Naravno da je eksperiment na parketu više podsjećao na udaranje glavom u zid nego na ozbiljnu košarku, posebno kad je fizički redizajnirani Jokić bio ozbiljno suzdržan. Ipak, da stvar u potpunosti ne propadne i da večer ne završi bez uzbuđenja pobrinuo se najviši i najmlađi igrač među Nuggetsima, kojemu je to ujedno bio i debi u Denverovu dresu. Tall-ball spasio je nitko drugi nego — Bol Bol.

Navijači Nuggetsa konačno su dočekali igrača koji je dotad bio pola čovjek, pola mit. Pričalo se da postoji, samo ga nitko nije vidio. Nakon ove utakmice je Bol Bol iskustvo postalo stvarno i zavodljivo. Za 32 minute na parketu predstavio se sa 16 poena (šut 6/14), 10 skokova, jednom asistencijom i čak šest blokada. Tata Manute bi bio ponosan.

Bol i Porter samo čekaju da ih se izbrusi. Rast iznutra je trenutno jedina opcija za Denver i to možda nije lako za prihvatiti, jer izgleda kao korak unatrag

Tri dana nakon utakmice s Wizardsima Malone se opet odlučio za tall-ball protiv New Orleans Pelicansa, a Bol je ponovno pokazao naznake ozbiljnog talenta: 15 poena (šut 6/19), tri skoka, tri asistencije i dvije blokade za 36 minuta igre. U trećoj i posljednjoj pripremnoj utakmici protiv Orlando Magica, Malone je na raspolaganju imao većinu igrača nakon čega je odustao od pokusa i Bola premjestio na klupu. Odigrao je 20 minuta, ubacio 10 poena (šut 4/7) uz šest skokova, asist i blokadu.

Da, bile su to tri nebitne utakmice nakon više od četiri mjeseca pauze u kojima je Bol imao više izgubljenih lopti nego asista (10:5), mučio se s tricom (6/17 ukupan šut) i pokazao neke tehničke manjkavosti. Ali bilo je puno više dobrih stvari s kojima je pokazao da pripada u NBA ligu.

Povratak nakon ozljeda

Kao i neke druge velike zvijezde poput Ziona Williamsona ili Giannisa Antetokounmpa, Bol imponira pojavom na parketu.

Sudanac pomalo i zastrašuje svojom krakatošću s 218 cm visine i suludim rasponom ruku od 236 cm. Igrač takvih gabarita ne bi se trebao kretati gotovo poput beka parketom kao što to radi upravo Bol. Iz njegova igračkog arsenala zasad svakako treba izdvojiti odličan instinkt za blokadu i vertikalnost. Usidren kao središnji igrač ispred obruča u zoni 2-3, lakoćom je blokirao sve oko obruča i tjerao bekove da razmisle dvaput prije nego što šutnu. I ne samo to, nego je uspio blokirati i dva skok-šuta dalje od koša. S tricom se mučio, ali ima vrlo fluidnu mehaniku koju neće trebati puno dorađivati.

Na postavljenim obranama Denver ga je najčešće koristio kao šutera u korneru iako je na momente pokazivao da se zna otvoritii kroz blok pa čak i kontrolirati loptu na naprednoj razini, što je za igrača od 218 cm ozbiljan podvig. Najjače oružje zasad mu je svakako tranzicija. Nakon skupljenog skoka odmah može povući kontru, pronaći suigrača na otvorenom parketu ili se zaustaviti na trici i zabiti.

Vrijedi još jednom napomenuti da je ovo bila prva Bolova utakmica za Denver. Dosad je igrao za G-League momčad Windy City Bulls, a s Nuggetsima je odradio tek par treninga. Bol je inače bio tek 44. izbor na draftu što je posljedica ozljede lijeve noge, zbog koje je na sveučilištu Oregon odradio samo devet utakmica. Kao srednjoškolac je bio prospect u rangu Dukeovih zvijezda poput Ziona, R.J. Barretta i Cama Reddisha. ESPN ga je na svojoj listi imao kao četvrtog najboljeg srednjoškolca. Spomenuta ozljeda, ali i upitnici oko toga može li se uklopiti u NBA, na kojoj poziciji i u kojoj roli, malo su ohladili NBA ekipe. Miami Heat ga je odabrao u drugoj rundi i u tradeu proslijedio u Denver.

