Derbi bez derbija

Dinamov problem, Hajdukova sreća i Burićev alibi

Zadnja izmjena: 23. studenoga 2019. Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Nakon prvih 20-ak minuta izgledalo je kako će derbi u Maksimiru biti prilično jednosmjerna utakmica s predvidljivim rezultatom.

Okrenut leđima, Bruno Petković je radio kaos među suparničkim stoperima koji su ga pratili u međuprostor, a kada bi se okrenuo nastajala bi teška panika jer Stefan Simić i Ardian Ismajli ga nisu mogli zaustavljati nakon što bi iskontrolirao loptu. Mislav Oršić i Damian Kądzior su imali zadatak raširiti obrambenu zonu pozicionirajući se jako široko, a taj prostor su koristili Dani Olmo i Luka Ivanušec koji su kombinirali s Petkovićem u sredini terena.

Tih pola sata gotovo da se nema što niti analizirati s taktičkog aspekta priče. Hajduk je bio postavljen previše duboko i previše pasivno, a Petković i Olmo su bili previše moćni u stvaranju viška i kroz individualne akcije i kroz međusobnu kombinatoriku. Jedina teoretska karika koja je Dinamu nedostajala u taktičkom smislu je igrač koji će iz te centralne zone, u kojoj su ordinirali Petković i Olmo, napadati dubinu bez lopte kako bi realizirao višak.

Bjelica bi bez Ademija u Europi mogao imati ozbiljnih problema jer nema igrača sličnog profila, bez obzira na to koliko Moro djelovao dobro u tandemu s Ademijem

Oršić koji to obično radi u Ligi prvaka je ovaj put držao širinu terena zauzimajući krilnu poziciju što je onemogućavalo da Hajduk zaguši sredinu i osvaja druge lopte, a premda je Ivanušec bio dobar, nije taj profil igrača. Olmo i Petković su naprosto radili toliko razlike da im nije trebala pomoć Ivanušeca i Nenad Bjelica je možda na terenu trebao imati Amera Gojaka koji svojim profilom može dati okomitost iz vezne linije i koji će ulaziti u završnicu.

Međutim, Dinamo je i bez toga stvarno stvorio dovoljno situacija u otvaranju utakmice, a Hajduk je tek nakon 35. minute malo došao do daha. Ni tu se ne radi o nekom taktičkom aspektu priče, Dinamo je uzeo pauzu nakon prvih intenzivnih pola sata, a Hajduk je podignuo zadnju liniju i time pojačao agresivnost u sredini terena, te je uhvatio ravnotežu u igri.

To je bilo sasvim dovoljno da pokaže jedan veliki potencijalni problem koji Bjelica može imati u utakmici protiv Atalante.

Dinamov problem

Dinamo ima standardni mehanizam u obrani kojem Petković usmjeri suparnički napad prema aut liniji, a onda se u nastavku akcije on i Oršić zamijene, jer je Oršićev zadatak braniti dodavanje prema sredini terena, a onda je manja distanca da Petković preuzme krilnu poziciju, a Oršić centralnu s Olmom u zoni 4-4-2 s kojom se Dinamo obično brani.

Dakle, činjenica da je ovdje Oršić naprijed i da on prati Darka Nejašmića nije ključna, a nije niti nešto pretjerano čudno. Ključno je ovdje kako Nikola Moro prati Miju Caktaša koji se s loptom spušta na svoju polovicu i onda daje loptu Davidu Čolini.

Kako je Nejašmić, kao i obično, ispravno pročitao situaciju u posjedu, diže se u liniju iznad i otvara se u međuprostoru u kojem može primiti loptu.

Upravo tu je Dinamov problem — Nejašmić prima loptu u jako opasnoj zoni jer bez Arijana Ademija nema nikoga tko može pokriti leđa Nikoli Mori. Stoji činjenica da je Nejašmić Oršićev čovjek i da ga nije do kraja ispratio, ali teško je od napadača očekivati da se spusti toliko duboko. Od Petkovića nije teško, nego i kontraproduktivno. Međutim, ključno je to da ni Moro ni Ivanušec nemaju instinkt pravog zadnjeg veznog. Moro bi trebao prepoznati da Caktaš nije opasan ako ide na svoju polovicu i da treba ostati držati svoju zonu, a Ivanušec bi trebao prepoznati da je njegov zadatak pokriti suigraču leđa, pogotovo u ovako osjetljivoj situaciji.

