Univerzalno je pravilo da se igrače u američkim profesionalnim sportovima ne draftira zbog onoga što oni trenutno jesu nego zbog onoga što bi tek mogli postati. A potencijal i ono u što će se igrač pretvoriti za godinu, tri ili pet zavodljive su stvari. Cunningham je jedan od rijetkih talenata za kojeg vrijedi drugačije pravilo: on će biti prvi pick zbog onoga što već sad jest. Cade nije nebrušeni dijamant kao Green i Mobley, on je već sad dijamant.

Dobro, i njemu treba malo poliranja, što je razumljivo za igrača od 19 godina, ali ono što ga razlikuje od konkurencije jest spremnost da sutra izađe na NBA parket i bude dominantan, franšizni igrač i igrač koji suigrače čini boljima. Nominalno razigravač, Cunningham je prototip modernog igrača u position-less eri košarke. S 203 cm i 99 kg te vještinama koje posjeduje, bez problema može odrađivati bilo koju funkciju na parketu: zabijati, dodavati, skakati, braniti. Njegova igra nema rupu, što ga razlikuje od ostalih kolega iz draft klase. Igrači takvih fizičkih gabarita na srednjoškolskoj i sveučilišnoj razini znaju dominirati upravo na račun fizikalija. Time kratkotrajno skrivaju mane koje izađu na vidjelo čim zaigraju protiv konkurencije koja je jednako visoka i jaka kao i oni, pa onda NBA momčadima trebaju godine da im dodaju šut ili poprave dribling.

Cade možda nije atraktivan dodavač, ali je njegov način razmišljanja kreativan, a dodavanja efikasna. Takav talent imaju samo odabrani

Cunningham je na svojim košarkaškim počecima igrao visoko krilo, ali je uskoro prebačen na playa. Iskustvo igranja više pozicija sada mu znači puno jer nije preskakao stepenice i igrao samo na jednu kartu. Zbog toga danas podjednako dobro funkcionira kao igrač finese i poteza i kao igrač koji se oslanja na fizikalije.

Ta raznovrsnost i kompletnost odlično se očituje u njegovoj scoring igri. Lani je za sveučilište Oklahoma State ubacivao 20 poena po utakmici. Trošio je 30 posto svih posjeda Cowboysa uz true shooting realizaciju od 58 posto i šut za tri od 40 posto. Većina njegovih poena nije bila asistirana, što naglašava njegovu kreatorsku klasu; Cade bez problema sebi kreira šutove iz svih triju zona na parketu. Uzima trice iz driblinga, i to na različite načine. Može šutirati iz serije driblinga koje izbace čuvara iz obrambene pozicije, može iz pick and rolla, a može i koristeći stepbackove i side stepove. U izolacijama i picku dosta koristi i područje s poludistance ako mu obrane to dopuste, a kod finiširanja oko obruča koristi metodične ulaze i obje ruke.

Pick and roll maestro

Dok na trici i poludistanci do izražaja dolaze njegove vještine poput šuta i driblinga, kod finiširanja na obruču u prvom planu su fizikalije. Dobro podnosi kontakt sa suparničim centrom, a ako naleti na nižeg ili slabijeg igrača, raznijet će ga tijelom pri ulazu. Posebna specijalnost su mu post-upovi. Često ga se može vidjeti kako krene na ulaz, osvoji nekoliko metara parketa, a onda se okrene leđima i rješava izolaciju post-up tehnikom, opet koristeći mišiće.

Ipak, u njegovoj scoring igri vidljiva su dva minusa. Oba su vezana uz Cunninghamov atleticizam koji definitivno nije na elitnoj NBA razini.

Cadeu nedostaje vertikalni atleticizam, odnosno nema tu sposobnost da ‘levitira’ iznad obruča kad krene u finiširanje. Sva njegova finiširanja događaju se uglavnom s parketa ili tek malo iznad njega. Drugi problem je izostanak eksplozivnosti pri prvom koraku kod driblinga. Kada krene u takozvane hesitation driblinge, Cade ne ide u sekundi iz prve u petu brzinu, nego postupno lomi driblinzima. Neki u tome vide problem jer je to potencijalni pokazatelj da igrač ne može kreirati separaciju od čuvara i prisiljen je uzimati teške šutove.

Postavlja se pitanje kako će igrač s manjkom atleticizma i eksplozivnosti na prvom koraku rješavati switch obranu, posebno protiv visokih igrača. Da je Cunningham samo scorer, ispred njega bi na draftu sigurno bio izabran Green, kojemu je eksplozivnost jedno od jačih oružja i rođeni je strijelac od glave do pete. Međutim, ono što razdvaja Cunninghama od konkurencije njegove su dodavačke vještine i košarkaški IQ. Cade je fantastičan playmaker i nesebični pick and roll maestro koji igru vidi i osjeća na drugačiji način. Velike su šanse da ćemo dobiti jednog od najboljih pick and roll kreatora za idućih 15 godina.

Geni u kombinaciji s treninzima odradili su svoje. Cunninghamov otac bio je velika sveučilišna nada američkog nogometa na poziciji quarterbacka sve dok se nije ozlijedio i morao odustati. Prije nego što se odlučio za košarku, Cade je pratio očeve tragove, baveći se istim sportom kao on i igrajući istu poziciju. Iskustvo koje je stekao igrajući američki nogomet danas mu je itekako od koristi jer je razvio osjećaj za suigrače, njihove kretnje i ponašanja, pa onda i za ponašanje obrane.

