Što se prvenstvene ljestvice tiče, kod svođenja računa polusezone u HNL-u stvari su potpuno jasne. Dinamo je na vrhu s 50 bodova iz 20 kola, potpuno dominantno drži vrh tablice s 12 bodova prednosti ispred Hajduka, 14 ispred Osijeka i 15 ispred Rijeke.
Igrački kadar je u odnosu na prošlu sezonu doživio neke preinake. Naivno bi se moglo pomisliti kako je uslijed sezone bez trofeja napravljen redizajn momčadi, ali razlozi su prilično drugačiji. Financijska situacija zbog izostanka plasmana u skupinu europskog natjecanja nije dobra i Dinamo više nema para. Barem ne onoliko na koliko je navikao i zato je trebalo kresati budžet na kojem su parazitirali neki iznimno visoki ugovori. Sammiru je pokazan izlaz, njegova zora očajnika ipak nije svanula usprkos plaći od preko milijun eura. Marcos Guilherme je plaćen ozbiljne novce, ali i klubu i igraču je bilo jasno kako je on samo prolaznik i tek privremeno rješenje kojim će najzadovoljniji biti čelnici menadžerske agencije Doyen Sports koji su, prema dokumentima koje je medijima proslijedio Football Leaks, umiješani u posao oko Ante Ćorića. Taj Ćorić i dalje igra juniorski nogomet i trati nevjerojatni igrački potencijal; on ostaje talent koji se ne ostvaruje. Pritisak na klupsku blagajnu olakšan je jer su otišli Júnior Fernándes, Josip Pivarić, Gordon Schildenfeld, Paulo Machado i Gonçalo, redom igrači čija je plaća bila bliža milijunu eura nego najbolje plaćenim igračima Rijeke, Hajduka i Osijeka. Isto tako, to su sve redom igrači koji često nisu izgledali kao da žele biti u Dinamu i igrati HNL.
Rupe nastale egzodusom standardnih prvotimaca je popunio Arijan Ademi povratkom s dopinške suspenzije, dovedeni su Tongo Doumbia i Jan Lecjaks uz dodatak klasičnog strujanja igrača između bratskih i prijateljskih klubova. Afirmirani su Dani Olmo i Nikola Moro koji su danas nositelji Dinamove igre, a Filip Benković je stasao u ponajboljeg stopera lige i statistički najboljeg igrača polusezone.
Tamo gdje konkurencija prosipa bodove, Dinamo ih s lakoćom osvaja, iako ne igra nimalo bolje. Zapravo, nerijetko igra i lošije
Mjesta u momčadi su preuzeli motiviraniji igrači, Dinamo nema konkurenta koji je impresivan kao što je prošle sezone bila Rijeka, tako da – iz perspektive rezultata i potencijala kadra – stanje u Dinamu izgledao idilično. Marijan Vlak kao sportski direktor i trener Mario Cvitanović se već mogu početi pripremati za novu sezonu i novi napad na europska natjecanja. To će biti ključno jer time se pribavljaju nagrade koje imaju zadatak pokriti financijske rupe. Dominacija rezultatom Dinamu pruža taj luksuz da već tijekom zimske pauze može misliti na iduću sezonu.
Međutim, što se tiče kvalitete igre, Dinamo je daleko od dominantnog. Dapače, dominantna količina osvojenih bodova vješto skriva probleme u igri koje Dinamo sebi u ovakvoj konkurenciji ne bi trebao dopuštati.
Oslanjanje na individualni talent
Igračka superiornost je neosporna. Izražena je i u izdavanjima za plaće, jer Dinamo svoje igrače plaća osjetno više nego što Hajduk i Rijeka plaćaju svoje. I to zajedno. Kad je individualna kvaliteta toliko koncentrirana u jednu momčad, trener može očekivati da će ponekad, kad ekipi stvari ne idu po planu, presuditi baš individualna superiornost.
Problem je što Dinamo prečesto igra bez ideje i plana, oslanjajući se na čisti igrački talent.
Hajduk je, usporedbe radi, u 14. kolu odigrao mršavi remi bez gola u gostima kod Slaven Belupa. Imao je Hajduk tada inicijativu, posjed i kontrolu, dominaciju u udarcima, čak je stvoreno i nešto šansi – ali zapravo je odigrao jalovu utakmicu. Dinamo je u idućem kolu na istom mjestu odigrao utakmicu koju je dobio. Amer Gojak je ušao s klupe u 87., a svega dvije minute kasnije zabio je za tri boda u utakmici koju je Dinamo odigrao lošije nego što je Hajduk odigrao svoju tjedan dana prije. Imali su modri lošiju kontrolu utakmice, manje udaraca, manje prilika u završnici, a koliko su bili jalovi jasno govori činjenica da su uputili samo dva udarca u okvir gola. U istom je kolu Rijeka gostovala protiv Lokomotive i izgubila, iako je odigrala puno bolje nego i Dinamo i Hajduk kod Slavena. Iduće je kolo igrala protiv Intera na Rujevici i to stvarno jako dobru utakmicu, ali je Krševan Santini sa sedam obrana zaključao gol i Rijeka je tako izgubila još dva boda.
Dinamo te bodove ne gubi. Tamo gdje konkurencija prosipa bodove, Dinamo ih s lakoćom osvaja, iako ne igra nimalo bolje. Zapravo, nerijetko igra i lošije.
