Sav kontrast između Joséa Mourinha i Jürgena Kloppa sažima jedna anegdota od prije četiri godine. Liverpool i Manchester United igrali su prvi derbi u kojem je United vodio Mourinho, a novinari su u pripremi utakmice Kloppa pitali misli li da se Mourinho umorio i da više nije jednako dobar kao što je bio prije. Klopp je odmah skočio u obranu kolege i počeo objašnjavati što je sve José osvojio i koliko je uspješan, uz opasku da svi imaju pravo na svoje viđenje situacije, ali Mourinha ne bi uopće trebalo zanimati što netko drugi misli o njemu jer može biti ponosan na svoj rad.
Gotovo u isto vrijeme u Manchesteru novinari su pitali Mourinha podsjeća li ga Klopp na njega samoga dok je bio mlađi, posebno zbog strastvenog praćenja utakmica. On je na to odgovorio da on uz aut liniju trenira momčad i daje jasne upute igračima, a ne… I u tom trenutku je zašutio i počeo mahati rukama iznad glave s izobličenim licem, aludirajući na to da Klopp u tom svom stilu ne pomaže momčadi na terenu nego da se cirkusira.
S jedne strane je bio Klopp, sa svojim porculanskim zubima koji su se sjajili pred kamerama dok se odlučio na prijateljski pristup i obranu kolege, pristup unutar kojeg prema svima želi biti srdačan i dijeliti ljubav sa svima. S druge strane Mourinho, kao nekakav čangrizavi starac kojeg je nemoguće impresionirati. Oba pristupa su imala svoj specifični šarm jer su izravni produžetak njihova karaktera. Obojica shvaćaju koliko su mediji i slika u njima bitni, tako da su obojica usput napravila i malu predstavu održavajući svoj imidž, ali u suštini su i dalje to osobnosti koje odražavaju razlike između njih dvojice.
Sličan kontrast karaktera mogao se vidjeti i na terenu u utakmici Liverpoola i Tottenhama, u koju su Mourinho i Klopp ušli različitim pristupom.
Klopp je dobio što je htio, ali dobio je i Mourinho, koji je bio jako blizu toga da ponovo uspije i dobije utakmicu u kojoj je bio potpuno pasivan
Liverpool je imao 75 posto lopte u nogama i 17 udaraca prema vratima Huga Llorisa, od čega je 11 završilo u okviru gola. Imao je osam udaraca iz kuta, 64 puta je s loptom ušao u suparničku trećinu terena i 32 puta je bio u suparničkom kaznenom prostoru. Imao je inicijativu, kontrolirao je zbivanja na terenu i dolazio je u opasne situacije. S druge strane, Tottenham je imao svega 25 posto lopte i dva udarca u okvir gola, a u suparnički kazneni prostor je došao tek devet puta.
I sve ovo je pomalo apstraktno; 75-25 u posjedu lopte, 32 ulaska u suparnički kazneni prostor prema devet. Često se ljudi izgube u tim brojkama jer nemaju orijentir koji broj znači koliko supstance, tako da postanu dosadne i nebitne. Da bismo to pokušali izbjeći i da bismo ilustrirali koliko je točno pristup trenera bio različit, poslužit će podatak da je Liverpool imao 719 točnih dodavanja na utakmici, a Tottenham je skupio tek 159. Dok bi Mourinhova momčad napravila jedno dodavanje, Liverpool bi već skupio četiri i pol.
Jako dobra struktura u posjedu
Mourinho je još jednom pripremio derbi tako da je u potpunosti prepustio loptu suparniku — a s loptom i inicijativu na travnjaku — i odlučio se braniti duboko u svojoj polovici terena držeći kompaktnu zonu 4-4-2.
Kako bi imao stabilnost u kontroli lopte, Klopp je odlučio izvući Jordana Hendersona dalje od zone koju su čuvali Harry Kane i Son Heung-Min, blokirajući sredinu terena.
Henderson se izvlačio izvan svoje standardne zone i spuštao se u zadnju liniju, tako da je Liverpool u otvaranju napada imao trojicu igrača natrag. Samim time je imao brojčanu prednost nad Kaneom i Sonom, tako da su bez problema mogli kontrolirati tempo utakmice i prenositi loptu u suparničku polovicu jer su ili Fabinho ili Henderson kao bočni stoperi imali otvorene linije ispred sebe.
Drugi efekt Hendersonova spuštanja bila je mogućnost da se obojica bočnih igrača podignu visoko u napad, a samim time da krila uđu prema sredini terena. To je u suštini i bio temeljni Kloppov plan za prijenos lopte u zadnju trećinu i stvaranje šansi, oslonio se na Trenta Alexander-Arnolda i Andrewa Robertsona kao primarne organizatore igre.
