Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dinamo: Što je presudilo?

Modri su lako mogli proći dalje u utakmici u kojoj je Benfica na momente bila odlična

Zadnja izmjena: 15. ožujka 2019. Goran Stanzl/PIXSELL

Negdje iza maske smirenog čovjeka koju je Nenad Bjelica pažljivo održavao kako bi pokazao da je ovo sve normalno i očekivano, izbio je čitav vulkan emocija koji se manifestirao tako što je Milanu Havelu pokušao fizički uzeti loptu iz ruku uz aut liniju.

To je vjerojatno prvi put da je Bjelica sasvim jasno pokazao kako emocije koje prolaze kroz Dinamove utakmice nisu tek business as usual i da je svjestan koliko je blizu da napravi nešto stvarno veliko. Pod tim pritiskom napravio je nešto tako glupo s obzirom na okolnosti u kojima je Dinamo bio u tom trenutku, ali opet tako ljudski da ga svatko može razumjeti.

I vrlo vjerojatno je Bjelica u tom istom vulkanu emocija negdje u svojoj glavi vrtio opciju da pokuša iznenaditi Benficu tako da je napadne i dođe do gola koji će ga gurnuti jako blizu četvrtfinala. Vjerojatno je razmišljao i o tome kako je u uzvratu protiv Young Boysa Dinamo polako prepuštao metar po metar prostora što se na kraju pokazalo skupom pogreškom, a morao je povezati sličan scenarij protiv Viktorije u Plzeňu kad je od gotovog napravio veresiju time što je izgubio agresivnost s početka utakmice.

Iza smirene maske je vjerojatno opet kuhao vulkan emocija, ali Bjelica se odlučio za racionalnost i taktiku koja će biti temeljena na branjenju prednosti iz Zagreba. Strpljiva zona koja domaćinima neće puno toga ponuditi i iz koje će Dinamo čekati priliku za kontranapade. S obzirom na rezultat i koliko je Benfica opasna doma, ništa drugo ne bi bilo logično bez obzira koliko primamljivu potencijalnu nagradu nudi taj gol u gostima.

Tražiti od More da bude Ademi stvarno ne bi bilo pošteno. Bjelica nije imao izbora

“Znali smo da će rotirati“, izjavio je Bjelica nakon utakmice. “Očekivali smo da će nastupiti neki igrači koji u zadnje vrijeme nisu igrali. Imali smo informacije, ali mi smo bili spremni za ovu Benficu.“

Međutim, nakon stvarno lošeg izdanja u prvoj utakmici kada je Dinamo potpuno kontrolirao stvari, i Benfica je ovaj put bila spremna na ovaj Dinamo.

Curenje u sredini

Bjelica jednostavno nije imao igrača koji može pokrpati curenje u sredini terena, a Bruno Lage je to znao i odlučio iskoristiti sistemskim rješenjima u posjedu lopte kako bi pritisnuo Dinamo na njegovu polovicu.

Benfica uopće nije pokušala izlaziti u napad preko dvojice centralnih veznih igrača. I Ljubomir Fejsa i Gabriel Appelt Pires su ostajali prilično nisko, a fokus gradnje napada je bio na bočnim pozicijama. Stoperi su išli maksimalno široko, a bekovi su se podizali visoko kako bi stvorili situaciju u kojoj mogu opteretiti Dinamove bočne igrače.

Međutim, ključni taktički doprinos za planirana rješenja u posjedu pružala su krila. Podizanje bekova su pratila ulaženjem unutra i okupacijom halfspace vertikalne zone, s tim da je krilo na strani gdje je bila lopta dolazilo nisko u primanje lopte, a krilo s daljnje strane je ulazilo u međulinijski prostor između Dinamove obrane i veznog reda. Na taj je način Benfica opteretila prostor iza leđa Nikole More i stavila ogroman pritisak na njega, što je bio inicijalni plan igre i ključni moment utakmice kroz koji je Benfica radila razliku.

Najveći problem nije čak niti bio u tome što je Moro u 120 minuta igre osvojio mizerna tri duela, nego što se on nije znao postavljati u situaciji u kojoj se našao kako bi Benfici oduzeo kombinatoriku u toj zoni. Moro naprosto nije defenzivni vezni i njegova navika nije bila napraviti korak natrag kako bi pokrio leđa Mislavu Oršiću, nego je čak bio korak ispred njega u izlasku prema Pizziju koncentrirajući se na loptu, bez da je imalo kontrolirao prostor iza sebe u kojem su bila tri igrača u crvenome.

