Avdiju sam prvi put gledao prije dvije godine u finalu U20 Eurobasketa kada je Izrael pobijedio Hrvatsku i osvojio titulu. Tada je bio tri godine mlađi od većine igrača, ali to mu nije smetalo da pokaže raskoš svog talenta i završi u najboljoj petorci turnira. Ljeto kasnije Izraelci su obranili titulu, a tom prilikom Avdija je bio neprikosnoveni vođa i MVP natjecanja.

Ovog ljeta FIBA je otkazala sve međunarodne turnire, stoga je Avdiji uskraćen pohod na trostruku krunu, ali pravo nastupa imat će i 2021., u nekom ludom scenariju po kojem bi i dalje imao želju za berbom omladinskih medalja. Ipak, već je sada ozbiljno zakoračio u seniorski svijet i očekuju ga mnogo veće stvari.

Deni ima korijene vezane za našu regiju. Otac Zufer bio je jugoslavenski reprezentativac i dugogodišnji igrač Crvene zvezde, a zaigrao je i za Gradine iz Pule prije nego što je završni dio karijere odradio u Izraelu. Zufer je rođen u Prištini, musliman po vjeroispovijesti, a po narodnosti Goranac (slavenski narod s tromeđe Kosova, Albanije i Makedonije; istoj skupini pripada i, primjerice, nogometaš Miralem Sulejmani). Imao je želju da mu sin brani boje Srbije kako bi imao veće šanse za uspjeh u reprezentativnoj košarci, ali Deni je ipak iz praktičnih (zavrzlame oko vojnog roka) i sentimentalnih razloga odabrao nastupati za zemlju u kojoj je odrastao.

Bude li i za seniore igrao kao za mlađe selekcije, Izraelci slobodno mogu maštati od medalji. Na prošlom U20 Eurobasketu Izrael je od četvrtfinala do titule pobijedio jako dobre momčadi Litve, Francuske i Španjolske, a Avdijine predstave nagnale su euforične navijače da ga prozovu “izraelskim Bodirogom”.

Razvio novu kvalitetu

Doista, postoje određene sličnosti, od kojih treba izdvojiti očaravajuću eleganciju u prodorima. S 205 cm visine, Deni nije natprosječno brz ni eksplozivan, ali fantastičnom kontrolom lopte, driblinzima i promjenama ritma neumoljivo se provlačio do obruča između zbunjenih suparničkih igrača koji nikako nisu uspijevali pročitati njegovu putanju.Penetracija u reket nije bila njegovo jedino oružje – uputio je i gomilu vanjskih šutova. Premda postotak nije bio impresivan (29 posto), ipak je kroz sedam utakmica ubacio 12 trica, od kojih je dobar dio bio iz driblinga, a brzina izbačaja bila je na zavidnoj razini.

Što se tiče obrambenog dijela, tu je imao pomalo selektivan pristup, ali zato je bio izrazito aktivan na skoku nakon kojeg bi povlačio kontre u kojima je do izražaja dolazio njegov izvanserijski pregled igre. Njegovi suparnici nisu bili dječurlija, dapače; na U20 prvenstvima igra se fizički moćno, a i taktički dosta ozbiljnije nego u juniorskom i kadetskom uzrastu. Ipak, bilo je jasno da je seniorska, k tome još euroligaška košarka sasvim nova priča u kojoj Avdija neće dobiti ulogu na koju je navikao.

Ključno je bilo pitanje hoće li ga Maccabijev trener Ioannis Sfairopoulos nastaviti razvijati kao trojku koja može biti sekundarni kreator ili će ga, pak, ustaliti na četvorci, odvojiti od lopte i ukalupiti kao sporedni dio sustava, odnosno uskratiti mu velik dio ovlasti u kreaciji kao što se, primjerice, dogodilo Dariju Šariću u Efesu. Srećom, Sfairopoulos je uspio pronaći neku vrstu kompromisa.

U supersnažnoj i uspješnoj ekipi koju predvodi ubojiti Scottie Wilbekin, Deni nema previše slobode u igri, ali daleko od toga da je izoliran od lopte i da pasivno čeka otvoren šut. Posebno veseli to što je mnogo češće kreator u pick igri nego što ga se koristi za postavljanje blokova. Jasno, primoran je i dosta igrati bez lopte, a u takvim okolnostima razvio je novu kvalitetu koja se nije mogla primijetiti u mlađim kategorijama — Avdija izvrsno uočava otvaranje praznog prostora te pravovremenim utrčavanjima dolazi do brojnih situacija za lake poene.

Grčki strateg ispočetka mu je davao desetak minuta prosječno, ali u drugom dijelu sezone Avdijina je minutaža postupno rasla te je u posljednjih šest euroligaških nastupa u prosjeku provodio 21 minutu na terenu. Za udvostručenje minuta najzaslužniji je Denijev iskorak u obrambenom dijelu igre, koji su stručnjaci smatrali najškakljivijim za njegovu budućnost.

Prilagodba ide jako dobro

Za udvostručenje minuta najzaslužniji je Denijev iskorak u obrambenom dijelu igre, koji su stručnjaci smatrali najškakljivijim za njegovu budućnost. Avdija je svoj visoki igrački IQ počeo koristiti i u drugom smjeru te tako zamaskirao određene atletske nedostatke. Ponajviše se to vidi u pravovremenim i konstantnim rotacijama, vrlo bitnima u Sfairopoulosovoj filozofiji igre, zbog čega je sve spremniji oprostiti Avdiji to što ga brži i jači igrači ponekad probiju u igri jedan-na-jedan ili uguraju do obruča. Isto tako, u posljednje vrijeme zamjetna je i Denijeva veća prisutnost na obrambenom skoku, što je iznimno važno jer je preduvjet za povratak u prvi plan njegove zadivljujuće intuicije u otvaranju kontranapada.

Vidi se i da je Avdija dobrano poradio na svome tijelu — kroz proteklih šest mjeseci stekao je znatno povećanje odraza, što se manifestiralo kroz nekoliko atraktivnih zakucavanja i blokada. To nagovještava da možda može postati bolji atleta nego što se inicijalno predviđalo.

Sve u svemu, Deni Avdija je kompletni igrač s vicom u igri koji će malo koga ostaviti ravnodušnim. Talent je neosporan, a vrlo dobre tjelesne predispozicije mu omogućuju da ga efektivno ispoljava. Postoji dosta stvari koje treba popraviti — od zaštite obruča i lateralnih kretnji u obrani do korištenja lijeve ruke u napadu — ali prilagodba na euroligašku košarku prolazi jako dobro. Doduše, ne toliko brzo kao u Dončićevu slučaju, ali čini se da bi mu Sfairopoulos već iduće sezone mogao dati ulogu nositelja; naravno, ako se ne odluči odmah zaputiti preko Bare, gdje će također imati što za reći.