Podizanjem beka Liverpool je zatvarao trokut na suparničkoj polovici između beka, krila i bližeg veznog igrača koji je bio pozicioniran u halfspace zoni. Centralnu zonu je okupirao daljnji vezni igrač, u ovom konkretnom slučaju Georginio Wijnaldum, koji se pozicionirao tako da Liverpool preko njega može okrenuti stranu i razigrati kombinaciju krilo-bek na drugom kraju terena.
Veliku važnost je imao Roberto Firmino, koji se spuštao prema sredini terena kako bi onemogućio da Pierre-Emile Højbjerg napravi koji korak naprijed i zatvori Wijnalduma i njegovu prijetnju okretanjem strana. S Firminom u međulinijskom prostoru, Højbjerg je — ali i Giovani Lo Celso kada je lopta bila na suprotnoj strani — morao biti pozicioniran dublje, a samim tim nije bio prijetnja za presijecanje lopte iz aktivnog halfspacea prema daljnjem veznom koji je bio pozicioniran u središnjoj zoni.
Liverpool je imao jako dobru strukturu u posjedu i bez velikih problema je dolazio do ruba kaznenog prostora odakle je kreirao prilike, što je bila velika stvar s obzirom na gustoću linija Spursa i nevjerojatno dobar posao u individualnom zatvaranju Liverpoolovih bočnih igrača koji su napravili Steven Bergwijn i Moussa Sissoko, postavljen na krilo.
Protiv ovako duboko postavljenog suparnika, koji je često sa svih 11 igrača bio na svojoj polovici i koji je imao centralnog veznog na krilu kako bi ugasio napadačku vrijednost suparničkog beka, obično je jako teško doći do udarca. Liverpool je Tottenhamu pucao 17 puta i — iako je dobar dio udaraca bio s ruba kaznenog prostora i s igračima u bloku i nije predstavljao čistu šansu s visokim izgledima za gol — bio je konstantno opasan i konstantno na rubu šanse, tako da možemo reći kako je Klopp dobro pripremio utakmicu. Odlučio je biti proaktivan i preuzeti inicijativu, spuštanjem Hendersona i kreiranjem trokuta uz centralnog veznog preko kojeg je prebacivao strane Klopp je sjajno definirao mehanizme kojima će dolaziti u opasne situacije.
Ciljanje Liverpoolove slabosti
Međutim, opasan je bio i Tottenham.
Visoki odlasci bočnih igrača su bili dvosjekli mač za Liverpool. Temelj Tottenhamova napadačkog plana bio je napasti kroz brze kontre po oduzetoj lopti i iskoristiti prostor koji je iza svojih leđa ostavljao Alexander-Arnold svojim odlascima u napad.
Lo Celso ima loptu u nogama, Bergwijn manipulira Alexander-Arnoldom i odvlači ga prema sredini, a Son se izvlači i napada dubinu iza njegovih leđa kako bi mu Lo Celso dao loptu u prostor u kojem ga više nitko ne može uhvatiti.
Mourinhov pristup je bio potpuno reaktivan i bez imalo preuzimanja inicijative. Ni sama tranzicija nije bila sistemski komplicirana, Kane gotovo da nije bio uključen u igru i imao je samo 12 dodavanja jer Tottenham nije ni pokušavao igrati preko njega i pustiti ga da se spušta prema lopti kako bi razigrao Sona. Plan je bio jednostavan i sastojao se od okomitih lopti u dubinu — s obzirom na sve izostanke koje je Liverpool imao u zadnjoj liniji i na činjenicu da je vrlo tanak na poziciji stopera, bila je to racionalna odluka. Prostor iza zadnje linije je bila očita Liverpoolova slabost i Tottenham je nekoliko puta otvorio kontranapade koji su bili jako opasni, tako da je stvorio četiri velike prilike, premda je imao samo dva udarca u okvir gola.
Mourinho je bio jako blizu toga da ponovo uspije i dobije utakmicu u kojoj je bio potpuno pasivan. Klopp je dobio što je htio preko Hendersona i trokuta s bekovima, ali dobio je i Mourinho. Da je Bergwijn bio malo precizniji i da je vratnica koji centimetar tanja, Tottenham je mogao doći po pozitivnog rezultata.
Ali to je opasnost pristupa u kojem odbijete igrati, povučete se na svoju polovicu i odlučite biti pasivni. Dobit ćete malo šansi za pogodak i te koje dobijete morate maksimalno iskoristiti. Margina za pogrešku je iznimno niska.
Onaj drugi, koji je preuzeo inicijativu i koji je stalno visoko pred suparničkim vratima, ostavlja prostor za kontru, ali isto tako može računati da će se nešto dogoditi iz volumena napada koje ostvaruje, može se nadati golu čisto na temelju broja akcija koje je napravio jer kad suparniku u kazneni prostor s loptom uđete 32 puta, vrlo je izgledno da ćete mu u jednom od tih dolazaka zabiti gol, bez obzira na to što se on jako dobro branio.
Može se suparnik obraniti 30 puta i riješiti situaciju, ali dvaput će se nešto dogoditi.