Samo što Dinamo ima taj luksuz da protiv Slaven Belupa s klupe uvede Gojaka, koji bi u svim drugim ekipama bio starter i jedan od najskupljih igrača. Kad na istoj utakmici trener uvede Ćorića, onda je jasno kako Dinamo ima takvu koncentraciju talenta da se može osloniti na to kako će netko naprosto imati svoj dan, da će na individualnu inspiraciju napraviti rezultat. Kad još ima Lokomotivu koja je otkinula bodove i Hajduku i Rijeci, onda razlika na vrhu – iako i dalje velika – dobiva sasvim drugačiji kontekst. Tada 12, 14 i 15 bodova više ne izgledaju onako dominantno jer iza njih ne stoji i dominantna igra.
Sporo, statično i pasivno
Naravno, uvijek će se naći netko tko će reći kako igra nije važna, kako se dojam zaboravlja i kako ostaju samo bodovi jer sve drugo je subjektivno.
I bodovi su zaista najvažniji, ali posljedica takvog razmišljanja je jasno vidljiva u Europi, gdje ovakva igra – ili bolje rečeno, izostanak igre – ima ozbiljne posljedice. Dinamo je neusporedivo kvalitetnija ekipa od norveškog Odda ili albanskog Skënderbeua, ali u tri od četiri utakmice protiv tih suparnika nije došao do pobjede. Naišao je na motivirane i kompaktne momčadi i nije bilo ideje kako ih slomiti onda kad nije prošla igra na superiornu igračku kvalitetu.
Subjektivni dojam potvrđuje i InStatova statistika.
Dinamo je zabio najviše golova u prvenstvu, njih 45. Međutim, čak 17 ih dolazi nakon prekida. Iz otvorene igre zabija 62 posto golova, a od Dinama su po postotku golova postignutih iz igre lošiji samo Osijek i Inter. Dinamo ima i najviši postotak posjeda lopte, najviše ulazaka u suparničku polovicu, završnu četvrtinu terena i u suparnički kazneni prostor. Problemi nastaju kad u kontekst ubacimo dodavanja. Tu Dinamo nije prvi i – iako drži više loptu u nogama – ima manje dodavanja od Rijeke. Kad se izračuna koliko točnih dodavanja po minuti posjeda lopte ima Dinamo, onda je to osjetno manje – tek 14,7 točnih dodavanja po minuti, što je rezultat bliži Lokomotivi na četvrtom mjestu nego Rijeci na prvom po tom statističkom elementu.
Protumačimo jednostavnije te brojeve: kad ima loptu, Dinamo igra sporo, statično i pasivno. Za ekipu koja ima toliko dobre tehničare, protok lopte je užasno spor i to je ono što Dinamov napad često čini jalovim.
Osnova modernog nogometa je cirkulacija lopte, brza predaja i stvaranje što više linija dodavanja kako bi se dobilo što više opcija za napad na organiziranu obranu. Dinamo to nema. Igrači su previše razvučeni i konekcije među njima su slabe, sve kako bi se stvorilo što više potencijalnih situacija u kojima superiorni pojedinci mogu odigrati jedan-na-jedan protiv suparnika na širokom prostoru i tako stvoriti šansu. Kad je s druge strane suparnik koji ima čvrtsu obrambenu strukturu i može duplirati, onda Dinamo postaje sterilan. Nema igru na koju se može nasloniti i nema plan kojemu može vjerovati. Ademi je riješio mnogo problema jer svojom obrambenom kvalitetom kompenzira propuh u defenzivnoj tranziciji koji je posljedica tako razvučene ekipe, ali Dinamo i dalje ima problem igre. Ima problem zbog spore lopte, manjka konekcija, previše soliranja i pimplanja. Problem koji je vidljiv i u HNL-u, ali ga malo ekipa može kazniti.
Bit će prvak, ali…
Problem je to koji može zvučati ne osobito bitno jer ga vješto skriva dominantna količina osvojenih bodova i činjenica da je Dinamo zabio čak 16 golova u zadnjih 15 minuta, što je nevjerojatnih 36 posto svih njegovih golova. Ángelo Henríquez je donio bod protiv Osijeka u sudačkoj nadoknadi, a onda je idući tjedan u 90. zabio i Hajduku, nakon što je Benković izjednačio u 88. minuti. To su bili golovi za spašavanje bodova u izravnim ogledima s ekipama koje na ljestvici prate Dinamo, golovi koji su izravno nabildali razliku na vrhu. Belupu je presudio Gojak, Interu Olmo, a Cibaliji opet Henríquez, sve u zadnjih desetak minuta, i Dinamo je zbog takve efikasnosti u završnicama utakmica izgubio svega 10 bodova u ovih 20 kola.
Međutim, ta efikasnost nije plod igre koja može biti replicirana u Europi.
Što se tiče kadra, Dinamo je u Hrvatskoj jednostavno nedodirljiv. Razina kvalitete igrača je zaista superiorna i to je svima jasno, a ogleda se i u budžetu. Jednako neosporno, Dinamo je obilježio jesen u HNL-u i zasluženo je na vrhu. Međutim, ovo je vrlo varljiva dominacija jer s ovakvom igrom i ovakvim postulatima stvaranja bodova Dinamo dokazano ne može uspjeti u Europi; za razliku od Rijeke, koja ima klasu ili dvije manje, ali ima igru kojom može redovito osvajati bodove u grupi.
Dinamo će biti prvak jer nezamislivo je da može gubiti bodove u serijama. Međutim, ako Vlak i Cvitanović žele pripremiti momčad za Europu i novu sezonu, moraju raditi na brzini protoka lopte i strukturi igre te konekcijama među igračima. Iako bodovi redovito kapaju, dominacija je puno manja nego što pokazuje tablica. A igra je itekako važna, jer dugoročno samo ona donosi rezultate protiv momčadi koje mogu parirati kvalitetom.
