsolutno nužna kod ‘menadžera’: apsolutna kontrola. Ja sam taj koji odlučuje koji će se igrači dovesti, kako će izgledati treninzi te koje će biti formacija i taktika. Sve je u mojim rukama, baš kao što je bilo u rukama velikih engleskih menadžera, onih pravih faca koji su bili Bog i batina u svom klubu.

Mogu biti kao Ferguson ili Wenger.

Pa ipak, vremena se mijenjaju. Na kontinentu nikad i nije bilo tako. A sada, nažalost ili vjerojatno na sreću, takav je oblik kontrole jedino i isključivo moguć u virtualnom svijetu ‘menadžera’. Jer i na Otoku su shvatili neke stvari. Kako briljantna talijanska poslovica kaže: Vremena su teška, ali moderna. A za junaka naše priče, Arsenea Wengera, teška su zato jer su moderna!

Arsene: Last Manager Standing

„Mislim da sam izgradio ovaj klub…“ – izgovorio je Arsene Wenger na jednoj presici prije otprilike dva mjeseca, započevši tako odgovor na već uobičajene kritike koje redovito prima od novinara. Na taj način, htio je sebe postaviti na poziciju apsolutnog autoriteta, čovjeka koji neosporno i najbolje zna što se događa u klubu, koji bi za to bio lijek te također nekoga tko sebe, ako ne u potpunosti, onda barem dobrim dijelom, definira kroz taj klub. A i obrnuto.

Ne bi bilo čak ni pretjerano da je rekao – klub, to sam ja!

Potrebna mu je pomoć. Pomoć u vidu novih znanja. Konstantnim odbijanjem takve promjene, Wenger je postao negacija samog sebe

Koliko god to vjerojatno i točno bilo, sam je Arsenal (činjenica da se ime kluba poklapa dobrim dijelom s imenom trenera samo dodaje snagu simbolici) vjerojatno došao do trenutka u kojem je takvo stanje i kontraproduktivno. Ne postoji trener ili menadžer koji ne vjeruje kako nije u stanju promijeniti trend i kako će „this time next year…“ sve biti drugačije, samo da bi završio kao i slavna braća iz Mućki.

Arsene Wenger pati od iste bolesti.

Direktor kluba Ivan Gazidis to vrlo dobro zna. Jednako tako zna da su vremena za Arsenal podjednako moderna, kao i teška. Jer s jedne je strane svjestan potrebe promjena u strukturi kluba, a s druge da se to mora izvesti kao evolucija, a ne revolucija. Jer Wengera se ne može samo otpustiti, pošto su on i klub skoro pa jedno. Takav bi čin, pogotovo dugoročno, bio mrlja koja se ne bi mogla izbrisati. Pitajte samo Jerryja Jonesa ako ne vjerujete…

Navodna svađa Wengera i Gazidisa svodi se na odnose moći, ali i na simboličku bitku tradicionalnog i modernog shvaćanje uloge trenera/menadžera. Gazidis, naime, želi osuvremeniti klub. Dovesti sportskog direktora, novo liječničko osoblje, trenersko osoblje i uspostaviti moderniji model skautinga. Sve u svemu, započeti s restrukturiranjem. Time priznaje kako je jedna etapa u povijesti Arsenala gotova. Ona u kojoj ih vodi veliki Menadžer.

Što je ubilo Menadžera?

Ako bi se pitanje moralo odgovoriti u jednoj riječi, ona bi bila: Informacija. Drugi, podjednako dobar odgovor bi bio: Internet. Da biste negdje bili Bog i batina, sve mora biti pod vašom kontrolom. Da bi doista i bilo, morate kontrolirati sve informacije ili barem njihov protok. Prije 20 i više godina, to je bilo moguće. A ne postoje bolji primjeri od Wengera i Fergusona koji bi to potvrdili.

Sir Alex Ferguson upravo je bio odgojio skupinu mladića koji su bili spremni pokoriti svijet, za što je jednako bilo potrebno trenerskog umijeća, koliko i spremnosti da se u kasne noćne sate odlazi po braću Neville ili Nickyja Butta u neki noćni klub te ih se za uši izvuče van. Ferguson je za svakog igrača bio ne samo trener, nego dobrim dijelom i drugi otac. Sve je imao pod svojom kontrolom, pa tako i utjecaj na samu dušu svakog pojedinca.