Iz te zone, uostalom, Benfica dolazi do čak 14 udaraca, a prvi gol je odličan primjer s čime se Moro — a posljedično s njim i Dinamo — najviše mučio.

Jonas, koji će samo nekoliko sekundi kasnije zabiti gol koji je odveo utakmicu u produžetke, nudi se za primanje lopte između linija u zoni koju bi trebao kontrolirati Moro. Kévin Théophile-Catherine ga ne može pratiti do kraja, mora držati liniju kako bi spriječio uskakanje Benficina krilnog igrača u dubinu s obzirom na to da je Petar Stojanović pozicioniran daleko prema aut liniji. Međutim, Moro je u potpunosti koncentriran na loptu, nesvjestan prostora oko sebe i položaj tijela mu je okrenut od Jonasa do kojeg ne može stići. Zapravo ga uopće ne percipira kao prijetnju i ne reagira na njega, nego i dalje prvenstveno prati loptu.

Loš splet okolnosti

Na kraju priče ispada da je ključni detalj ovog dvomeča bila 83. minuta utakmice u Maksimiru, kad je Sébastien Corchia sebi dao prevelik for nakon jedne osvojene lopte. Ivan Šunjić, koji je do tog trenutka odradio fantastičnu utakmicu suptilno dominirajući veznim redom, nanjušio je mogućnost da oduzme posjed klizećim startom, ali je krivo procijenio situaciju i Corchia je došao prije do lopte. Izveo je dribling, a Šunjić mu se nekontrolirano zabio u noge i zaradio opomenu, žuti karton koji ga je eliminirao iz utakmice u Lisabonu.

Zbog te neopreznosti, Nenad Bjelica se našao u situaciji da mu je manevarski prostor bio maksimalno sužen. Moro nije dobro reagirao na sasvim drugačiju ulogu u veznom redu, od organizatora igre je preko noći postao igrač koji bi trebao razbijati suparničke napade i naprosto se nije snašao u tom kontekstu. Previše je bio koncentriran na loptu, premalo na ono što se događalo iza njegovih leđa, gubio je duele i nije bio dovoljno agresivan. Amer Gojak je trebao reagirati drastično bolje kod drugog gola koji je došao kao posljedica lošeg spleta okolnosti nakon što je Dani Olmo izgubio loptu u svom kaznenom prostoru, ali teško je zamisliti da Arijan Ademi nakon kornera ostane onako pasivno između stopera kao što je to napravio Moro i ne izađe u duel prema mjestu gdje pada lopta.

Međutim, za takav rasplet ne treba kriviti Nikolu Moru jer je njegov igrački profil sasvim drugačiji od onog što zahtjeva ta pozicija i on je u danim okolnostima odradio koliko je mogao. Tražiti od njega da bude Ademi stvarno ne bi bilo pošteno i on može biti ponosan na ono što je odigrao.

Ne treba kriviti niti Bjelicu. Doduše, on je možda mogao nešto malo pomoći Mori povlačenjem Olma i prelaskom iz zone 4-4-2 u 4-5-1, ali u suštini nije imao nikakvo suvislo rješenje. Šunjić je maestralno odradio utakmicu u Zagrebu, ali je skupio nepotrebni karton, Ademi je ozlijeđen i Bjelica nije imao izbora — Moro je naprosto bio najbolje dostupno rješenje. Ovaj put nije bilo dosta, ali tako su se posložile karte, našao se u lošem spletu okolnosti.

Benfica je bila dobra, na trenutke i odlična, a to nešto govori i o tome kako je Dinamo odigrao. Kad je Lage s klupe uveo Joãa Félixa i Jonasa, domaćini su dobili odličnu razinu fluidnosti igre u zadnjoj trećini terena i bili su opasni u gotovo svakom napadu, ali Dinamo se usprkos svemu nekako nosio s tim pritiskom i nije popuštao niti se raspao. Dapače, iako je u suparnički kazneni prostor došao samo četiri puta u cijeloj utakmici, Dinamo je imao i ozbiljne šanse za nešto više.

I to je sukus svega. Da su Gojak ili ili Iyayi Atiemwen zabili ili da je Bjelica imao barem jednog defenzivnog veznog igrača, Dinamo je mogao lako proći dalje u utakmici u kojoj je Benfica neke momente odigrala odlično. I to govori o tome gdje je Bjelica doveo ovaj Dinamo. Ispali su, ali Dinamovi igrači zapravo nemaju za čim žaliti niti treba tražiti krivce jer iza njih je impresivna europska epizoda u kojoj su se dokazali kao momčad s kojom nema zajebancije. I na to mogu biti ponosni.

Ne propusti top članke