Sličan put imalo je i Denverovo krilo i još jedan dragulj Michael Porter Jr.

On je za veliki dio američkih medija prije potpisa za sveučilište Missouri koledž bio “novi” … — pa umetnite po želji ime i prezime. Najčešće se spominjala usporedba s Kevinom Durantom, zbog visine od 208 cm, elegancije poteza, scorerskih vještina i sposobnosti da igra na obje krilne pozicije. Bio je sljedeća velika stvar. Samo, ozljeda leđa sputala ga je da pokaže što zna i može, pa smo ga na koledžu gledali ukupno 53 minute na parketu. Dotad je smatran prvim ili drugim najboljim srednjoškolcem koji odlazi na koledž, bolji ili jednak DeAndreu Aytonu, a bolji od Marvina Bagleyja, Traea Younga, Moa Bambe, Jarena Jacksona Jr. i ostalih koji su 2018. odabrani ispred njega na draftu. Nuggetsi, čiji skauti doista jako rijetko griješe zadnjih godina, nisu ga mogli propustiti na 14. poziciji. Ipak, Porter je zbog ozljede morao propustiti cijelu prošlu sezonu.

Tko se boji ovakvog Denvera?

U Orlandu je Porter odigrao samo jednu pripremnu utakmicu. Upravo protiv Magica odradio je 20 minuta i za to vrijeme stigao ubaciti čak 19 poena (šut 8/13) uz sedam skokova i jednu asistenciju. Dok za Bola još postoje upitnici oko toga je li odmah spreman pomoći momčadi, Porter svoju rolu može već početi odrađivati. Već je u regularnoj sezoni odradio 48 utakmica u kojima je igrao po 15 minuta i bilo je tu odličnih predstava: Pacersima je ubacio 25, Wolvesima 20, Kingsima i Hornetsima po 19. Malone mu vjerojatno još neće dati startersku rolu, ali ulogu šestog igrača i instant-strijelca s klupe Porter bi mogao biti u stanju pokriti.

Barem je protiv Orlanda izgledalo tako gdje je čak izgledao brže i eksplozivnije nego u regularnoj sezoni. To su dobri znakovi jer bi problemi s ozljedama mogli biti stvar prošlosti. Kad je zdrav i spreman Porter je three level strijelac i iznadprosječan skakač za svoju poziciju.

Bol i Porter se pojavljuju na sceni u idealnom momentu za Nuggetse. Dva talenta kojima su ozljede sputale razvoj, koje se zaobilazilo na draftu i u koje se i danas sumnja, vrlo lako bi mogli biti Denverov most iz pretendera u contendera.

Denver ne pripada skupini najboljih franšiza koje pucaju na naslov. To smo već lani zaključili, a ništa se značajnije nije promijenilo ni ove godine. Denver, doduše, ima franšiznog igrača u Jokiću, ali još uvijek nema adekvatnu pratnju posloženu oko njega. Nuggetsi znaju birati na draftu i znaju razvijati igrače. Problem je što su neke svoje vedete preplatili i tako upali u zamku da su oko Jokića za idućih par godina već definirali jezgru, koja je dobra za regularni dio sezone, ali nedovoljno dobra za playoff i najveće stvari. Gary Harris i Will Barton imaju još dvije godine ugovora s Denverom, a Jamalu Murrayju od iduće sezone počinje teći četverogodišnji ugovor koji će se kretati na godišnjoj razini od 29 do gotovo 36 milijuna dolara u 2023. Tome pridodajte Jokićev ugovor od 30-ak milijuna dolara i to je to. To su igrači s kojima Denver ide u rat.