Kada se okrenuo košarci, njegov srednjoškolski trener inzistirao je na kreaciji iz pick and rolla i drilovima koji potiču razvijanje za to potrebnih vještina i tehnika. Rezultat je takav da u ligu dolazi igrač koji u repertoaru ima po nekoliko rješenja za svaki tip pick and roll obrane koju postaviš pred njega. Iako mu je tek 19 godina, Cunningham je u pick and rollu komforan kao veteran i donosi takve odluke.

Proaktivni playmaker

I nisu tu u pitanju samo tehnikalije, koje ćemo lako uočiti pogledamo li neku njegovu utakmicu. Vidjet ćemo kako ima razvijenu kemiju s rollerom, kako kick dodavanjima hrani šutere kada se obrana skupi na njega, kako školski s visinom od 203 cm rješava trap, drop ili switch obranu picka, kako se igra mačke i miša s visokim obrambenim igračem ili podjednako dobro dodaje s obje ruke. I velika je vjerojatnost da na ništa od ovoga nećemo skočiti iz fotelje i čuditi se kako je uspio izvesti to nešto, ali je zato velika šansa da ćemo po nekoliko puta tijekom utakmica ostati zapanjeni kako je vidio nešto i odigrao baš taj pravi potez koji je rastvorio obranu.

Cade možda nije atraktivan dodavač i kreativan u smislu onih dodavanja iza leđa ili kroz noge, ali je njegov način razmišljanja kreativan, a dodavanja efikasna. Takav talent imaju samo odabrani.

Većina playmakera u ligi oslanja se na takozvani reaktivni playmaking, odnosno odigravaju ono što im obrana nudi svojim postavljanjem. Donošenje odluka u takvim situacijama također je skill i treba vremena da se nauči ili unaprijedi. Manji broj razigravača u ligi, oni posebniji od drugih, koristi proaktivni playmaking. Oni ne uzimaju ono što im obrana nudi, nego svojom igrom i potezima manipuliraju obranom i uzimaju ono što žele. To je puno teže za naučiti i to igrač uglavnom ima ili nema.

Cunningham je takav tip playmakera. On će u pick and rollu otići desno, vratiti se u sredinu, pričekati rollera koji mu dolazi s iste strane, a koji aktivira help obranu, samo da bi onda dodavanjem na tricu poslužio najboljeg šutera u ekipi na istoj toj strani. Igrati košarku na takav način nije ništa drugo nego demonstracija visokog košarkaškog IQ-a, koji u sebi objedinjuje prepoznavanje situacija te donošenje točnih i pravodobnih odluka u kratkom vremenskom rasponu. Zbog takve sposobnosti i stila Cunningham i Pistonsi ne moraju brinuti zbog manjka elitnog atleticizma kod njega. Kad o igri razmišljaš brzo, onda je možeš igrati i sporo.

Novi jednorozi

Promatrajući širu sliku, Cunningham u ligu dolazi u pravom trenutku. Zbog postpunog ukidanja pozicija i striktnih podjela uloga od igrača se traži da budu švicarski nožići sa što više vještina na raspolaganju. Pace and space era nije stavila naglasak samo na šut, nego i na brzinu. Kad kažemo brzinu, ne mislimo samo na atleticizam i sposobnost igrača da u dvije sekunde pojede teren coast to coast. Danas je zbog visokog tempa u kojem se igra odvija jednako bitno i brzo donositi odluke i čitati igru.

Zanimljivo, u takvim okolnostima zasad se fantastično snalaze igrači koji nemaju raketni pogon u nogama. Nikola Jokić je aktualni MVP, Luka Dončić bi to mogao postati već sutra, a Cade Cunningham uskoro. Naravno, na drugoj strani njihov igrački antipod Giannis Antetokounmpo je MVP finala i dvostruki MVP regularne sezone u posljednje tri godine. Atleticizam će uvijek imati posebno mjesto u NBA ligi, ali ono čemu trenutno svjedočimo je lagana promjena paradigme i prihvaćanje činjenice da i košarkaški IQ u jednakoj mjeri kao i atleticizam može biti ključni sastojak individualnog pa onda i timskog uspjeha.

Osim toga, Cunningham u ligu dolazi kao novi predstavnik trenda prisutnog već neko vrijeme u ligi. Visoki playmakeri su u modi i oni su novi jednorozi.

U zadnje četiri godine titulu Rookieja godine osvajali su: Ben Simmons, Dončić i LaMelo Ball. Ne znamo hoće li je i Cunningham osvojiti, ali pravilnost nije teško uočiti. Izuzmemo li Simmonsa koji je po mnogočemu specifičan, radi se o trojici igrača iznadprosječne visine za poziciju i prosječnim atletama. Ono što ih čini specijalnima je playmakerski i kreatorski gen, osjećaj za igru i sposobnost da suigrače čine boljima. Oko takvih igrača je lako slagati momčad. Cade Cunningham bi nam to mogao uskoro potvrditi.