Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dečko koji ne zabija

Nikola Vlašić nije zabio gol 37 utakmica zaredom. No, statistika otkriva i drugu stranu priče...

Zadnja izmjena: 21. prosinca 2016. Goran Stanzl/PIXSELL

Nekoć davno, komentirajući NBA utakmice Minnesota Timberwolvesa, Trent Tucker je Kevinu Garnettu dao nadimak The Big Ticket. Garnett je bio jedini igrač s istinskim potencijalom, Minnesotin način da proda ulaznice i jedina karta koja je mogla donijeti uspjeh.

Iako u Splitu nije toliko depresivno hladno, rezultatski dio priče jako podsjeća na depresiju Minneapolisa. A osim sunčanih dana, dozu optimizma nosi i Hajdukov The Big Ticket ─ Nikola Vlašić.

Od samih početaka, Vlašić je postavio visoka očekivanja od svoje karijere. Još kao kadet bio je nogometaš s pedigreom zvijezde koji je imao sve predispozicije za strelovit uspjeh. Na seniorskoj razini debitirao je golom protiv Dundalka, postavši Hajdukov rekorder i priča se polako zakotrljala. Bio je najavljen kao iduća velika stvar, Hajdukov The Big Ticket. I zaista, takve najave nisu zvučale nimalo neosnovano ili bahato.

Golobrado dijete bilo je ravnopravno iskusnim seniorima u svim segmentima igre, potpuno dorastao novoj razini igre i fizički i taktički. A posebno tehnički. Nikola Vlašić s nepunih je 17 godina izgledao kao gotova stvar.

Za roditelje je imao bivšeg peterostrukog državnog prvaka u desetoboju i školovanog trenera, te prvakinju države u skijaškom trčanju i profesoricu. To znači da je imao roditelje koji su istodobno bili i roditeljski pristrani i pedagoški, kineziološki obrazovani stručnjaci koji su mogli objektivno procijeniti sposobnosti vlastitog djeteta i stručno razviti njegove motoričke potencijale.

Nikolu je otac od samog početka trenirao kao nogometaša. Koordinaciju, motoriku i snagu je podredio radu s loptom. Ništa se nije radilo bez lopte, ne videći smisao u tome da dijete razvija snagu bez tehnike. I u tome je uspio, s obzirom na to da Nikola loptom barata jednako dobro s obje noge. Zapravo, može se povući teza kako je Joško Vlašić Hajduku isporučio gotovog igrača. Ili skoro gotovog, jer u kolektivnim sportovima uspjeh pojedinca uvijek ovisi o skupnom učinku momčadi.

Ispušni ventil

Danas je Vlašić pod velikom hipotekom od 37 utakmica bez postignutog gola. Problem koji treba shvatiti ozbiljno, ali koji ga ne određuje kao potencijal. Naime, kad se istaknuo kao najmlađi Hajdukov strijelac u Europi i HNL-u, njegova je uloga u momčadi bila mnogo drugačija nego što je sada.

Hajduk je pod Igorom Tudorom imao izgrađen sistem igre i relativno uhodan kostur u koji se Vlašić uklopio. Zapravo, dogodio se savršeni klik, jer sistemu je trebala svježa krv i nova udarna igla, a Vlašiću je trebao sistem koji će mu olakšati prilagodbu. Postao je tako ispušni ventil za momčad, igrač koji je donosio dubinu i dinamiku napadu.

Iako pojam zvuči kao nešto sporedno, bez ispušnog ventila momčad se u napadu guši i zatvara, bez obzira na kvalitetu kadra. A Vlašić je bio idealan za takvu ulogu, nije tražio loptu da kreira s njom, imao je malu potrošnju a visoku učinkovitost.  Zapravo, za tadašnji Hajduk s dovoljno kreatora (Jean Evrard Kouassi, Mijo Caktaš, Tino Sven Sušić) bio je ono što je za Barcelonu Luis Suarez. Ispušni ventil male potrošnje, ali sumanuto velike učinkovitosti koji “odčepljuje” napad kretanjem i silinom.

Dvije godine od tog predstavljanja širokim masama, mnogi koji su ga onda kovali u zvijezde sad ga proglašavaju bivšim. Običnim industrijskim igračem bez talenta koji sav hype duguje genetici, ocu i spartanskom treningu. Da, Nikola Vlašić iza sebe ima pomalo nevjerojatan niz od 37 utakmica bez postignutog gola. Ne, to ne znači da je on kao talenat – propao.

Vlašić s 19 godina nije propali talent. Još je manje industrijski igračić iz Joškove radionice. On je sigurno bolji igrač nego što je bio prije dvije godine

Danas Vlašić ima dosta drugačiju ulogu. On je The Big Ticket, glavni igrač i temeljni kreator igre. Problem što kao glavni kreator oko sebe nema ispušne ventile koji će mu otvarati prostor. Kao da mu povećani obujam posla nije dosta, sustav trenera Marijana Pušnika bio je ubitačan za njega. Nije riječ o poziciji i ne radi se uopće o tom hoće li on biti nacrtan na mjestu krila, desetke ili špica (premda mu očigledno sredina odgovara više od krila), radi se o tome kakvu će ulogu imati u igri bez obzira na poziciju.

Postavite li ga za glavnog kreatora, nekoga tko kontrolira ritam i spušta se prema lopti, ograničili ste ono u čemu je najbolji ─ dribling i okomitost. Stavite li ga u poziciju da kraj sebe ima nekoga tko će stabilizirati tempo i posjed, ispred njega špica koji će okupirati stopere i dodatnog igrača koji će služiti kao ventil dobili ste Vlašića koji, okrenut licem prema golu, kroz dribling može iskoristiti svoje najveće vrline ─ eksplozivnost, snagu, brzinu i tehniku. Dobili ste igrača koji je zaista The Big Ticket.

