Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Derbi: Pitanje osnova

Što su pokazali Dinamo i Hajduk pred zimsku pauzu

Zadnja izmjena: 18. prosinca 2018. Marko Lukunic/PIXSELL

Praktički jedini zaključak koji se mogao izvući iz ovog derbija Dinama i Hajduka jest taj da zimska pauza dolazi u pravom trenutku za obojicu trenera.

Dinamo je od 24. srpnja i početka sezone protiv Hapoel Be’er Sheve odigrao 33 utakmice. Bez obzira na relativno širok kadar, ali i činjenicu da dobar dio domaćih gostovanja odrađuje u prvoj zoni gradskog prijevoza, takav broj utakmica u samo 145 dana je izrazito ubojit ritam koji ne udara samo na mišiće, nego i na psihu. Dinamo je taj tempo izdržao, prošao je grupnu fazu Europske lige, uvjerljivo je prvi na ljestvici, igra ima svoju logiku, jasne mehanizme i rutinu, te Nenad Bjelica može mirno odmoriti 20-ak dana.

Zaslužio je.

S druge strane, Siniši Oreščaninu je zimska stanka još potrebnija. U točno tri tjedna koliko je na klupi Hajduka odradio je četiri utakmice protiv suparnika različite kvalitete i taktičkog profila, pet dana je potrošio na putovanja i između toga je stigao odraditi nekih 15-ak treninga. Njemu nije potreban odmor, to je luksuz koji mu trenutno ne dopušta pozicija na ljestvici. Oreščaninu zimska stanka dolazi kao naručena jer će imati vrijeme za strukturirane pripreme na kojima će moći iskoristiti zaključke iz tih četiriju utakmica i 15 treninga kako bi došao na taktičku razinu na kojoj želi biti.

To je idealno vrijeme da okvir koji je postavio u ova tri tjedna obogati.

Dobre i loše stvari

Jer, iako su obje momčadi izašle u kombiniranim sastavima, jedna je akcija najbolje sažela cijelu utakmicu i pokazala gdje trenutno stoje i jedni i drugi.

Dinamo ima jako dobru fazu igre bez lopte i to demonstrira u ovoj situaciji. Ante Palaversa ima loptu, ali Dinamovi igrači izlaze u presing. Ne samo da stavljaju pritisak na igrača s loptom, nego mu odsijecaju opcije za dodavanje i pozicioniraju se kako bi mogli iskontrolirati drugu loptu. Ta kompaktnost i jasnoća u zahtjevima je najveća snaga ovog Dinama, to je ona logika u igri zbog koje Bjelica može odmoriti i ključ zašto je Dinamo tako dobar u Europi.

Međutim, i Hajduk u ovoj situaciji pokazuje dobre stvari. Za razliku od većeg dijela sezone, nema nasumičnog ispucavanja lopte i polaganja nade u individualnu improvizaciju. Palaversa upija pritisak, zadržava kontrolu lopte i skenira prostor oko sebe, izvlači izravnog suparnika te dolazi u situaciju da ono što je dobro u Dinamovoj igri okrene protiv njega.

Hajduk je valjda jedina ekipa na svijetu koja pokušava igrati pozicijski nogomet bez da može izlaziti kroz stopere i s vratarom koji pritisak rješava isključivo ispucavanjem

Činjenica da Dinamo ima šestoricu igrača u neposrednoj blizini lopte i još dvojicu u osiguranju na svojoj polovici automatski znači da ima tek dvojicu na cijeloj lijevoj polovici terena. Hajdukova igra nije još dovoljno razvijena da razigra po načelima Sarriballa u tom malom prostoru, zato Palaversa pokušava prebaciti težište igre preko Stipe Vučura.

O Hajdukovim stoperima je sve reklo onih 20-ak sekundi oko četvrte minute kad je Vučura preskočila lopta u situaciji kad je bio apsolutno bez ikakvog pritiska, a onda tek nešto kasnije Božo Mikulić s još manje pritiska šalje loptu u korner nakon što je povratnu loptu na vratara promašio za nekih 20 metara.