Jasno, Mori je 21, a Ivanušecu 20 godina. Naravno da i jedan i drugi imaju još puno toga za naučiti i da su daleko od formiranih igrača, ali Bjelica bi bez Ademija u Europi mogao imati ozbiljnih problema jer nema igrača sličnog profila — nakon što je Ivan Šunjić otišao, nema nikoga tko bi mogao odraditi takvu rolu bez obzira na to koliko Moro djelovao dobro u tandemu s Ademijem.

Hajduk tu zonu nije mogao napadati u kontinuitetu jer u fazi napada nije imao dovoljno rješenja. Igra je bila spora i bez prave organizacije, nije bila jasno definirana zona u kojoj se planirao stvoriti višak niti je bila definirana zona u kojoj se taj višak trebao realizirati, a posljedica je bila to da Dominik Livaković gotovo nije imao posla. U suštini, Hajduk je imao sreće što je u utakmici u kojoj je bio ovako podređen uopće izvukao bod.

Burićeva kognitivna distorzija

Toga je svjestan i sam Damir Burić.

“Imali smo sreće u svemu tome. Vidjeli ste da je Dinamo imao više kvalitete u svojim redovima te su jako dobro koristili međuprostor. Kod nas nije bilo pritiska na loptu, te nismo bili organizirani u prvom poluvremenu i zato su se događala ta proigravanja i šanse. U drugom poluvremenu smo neke stvari popravili, ali ne toliko da budemo zadovoljni. Sretno i spretno smo izvukli bod”, izjavio je Burić nakon utakmice.

Međutim, Burić je odlučio otići još korak dalje i opet ponoviti kako je ovo maksimum ovog kadra: “Na početku sezone nitko ne bi stavio kunu na nas da ćemo biti prvi ili drugi, već su nas stavljali na četvrto, peto mjesto”.

To što Burić radi u psihologiji se naziva obrambenim mehanizmom. Potreba da na svaku kritiku o igri odgovori time da je Hajduk prije sezone bio četvrta ili peta momčad lige nije ništa drugo nego kognitivna distorzija koja se pojavljuje kako bi Burić opravdao — prvo sam sebi, a onda i drugima — loše elemente u igri i kako bi skinuo odgovornost sa sebe.

Takav alibi smo, doduše, već viđali. Prošle sezone je cijeli jesenski dio prvenstva stvaran narativ o manjkavom kadru s kojim Hajduk ni ne može bolje od šestog mjesta. Mit o igračima smo već na jesen opovrgnuli golim brojkama, a onda su istu stvar pokazali i rezultati u proljetnom dijelu sezone gdje je Hajduk bio uvjerljivo drugi i potvrdio da se takvim kadrom ipak može igrati smislen i rezultatski uspješan nogomet. Upravo zato jer je već viđeno, odlučili smo tezu koju Burić ponavlja testirati kroz objektivne parametre.

Prvi parametar je InStat koji pokazuje da je Dinamo udaljen od Hajduka tek nešto više od onoga koliko je Hajduk udaljen od Osijeka i Rijeke. Hajdukov prosječni ovosezonski InStat Index je 253 boda. Dinamo ima 265, Osijek 247, a Rijeka 245.

Drugi parametar su budžeti koje se se troše na plaće. Dinamo je tu uvjerljivo prvi, a Hajduk je plaće prve momčadi podigao za 30-ak posto u odnosu na prošlu sezonu dovodeći igrače poput Filipa Bradarića, Samuela Eduoka, Stefana Simića i Marina Jakoliša, s kojima je nadograđena jezgra iz prošle sezone koja je dokazala da može biti uvjerljivo druga. Uostalom, Hajduk s tim dolascima po prvi put u eri Damira Miškovića na plaće prve momčadi troši više od Rijeke, a Osijek se smjestio negdje između.

Jako fina Hajdukova prednost

Međutim, svjesni smo da InStat može biti apstraktan i da kod plaća ne baratamo apsolutno preciznim brojkama nego relativno točnim procjenama. Upravo zato smo odlučili promatrati i treći parametar — broj reprezentativaca u prvim momčadima.

