Međutim, u odnosu na prošlu godinu, ovo je jedan sasvim novi Dinamo, momčad koju tek moramo upoznati i čije amplitude se tek trebaju pokazati.

“Ovakvim pobjedama raste samopouzdanje”, izjavio je trener Nenad Bjelica nakon utakmice. “Svi smo skupa sami sebi bili nepoznanica, ali poslije prvog gola, ekipa je pokazala pravo lice. Siguran sam da ćemo još imati ovakvih utakmica.”

Za početak, obrana je drastično različita u odnosu na prošlu godinu. Filip Benković još nije spreman, a stoperski tandem su novopridošli Emir Dilaver i Kévin Théophile-Catherine. Na poziciji lijevog beka prednost je dobio Marin Leovac i, usprkos tome što je Dinamo odigrao jako mnogo pripremnih utakmica, Nenad Bjelica nije baš mogao računati na automatizme u igri. Tim više što je odlučio koristiti Arijana Ademija kao jedinog zadnjeg veznog, bez defenzivne pomoći koju je mu je prošle sezone pružao Tongo Doumbia. Međutim, stvari su funkcionirale sasvim dobro, često zahvaljujući upravo Ademiju koji je radio ogroman dio posla.

Fantastični Ademi

Hapoel je situacijski prelazio u formaciju s dvojicom napadača, s ciljem da spuštanjem jednog od njih prema lopti izvuče stopera i otvori prostor po centralnoj zoni terena.

I zaista, Dilaver prati svog igrača, a Théophile-Catherine ne vjeruje dovoljno uigranosti s Petrom Stojanovićem, tako da ostaje na svom igraču i ne ulazi u korekciju. Međutim, Ademi je taj koji prepoznaje situaciju i spušta se u zadnju liniju osigurati centralnu os terena. Bez obzira što Amer Gojak ispred njega ne reagira i ne spušta se pokriti njegovo kretanje kako bi Dinamo zadržao kompaktnost linija i zonsku kontrolu sredine, Ademi ispravno procjenjuje gdje su prioriteti, napušta svog igrača i reagira na stanje na terenu te na taj način prevenira potencijalno veliki problem u obrani.

Dva gola koja je zabio završit će na naslovnicama, a standardne kvalitete u agresivnosti na loptu i suparnkia su stvari koje svi ionako već jako dobro znaju, ali upravo su situacije poput ove najbolji prikaz Ademijeve vrijednosti za plan igre trenera Bjelice. Tim više što je taj plan igre još uvijek na nesigurnim nogama s obzirom na to da, u odnosu na prošlu sezonu, samo Stojanović igra na svojoj poziciji i u ulozi koju je navikao. To znači da Ademi, i sam na drugačijoj poziciji, ima hrpu manjih ili većih korekcija za odraditi i to je odradio zbilja fantastično. Međutim, za očekivati je kako će ipak trebati pomoć.

Dinamo nema čovjeka preko kojeg može donijeti loptu u zadnju trećinu kroz fluidni posjed. Stoga ostaje koristiti Budimira kao mantinelu

Ispred njega je bio Dani Olmo koji je, sasvim logično razvojnom putu takvog profila igrača, s krilne pozicije pomaknut u sredinu i njegova uloga će se još više profilirati jer je jako kompatibilan onome što donosi Ademi. Za razliku od njega, Gojak se zasad nije snašao u svojoj ulozi i tu će vjerojatno trebati doći do nekih adaptacija. Uostalom, kako sam Bjelica kaže, sami sebi su nepoznanica i definitivna rješenja se ne mogu naći u prvoj utakmici.

Trener zna što želi

Najjasnija razlika u odnosu na prošlu godinu je izostanak El Arabija Hillela Soudanija. Čovjek koji je na svoju čistu individualnu kvalitetu donosio bodove kada stvari nisu funkcionirale više ne stanuje u Maksimiru; koliko je bio važan najbolje svjedoči činjenica da je Dinamo u devet derbija protiv Hajduka i Rijeke koje je igrao bez Soudanija pobijedio samo jednom. Motorički savršen, tehnički potkovan i mentalno stabilan, Soudani je bio crack koji je omogućavao da pokvareni program ipak funkcionira, netko na koga se momčad može osloniti. Sad kad ga više nema, Dinamovi igrači moraju tražiti drugačija rješenja.

U takvim situacijama često dođe do jedne od verzija nečega što je američki novinar Dave Cirilli nazvao The Patrick Ewing Theory. Kad momčadi ostanu bez glavnog igrača na kojeg se oslanjaju kao na temeljni plan igre, prisiljene su adaptirati se, nadoknaditi taj izostanak kolektivnim trudom. To zalaganje i želja za pobjedom je možda najbolje bila vidljiva u prvih nekoliko minuta, kada je Dinamo zbog svoje agresivnosti dobio čak dva žuta kartona. Međutim, za razliku od obrane, u fazi postavljenog napada se vidjelo kako je ovo zapravo nova momčad.

Dinamo je zabio pet golova, ali velik dio napadačkog plana je bio oslonjen na to da prepusti loptu Hapoelu i napada kroz tranziciju te preko bokova, za koje je Bjelica ispravno procijenio kako su najslabija točka suparničke momčad. Drugi dio plana su bile lopte prema Mariju Budimiru koji ih je prenosio prema suigračima te korištenje očito veće agresivnosti u borbi za kontrolom nad drugim loptama. Doduše, to je bio racionalan pristup jer je glavni razlog za nešto lošiju fazu postavljenog napada činjenica da prva linija distribucije jednostavno ne funkcionira, Dinamo nema čovjeka preko kojeg može donijeti loptu u zadnju trećinu kroz fluidni posjed. Stoga ostaje koristiti Budimira kao mantinelu.

Bjelica za problem izgradnje napada ima očito rješenje u unutrašnjim rezervama, ali dok čeka da mu se oporavi Nikola Moro koji će uskočiti na mjesto Gojaka i čisto na račun svog talenta i igračkih karakteristika podignuti kvalitetu organizacije igre, morat će se osloniti na Dilaverove pokušaje traženja Olma između linija. Međutim, kako to zasad ne funkcionira, ono čime je ubio Hapoel bila je lopta na Budimira koji svojim izvlačenjem uvjetuje da krila napadaju prostor iza njegovih leđa, a osmice prostor ispred njega kako bi ovladale drugom loptom. I to se pokazalo iznimno učinkovitim, Hapoel nije imao nikakvih rješenja za taj plan.

Treba reći i to da je Hapoelov vratar katastrofalno reagirao kod gotovo svih golova. No, to ne mijenja činjenicu da Dinamo nakon jako dugo vremena ulazi u europsku sezonu s glavom i repom, s trenerom koji zna što točno želi u igri od svojih igrača koje je selektirao prema svojim potrebama, što je luksuz kakav Dinamovi treneri koji se nisu prezivali Mamić dosad nisu imali. Doduše, trebat će Bjelici još vremena da uigra sve faze igre, što je sasvim normalno kad se momčad ovoliko promijeni, ali europska premjera je sasvim dobro odrađena.