Na dobre stvari manipuliranja suparničkim presingom koje radi Palaversa dolaze i one loše. Vučur nema dobru poziciju tijela i ne može izaći preko Frana Tudora, zato zbog iskakanja Amera Gojaka vraća loptu svom vrataru. I opet dolazi druga situacija u kojoj se pokazuje dobro i loše u Hajdukovoj igri.

Hamza Barry ostaje visoko u desnom halfspaceu, poštuje zahtjeve i održava geometriju igre. Darko Nejašmić radi one sitne stvari koje čine dobre igrače. Usporedite poziciju na prvoj grafici, spušta se i pomiče se nekoliko metara udesno. Na taj način se demarkira iz Gojakove sjene, Hamzino ostajanje visoko je fiksiralo liniju i odjednom se otvorio veliki džep prostora u sredini terena. Druga sitna stvar je Nejašmićev položaj tijela. On je svjestan situacije oko sebe, zna da mu pritisak može doći jedino od Danija Olma, zna u koju stranu se treba okrenutu kako bi sačuvao loptu i zna da treba odigrati na desno kako bi stvorio višak s obzirom na to da na toj polovici Dinamo ima samo dvojicu igrača.

To je okvir koji je Oreščanin postavio u ova tri tjedna na Hajdukovoj klupi. Doduše, i s Nejašmićem i s Palaversom je radio dugo ranije i oni znaju zahtjeve igre, ali dobra su pozicioniranja i Hamze i Tudora. Međutim, opet na dobru stvar koja je osnova okvira dolazi i ona loša koja je poništava i pokazuje da će na pripremama Oreščanin morati loviti i neke fundamentalne stvari. Nejašmićev potez i oslobađanje u prostor postaju uzaludni jer Josip Posavec ispucava visoku loptu naprijed umjesto da ga potvrdi dodavanjem.

Fundamentalna razina

Hajduku je često nedostajalo dubine, kvalitetnog kretanja koje će otvoriti prostor za vertikalnu loptu. Nedostajalo je supstance u zadnjoj trećini, nedostajalo je pravih izolacija za Jaira, a Dinamo je dobro zatvarao asimetrični romb iskakanjima ili povlačenjem krila koje je branilo ulaz u daljnji halfspace. Sve to znači da Hajduk napadački nije odigrao dobru utakmicu i o tome je bespredmetno raspravljati. Međutim, da bi funkcionirale stvari u zadnjoj trećini prvo moraju funkcionirati u prvoj i na ovaj postavljeni okvir moraju se uloviti fundamenti, same osnove igre.

Jasno je, Hajduk je valjda jedina ekipa na svijetu koja pokušava igrati pozicijski nogomet bez da može izlaziti kroz stopere i s vratarom koji pritisak rješava isključivo ispucavanjem. Međutim, nema tko drugi igrati, barem dok se ne oporave Borja López i Ardian Ismajli ili dok Mario Vušković ne prođe svoje prirodne procese odrastanja i adaptacije koje je Oreščanin ispravno odlučio ne požurivati i ne stavljati nepotrebni pritisak na mladog igrača koji nije do kraja formiran. To je tako i to su pitanja za sportskog direktora. Ali treba biti svjestan da kad stoperi imaju probleme na toj fundamentalnoj razini, onda to poništava sve dobro što momčad i trener napravi jer golovi i opasne situacije u zadnjoj trećini u pravilu počinju dobrim odlukama u prvoj.

Kad imaš individualno superiornu momčad, onda i nije nužno odigrati dominantno. Takva situacija ti daje mogućnost da čekaš situaciju u kojoj će se ta kvaliteta iskristalizirati i stvoriti razliku. Upravo to je napravio Damian Kądzior udarcem iz slobodnog udarca kojim je prelomio utakmicu, iako Dinamo nije odigrao neku posebno kvalitetnu utakmicu u fazi napada. Međutim, takve situacije su luksuz tek ako one osnovne i baš fundamentalne stvari radiš kako treba.

Bjeličin Dinamo to radi, a Oreščanin ima zimske pripreme kako bi pokušao napraviti nešto slično, čime bi dobre stvari koje je postavio kroz ova tri tjedna nadopunio onime što će ih kapitalizirati, a ne poništavati.

Ne propusti top članke