Američki milijarder Ed Bass i biolog John P. Allen su 1984. na ranču kod Oraclea u Arizoni lansirali Biosphere 2, projekt zatvorenog i potpuno kontroliranog ekosustava. Glavni cilj eksperimenta bio je umjetno stvoriti samoodrživo biološko okruženje u kojem čovjek može preživjeti neovisno o vanjskim utjecajima. U sedam ogromnih kupola usred pustinje stvoreno je sedam različitih bioloških cjelina u kojima se uvjete života pokušalo što je više moguće više približiti savršenima; korišteno je tlo obogaćeno mineralima, pročišćena voda i pročišćeni zrak, kupole su imale različitu propusnost sunčevih zraka, održavana je idealna temperatura i idealna vlažnost zraka za zacrtani ekosustav bez obzira na uvjete izvan kupole. Između 1984. i 1991. u Biosphere 2 je uloženo preko 200 milijuna dolara.
Čak niti nakon sedam godina održavanja savršenih uvjeta nijedna od sedam kupola nije uspjela proizvesti dovoljno čistog zraka, pitke vode i adekvatne hrane za osam ljudi koji su pokušali živjeti unutar sustava. Jedan od najvećih problema s kojim su se istraživači u projektu susreli bio je taj da su stabla u ekosustavu koji je trebao simulirati prašumu padala sama od sebe. Rani rast je bio debelo nadprosječan u odnosu na ono što možemo naći u prirodi i to je bilo i očekivano jer su uvjeti bili savršeni; temperatura i vlažnost idealni, sunčevog svjetla dovoljno, tlo bogato hranjivim tvarima, a nije bilo nikakvih nametnika koji bi usporili rast. Problem je bio u tome što su stabla padala kad bi narasla do visine koju bismo u najkraćim mogućim crtama mogli opisati kao ‘odrasla’.
Razlog za to bio je u činjenici da u kupolama nije bilo vjetra. Na stabla u ranoj fazi razvoja nije djelovao nikakav stresor, nije bilo vjetra koji bi ih ljuljao i tako tjerao da razvijaju jači korijen i puste ga dublje u zemlju. Na početku je bilo dovoljno pustiti površinske žile, a onda, kad bi stablo nakon dvije ili tri godine naraslo do pune veličine, takav korijen više nije mogao nositi obujam krošnje i stabla su se rušila pod vlastitom težinom.
To je stvorilo metaforu koja se pokazala jako uspješnom u procesima psihološkog savjetovanja, s adolescentima, pogotovo kada je riječ o sportskoj psihologiji. Bilo koji profesionalni sportaš bio je jedno od onih stabala koji su imali ekstremno brz rast u prve dvije ili tri godine. Riječ je o natprosječnim individuama; koliko god naporan i strukturiran rad bio ključan faktor konačnog uspjeha, svaki HNL igrač je u petom razredu imao razvijenije motoričke sposobnosti od prosječnog učenika te dobi. Na račun tih urođenih predispozicija, mladi su sportaši navikli rutinski preskakati prepreke koje su pred njima.
Nestvarno zvuči da je Ljubičić promašio devet od 11 velikih prilika. Ne samo da nije zabio nijednu polupriliku, nego je promašivao i zicere
Kada je riječ o ekstremno talentiranim igračima, ta lakoća preskakanja prepreka je još izraženiji faktor. Hrvatska u gotovo svakoj kadetskoj generaciji ima jednog ili dvojicu igrača koji su legitimni kandidati da postanu svjetske klase. Ne mora značiti da će realizirati svoj talent do kraja, ali sa 16 ili 17 imaju objektivne tehničke, motoričke i taktičke kapacitete koji ih svrstavaju među 50-ak najzanimljivijih potencijala na svijetu.
Takvi igrači se obično s prvom pravom preprekom susretnu tek na prijelazu u seniorski nogomet. Do te točke im je prelagano.
Solidan početak
Treneri koji rade s mladim igračima stalno su na klackalici. S jedne strane, talentima treba pružiti što bolje uvjete u kojima bez straha mogu brusiti svoje vještine i razvijati svoj talent. Treba ih zaštiti od loših trenera, klupskih dužnosnika i pohlepnih posrednika. S druge strane, treba im dati i element ‘vjetra’: naučiti ih da se nose sa stresom i ojačaju ‘korijenje’. Dobri treneri to rade kroz zahtjeve u treninzima kojima otežavaju uvjete tako da stvore podražaj unutar kojeg će igrači pomicati svoje granice i biti prisiljeni naučiti nove vještine. Ali i dalje tako talentirani igrači sve do seniorske razine nemaju ozbiljan problem koji bi ih mogao slomiti. I zato ih nitko zapravo ne može priviknuti na ono što ih čeka kad prijeđu na profesionalnu razinu i udare u zid.
U njega je udario i Marin Ljubičić, ali ne na klasični način.
Za početak, on nije bio vrhunski kalibar talenta. Recimo, Stipe Biuk je još 2018. debitirao za U-17 reprezentaciju, a ranije je bio bio pozivan čak i za U-14, što nije niti službena selekcija nego služi za provjeru najtalentiranijih igrača. Za usporedbu, Ljubičić nije bio dio U-17 reprezentacije. Nije bio pozivan ni u kadetskom ni u ranijem juniorskom uzrastu i debitirao je tek za U-21 nakon što se već probio na HNL razinu. Ljubičić nije imao luksuz — ili prokletstvo, ako želite — igračkog razvoja bez stresa pod velom elitnog talenta. Morao je preskakati prepreke i nametati se još u omladinskim kategorijama, tako da ga nije iznenadio stvarni svijet u kojem se našao.