Očekivano, Dinamo je i tu opet na vrhu. Kad se zbroje svi seniorski i pozivi za mlade selekcije koji su dobili članovi prve momčadi, Dinamo je ove sezone skupio 88 reprezentativnih poziva i 64 nastupa.

Rijeka je skupila 17 poziva i 16 nastupa, a zanimljivo je kako se radi o samo petorici igrača. Darko Velkovski ima 4/4 za Makedoniju (i samo dvije utakmice za Rijeku: 90 minuta protiv Hajduka i 18 protiv Osijeka), Momčilo Raspopović ima 2/2 za Crnu Goru (i samo tri utakmice za Rijeku: po 90 minuta protiv Varaždina i Gorice, te 18 protiv Intera 1. rujna, nakon čega više nije nastupao), a od standardnih igrača Ivan Lepinjica ima 5/6 nastupa za mladu reprezentaciju, Stjepan Lončar ima 2/2 za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, a za istu reprezentaciju Zoran Kvržić ima 3/3. Osijek ima ukupno 20 poziva i 13 nastupa; Lokomotiva 17 poziva i 14 nastupa, s tim da od tih 14 nastupa samo dva otpadaju na seniorske nastupe (po jedan Lirim Kastrati i Myrto Uzuni); a u Gorici je reprezentativan samo Jiloan Hamad, koji ima dva poziva i jedan nastup za Irak.

Hajduk? Hajduk u ovoj sezoni ima 33 poziva i 21 nastup; od 33 poziva, 18 ih je za seniorske reprezentacije, a 15 za mlade selekcije.

Dakle, treći parametar ponavlja priču koju pričaju i prva dva. Dinamo je debelo prvi s 88 reprezentativnih poziva ove sezone, Hajduk je drugi s 33, Osijek ima 20, Rijeka i Lokomotiva po 17, a Gorica dva. I premda je razlika između 88 i 33 velika, tako je i razlika između 33 i 20 ili 17, u postotku, skoro jednako velika.

Kad zbrojimo sva tri faktora, rezultat nas upućuje na očito: jednako kao što ne postoji utrka za prvo mjesto jer je Dinamo uvjerljivo bolji, tako ne bi trebala postojati utrka ni za drugo mjesto jer je Hajduk po svim parametrima ispred konkurencije. Kvragu, to na kraju pokazuje i tablica na kojoj Hajduk ima jako finu prednost koja je sasvim logična posljedica svega onoga što nam podaci govore.

Pitanje samopouzdanja

Ironično, onaj koji najviše narušava dojam uvjerljivosti i stvara iluziju da je ta utrka aktivna je upravo Burić s ovakvim izjavama u kojima uporno tvrdi je Hajduk prije sezone bio objektivno četvrta ili peta momčad lige. Dugoročno, tako i sebi radi medvjeđu uslugu: kad priča o tome kako nikad nema mira, trebao bi razmisliti kako on utječe na percepciju javnosti konstantno umanjujući kvalitetu momčadi koju ima na raspolaganju i prikazujući svoju momčad slabijom nego što zapravo jest, sve kako bi dao sebi na važnosti i izgradio alibi.

Alibi za koji naprosto nema potrebe jer Hajduk je čvrsto drugi, što mu je Marin Brbić stavio kao cilj prije sezone.

Uostalom, samopouzdanje je iznimno bitan faktor uspjeha. Pogledajte samo primjer Brune Petkovića, čovjeka koji dvije godine nije zabio gol, a koji sada prije utakmice medijima najavljuje kako će ga Simić s kojim je dijelio svlačionicu u Italiji zapamtiti i kako nijedan Hajdukov igrač ne bi imao mjesta niti u široj Dinamovoj momčadi. Nekome to može zvučati iznimno bahato, ali u svijetu sporta je to puno bolji primjer razmišljanja nego onaj u kojem Burić konstantno ponavlja kako je Hajduk prije sezone bio četvrta ili peta momčad lige, jer onda i drugo mjesto izgleda klimavo, iako to objektivno nije.

Ne propusti top članke