Wenger je, pak, bio nešto potpuno novo. I sami su tadašnji igrači Arsenala (poput Tonyja Adamsa) gledali na njega s podsmjehom kada je došao. Razumljivo, jer čovjek je više izgledao kao neki francuski profesor komparativne književnosti nego kao nogometni stručnjak. Barem u njihovim očima. Pa ipak, baš je on bio taj koji je donio revoluciju u engleski nogomet. I to daleko više od samog Fergusona. Donio je nove metode treninga, skautinga, prehrane i novi pogled na evaluaciju igrača. Na krilima novih znanja doveo je igrače za koje njegovi konkurenti ili nisu nikad čuli (Patrick Vieira) ili nisu niti sanjali koliko su zapravo dobri (Thierry Henry, Robert Pires, Dennis Bergkamp…).

No, sada su, nakon što je klub konsolidiran, stvari postale transparentne. Wenger je proputovao puni krug. Od nekoga tko je bio revolucionar i nositelj znanja postao je reakcionarni faktor. Tržišta kojima je nekoć gospodario postala su dostupna i drugima, a njegovi kontakti iz ‘staroga svijeta’ više nisu toliko bitni u naletu ruskih i katarskih milijuna.

Potrebna mu je pomoć. Pomoć u vidu novih znanja. Konstantnim odbijanjem takve promjene, Wenger je postao negacija samog sebe; onaj koji negira potrebu za restrukturiranjem kluba, baš kao što ga je on restrukturirao kad je došao. Zaboravlja pritom da je i sam svojevremeno donio promjene na koje se u početku gledalo s podsmijehom.

On je i dalje dobar trener, sudeći po njegovim intervjuima i vrlo razborit čovjek. Ali baš zbog činjenice da je postao negacija samog sebe, sada je ništa više nego hodajući mrtvac. Onaj koji ne shvaća da klub mora krenuti dalje. Idealno bi bilo i dalje s njim u bitnoj ulozi, kao onaj koji može voditi evoluciju kluba, umjesto da u nekom trenu postane potrebna revolucija. Pitanje je samo može li nadići svoj ego i početi dijeliti moć.

Sam sebi mit

U drugoj etapi svog boravka u Unitedu, i sam je Ferguson postao svjestan da više ne može kontrolirati informacije. Doveo je Carlosa Queiroza jer je taktički bio napredniji i dobro je znao jezike, što je bilo ključno znanje s obzirom na internacionalnu momčad kakva je United postao (a nije bila u prvoj eri). Prihvatio je nove tehnologije, medicinski napredak i statistiku kao moćno oružje. Sam je često govorio o promjenama u nogometu i koliko su one dobrodošle. Jednako tako, koliko je postao ovisan o znanju svojih suradnika. Čak i pod cijenu otpuštanja Roya Keanea (koji je otišao jer je mislio da je Queiroz postao glavni), znao je da mora odriješiti samog sebe dobrog dijela moći. Prestao je biti menadžer u starom smislu riječi.

Sada to mora napraviti i Arsene Wenger.

Mora u samom sebi još jednom pronaći revolucionara kakav je nekoć bio. S obzirom na posljednje vijesti i svađu s Gazidisom, čini se kako ide u drugom smjeru.

Nedavno je Wenger izjavio: „Sportski direktor? Ne razumijem taj pojam. Nije mi jasno što bi takva funkcija značila. Jer dok sam ja u klubu, ja odlučujem o svih aspektima momčadi“. I to je prava šteta. Jer nikakva nedavna pobjeda nad Southamptonom te finale FA Cupa, a moguće i ponovo četvrto mjesto, neće promijeniti stanje stvari. Wenger će izgubiti rat, iako je vjerojatno dobio bitku s Gazidisom. Kako sada stvari stoje, baš će direktor morati napustiti klub, a ne Wenger.

A stanje stvari je takvo da je Arsenalu potreban novi model. Model kojim će priznati da su vremena moderna, kao što to danas priznaju svi engleski klubovi. Kao čovjek iz drugog doba, Wenger je sada doista kao zombi, mrtvac koji hoda. Ako uspije uskrsnuti samoga sebe, za njega u Arsenalu mjesta ima. Ali ne kao Boga i batinu, nego kao čovjeka koji može provesti tu tranziciju tako da se odrekne moći. Ako uspije, bit će to njegova velika pobjeda. Ako ne, pa taman se i riješio Gazidisa, bit će to njegov najveći poraz.

Jer čovjek koji je rušio mitove mijenjajući sliku nogometnog menadžera, sada je i sam postao mit. I to onaj najopasniji: mit u vlastitoj glavi.

Ne propusti top članke