U tom se svijetu solidno snašao i u HNL-u je debitirao golom. Zabio je Šibeniku za pobjedu, a od ožujka 2021. do kraja studenog za Hajduk je u svim natjecanjima zabio devet golova, što uopće nije loš učinak. Pogotovo nije loš kada znamo da je riječ o napadaču koji je priliku u prvoj postavi u tom razdoblju dobio samo 14 puta.
I taman kad su se krajem jesenskog dijela sezone pojavila očekivanja javnosti da će Ljubičić preuzeti veću ulogu u momčadi i kad ga je Valdas Dambrauskas počeo sve češće koristiti u prvoj postavi (počeo je pet od sedam prvih Dambrauskasovih utakmica u Hajduku, a u ove dvije je ušao na poluvremenu), Ljubičić je udario u zid seniorskog nogometa i njegovih očekivanja.
Sve radio kao i inače. Kretanja su bila dobra; odlično je pratio igru i sjajno je otvarao prostor, znao je kada se pojaviti u međulinijskom prostoru, a kada napasti dubinu. Sprintovi u kaznenom prostoru bili su eksplozivni, a u duelima je bio sasvim solidan. Uostalom, redovito je ulazio u šanse. Od igrača koji su odradili preko 1.000 minuta u HNL-u, samo su Marko Livaja, Jorge Obregón, Komnen Andrić i Josip Drmić češće dolazili do šanse po 90 odigranih minuta. Uzmemo li metriku očekivanih golova (xG) kao indikator kvalitete šanse, onda su samo Livaja i Andrić ispred Ljubičića. Ne možeš biti golgeter ako redovito ne dolaziš u izgledne situacije, a Ljubičić je taj dio posla odrađivao jako dobro. Redovito je dolazio na pravo mjesto u pravo vrijeme i redovito je pokazivao da ima napadački instinkt.
Samo što ne možeš biti golgeter ni ako promašuješ situacije u kojima se nađeš, a Ljubičić ih je redovito promašivao.
Rookie wall
Ljubičić je u prošloj sezoni imao ukupno 34 udarca na suparnički gol; 31 iz kaznenog prostora i još triput s distance. Od ta 34 udarca, Opta je 11 karakterizirala kao velike prilike. Nestvarno zvuči da je Ljubičić promašio devet od tih 11 udaraca. Ne samo da nije zabio nijednu polupriliku kao što su to radili Drmić, Livaja, Marko Dabro ili Dion Drena Beljo, nego je promašivao i zicere.
Najviše promašenih velikih prilika u prošloj sezoni HNL-a imao je Drmić s 10. Međutim, on je odigrao dvostruko više minuta od Ljubičića i kada se brojke pogledaju relativno, daleko najčešće je čiste prilike promašivao Ljubičić. Dolazio je u kvalitetne pozicije i činjenica da mu je čak 10 od 34 udaraca okarakterizirano kao velike prilike indikator je da u njemu ima nešto, ali njegova neefikasnost je usporediva jedino s onom koju je ove sezone pokazao Ramón Mierez.
Svaki je idući promašaj stvarao novu frustraciju, negativni komentari navijača su se gomilali i stvarali dodatan pritisak, što je stres s kakvim se Ljubičić dotad nije morao nositi. A onda je Hajduk na njegovu poziciju doveo Nikolu Kalinića, što je bio dodatni signal Ljubičiću da je potrošio kredite i to ga je zakopalo u još dublju rupu. To više nije bio vjetar koji ga jača nego olujna bura koja ga je slomila.
Ta je bura zapuhala kao kombinacija triju faktora.
Prvi je očit: seniorski nogomet, izuzetno zahtjevan i često nemilosrdan. Drugi je fenomen ‘Naša dica — naši kompleksi’ u kojem se mlade igrače podiže u nebo samo da bi bili bolja meta za psovke i zvižduke nakon jedne promašene prilike. Ili nakon sedam, osam, devet. Treći fenomen je kombinacija prvog i drugog, a svodi se na ono što u NBA ligi zovu rookie wall: zid zasićenja i stagnacije na kojem u svojoj prvoj sezoni zapne većina mladih igrača, jer je opterećenje sasvim drugačije od onoga na kakvo su navikli — kako fizičko, tako i psihičko.
Tu je potrebno pokazati dozu strpljenja nekarakterističnu za Hajdukove navijače, koji nisu naučili niti na primjeru Nikole Vlašića — on je nakon odličnog debija i jakog starta u seniorsku karijeru postao meta kritika jer je gol i čekao preko 40 utakmica, iako je statistika govorila da igra dobro i da ima nešto u njemu, baš kao što ima u Ljubičiću koji promašuje, ali toliko promašuje jer u šanse dolazi puno češće nego drugi igrači.
Razlaz je stoga došao kao logična posljedica za obje strane. Ljubičiću treba promjena kako bi očistio glavu. Izabrao je zahtjevnu sredinu jer austrijska liga nije lagana, a LASK je klub koji tri godine zaredom igra u grupnoj fazi europskih natjecanja i konkurencija će sigurno biti jača nego u Istri ili Šibeniku. Hajduk je, s druge strane, doveo Kalinića i očito ne planira ulagati vrijeme u Ljubičića. Šteta, jer Hajduk je na gubitku u priči koja je uz malo strpljenja i drugačijeg planiranja mogla završiti puno bliže onoj koja je isplanirana kad je Ljubičić ušao s klupe i zabio Šibeniku u seniorskom debiju.