Zanimljivo, na otvaranju sezone u Vinkovcima podijelio je dvije asistencije (druga genijalno proigravanje petom) kad je kraj sebe imao Antu Ercega koji mu je pomogao s organizacijom, ispred sebe Saida Ahmeda Saida koji se borio sa stoperima i uz sebe Franu Vojkovića, pa Tonćija Mujana, koji su napadali prostor kao ispušni ventili napada.

Opet zanimljivo, asistenciju je upisao i protiv Lokomotive, kad je opet kraj sebe imao Ercega, ispred sebe Francka Ohandzu, a uz sebe Frana Tudora. Takvo je pravilo, u kolektivnim sportovima uspjeh svakog pojedinca ovisi o skupnom učinku momčadi i ulozi u igri.

Što kaže statistika?

Staturom, pa i stilom igre Vlašić je usporediv s Markom Pjacom. Iako svi pamtimo golove koje je štancao prije odlaska, Pjaca se na početku prošle sezone nije mogao sastati s golom. Korišten kao špic ili spušten u organizaciju igre, od 29. svibnja 2015. do 28. veljače 2016. nije zabio gol u HNL-u. Igrajući za Dinamo ili hrvatsku reprezentaciju 27 utakmica u nizu nije pogodio mrežu. Igrao je redovito, nerijetko i jako dobro, ali nije bio strijelac zato što je korišten kao špic ili playmaker, a ne kao ventil u sistemu. Nije pitanje pozicije nego uloge, nije mu stvoreno takvo okruženje u kojemu je mogao iskoristiti svoje najveće vrline – eksplozivnost, snagu, brzinu i tehniku.

Vlašić ove sezone po utakmici ostvaruje 2,4 ključna dodavanja (dakle, dodavanja koja stvaraju šanse i udarce), 1,6 šuteva, 8 driblinga sa 65% uspješnosti i 32 dodavanja sa 76% uspješnosti.

Za usporedbu, Pjaca ima 2,5 ključnih dodavanja, 2,4 šuta, 9 driblinga sa 61% uspješnosti i 36 dodavanja sa 78% uspješnosti, a Ivan Perišić 2.8 ključnih dodavanja,  2,6 šuteva, 5 driblinga s 57% uspješnosti i 43 dodavanja sa 75% uspješnosti.

Za daljnju usporedbu, krilni igrači koji služe kao ispušni ventili u elitnim klubovima Premier lige imaju sasvim usporedivu statistiku. Recimo, Pedro u Chelseaju ima 3 ključna dodavanja, 2,4 šuta, 6 driblinga s 59% uspješnosti i 46 dodavanja s 84% uspješnosti. Marcus Rashford u Manchester Unitedu ima 2,2 ključna dodavanja, 2,1 šut, 8 driblinga s 43% uspješnosti i 27 dodavanja sa 76% uspješnosti. A vrlo sličnu statistiku imaju Nolito, Son Heung-min i Sadio Mane, igrači iste te uloge u svojim momčadima.

Bez tumačenja je statistika samo nezanimljiva hrpa brojeva. Premda su podaci prilično podudarni,  u dijelu koji se odnosi na broj Vlašićevih šuteva dolazi do osjetnog pada. Objašnjenje je prilično jednostavno: svi nabrojeni igrači dolaze u situaciju u kojoj koriste to što im suigrači otvaraju pozicije za šuteve iz puno boljih pozicija nego kad je riječ o Vlašiću. Od njega se zahtjeva da bude playmaker koji donosi loptu u opasnu zonu, te onda da bude spojka koja iz te zone kreira. Tako mu se oduzima mogućnost da iskoristi svoje najveće vrline, još jednom: eksplozivnost, snagu, brzinu i tehniku.

Što vozi Joan Carrillo?

Kao što je Zlatan Ibrahimović objasnio svoj neuspjeh u Barceloni, ovakve rupe nastaju zbog toga što treneri Ferrarija voze kao da je Fiat. Pušnik je propustio dovesti Vlašića u poziciju uspjeha. Zoran Mamić je u Dinamovoj svlačionici imao dovoljno dobrih dijelova slagalice da oslobodi Pjacu i on mu se odužio golovima u drugom djelu sezone, izravno vukući Dinamo prvo do naslova, onda do Lige prvaka, a onda i do milijunske odštete.

Joan Carrillo, na zasad vrlo ograničenom uzorku, pokazuje kako ima ideje za korištenje Nikole Vlašića. U derbiju je imao 4 ključna dodavanja i 7 driblinga. Iako je ostao bez šuta, u nekoliko situacija bilo je vidljivo kako je temeljna ideja napada osloboditi Vlašića od nepotrebnih zadaća u iznošenju lopte i pustiti ga da napada obranu licem prema golu u punom trku.

Ono što nije sporno, Vlašić s 19 godina nije, a niti može biti propali talent. Još je manje industrijski igračić iz Joškove radionice. Kao što statistika potvrđuje, on ima sve karakteristike modernog nogometaša i sigurno je bolji igrač nego prije dvije godine – kada je bio uspješniji, jer je imao drugačiju ulogu. Učinak od 37 utakmica bez postignutog gola nikako se ne smije ignorirati i treba pozivati na razmatranje nekih stvari, ali Vlašić se razvija i još uvijek je Hajdukov The Big Ticket.

Međutim, ako se Ferrari vozi po blatu i makadamu, korozija će ga pojesti brže nego Fiata. A i šteta će biti veća.

Ne propusti top članke