Pitanje je: boji li se itko u ligi ovakvog Denvera? Odgovor je — ne boji.

Jokić plus Murray, Harris, Barton nisu ekipa od koje strepe Bucksi, Lakersi, Clippersi, Rocketsi, Boston, a nove, mlade i potentne momčadi već stižu. Spomenuta četvorka igrača je pojela gotovo cijeli salary cap, a plafon joj je vrlo nizak. Dakako, tradeovi su mogući, samo je krajnje upitno koliku vrijednost imaju spomenuti igrači, izuzev Jokića. Žele li Nuggetsi za dvije godine doista pobjeći od osrednjosti i borbe za playoff umjesto za titulu, ne preostaje im puno drugih opcija osim još jednom puhnuti u zatvorenu šaku i baciti kockice u vidu Bola i MPJ-a. To su trenutno jedini igrači na njihovom rosteru koji franšizu mogu lansirati u elitu. Nemaju puno trade chipova, nemaju prostor za manevriranje pod salary capom.

Maskirati Jokićeve mane

Što imaju? Vrhunski player development, a Bol i Porter samo čekaju da ih se izbrusi. Rast iznutra je trenutno jedina opcija za Denver i to možda nije lako za prihvatiti, jer izgleda kao korak unatrag. Ova ekipa s Jokićem već je lani definirana i trebala je sad blistati u punom sjaju. To se to nije dogodilo i neće se dogoditi jer je momčad limitirana, što uopće ne mora biti toliki problem ako uprava odredi pravi smjer za dalje. Bol Bol i MPJ su još uvijek neistraženo područje a Denver nema što izgubiti ako krene u tom pravcu.

Istina, razvijati mlade igrače i istovremeno loviti rezultat nije lagan posao. Međutim, Denver ima taj luksuz da je Jokiću tek 25 i da je na dugoročnom ugovoru. Porter je na rookie ugovoru, a Bol Bol uopće nema garantiran ugovor. Kad za dvije godine Bartonu i Harrisu isteknu ugovori, Porter i Bol će još uvijek igrati za siću u Denveru, a dotad bi se trebalo znati jesu li oni igrači s kojima će Jokić igrati dalje.

Fit na parketu je vrlo zanimljiv i uklapa se u košarku koju ne definiraju pozicije, nego uloge. Porter je zbog visine i sposobnosti kreacije vrlo vjerojatno bolji strijelac od Murrayja koji zasad nije pokazao da može biti pravi partner Jokiću kao nositelj napada. Iako je još od srednje škole naučen igrati s loptom u rukama i s dozvolom da tu istu loptu šutne čim prijeđe centar ako želi, Porter može igrati i kroz spot-up i kao cutter, što je vrlo važno u kontekstu Jokićeva stila igre. Bol kao tranzicijski igrač te stretch element u napadu također idealno paše uz Jokića, a uz pravilni razvoj mogao bi mu dobro čuvati leđa i u obrani. I Porter i Bol su sjajne atlete koje tako maskiraju Jokićeve mane, a Denverov glavni zadatak trebao bi biti upravo to: okružiti Jokića sa što više visine, atleticizma i vještina koje su njemu komplementarne.

Ovako posložene stvari na papiru izgledaju idealno. U realnosti, već nakon Orlanda ćemo možda ovaj tekst moći zgužvati i baciti jer će se kontekst priče iz nekog razloga promijeniti. Ipak, Nuggetsi si moraju još jednom dati priliku. Nisu Lakersi ili Miami, pa da imaju veliko tržište. Nemaju ni trade majstora u upravi poput Houstona. Oni su Nuggetsi i imaju školu košarke koja zadnjih godina funkcionira sjajno. Nikola Jokić je 2014. odabran 41. pickom. Bol i Porter su možda sljedeći veliki produkti te škole koja će Nuggetse od prosječnih učiniti posebnima.