I dok, recimo, Futsal Dinamo redovito revidira i objavljuje ne samo godišnje, nego i polugodišnje izvještaje kako bi njegovi članovi bili upućeni u poslovanje kluba – premda to prema istom zakonu nije niti dužan napraviti, jer kao klub godišnje uprihodi malo manje od milijun kuna – ‘veliki’ Dinamo nam nije dao nikakav odgovor niti kad smo mu poslali upit, tražeći da dobijemo revidirani izvještaj na uvid.

Poslužili smo se stoga podacima za razdoblje od 2012. do 2016., koje je klub kao ‘neprofitna organizacija’ dužan objaviti u Registru neprofitnih organizacija. Taj je izvještaj bilo potrebno svesti na format kojeg su se dužna držati trgovačka društva, što zahtijeva znatnu količinu vremena, a ipak ostavlja previše toga nedorečenim ili potpuno nepoznatim. Ovo zato nije analiza poput prethodne dvije, gdje na osnovu transparentnih izvještaja možete raščlaniti financije, jasno vidjeti trendove te izvesti zaključke i relativno realistične projekcije za tekuću godinu; velik dio Dinamovih financija je u magli, a klupskim čelnicima očito odgovara da tako i ostane.

Stoga ćemo se fokusirati na konkretnu stvar. Naime, jednostavnom računicom dolazimo do zaključka da će Dinamo, ako nikoga ne proda u preostalih par dana prijelaznog roka, u 2017. uprihoditi gotovo 300 milijuna kuna manje nego lani.

Dobro, možda ćete reći, ali prošla je godina bila rekordna po prihodima zbog igranja u Ligi prvaka i transfera. Jest, ali je isto tako bila rekordna i po troškovima, koji već neko vrijeme odlaze u nebo; očekivana razina prihoda za 2017. ujedno je i gotovo 200 milijuna kuna ili dvostruko manja nego što su bili lanjski troškovi.

Može li Dinamo zakrpati tu rupčagu i što to potencijalno znači za budućnost kluba, ali i domaće lige?

Prije nego što pokušamo odgovoriti na to pitanje, potrebno je pojasniti neke stvari oko Dinamova financiranja. Kao udruga građana, za razliku od Hajduka i Rijeke klub nema mogućnost financiranja putem temeljnog kapitala, odnosno dionica. Jedina vlastita sredstva kojima se može financirati su zadržane zarade – odnosno, viškovi prihoda iz prethodne godine.

Iz priloženog grafa evidentan je drastični porast udjela obveza/duga u ukupnoj imovini. Tako je u 2012. udio vlastitih sredstava iznosio 86 posto, a duga, odnosno obveza, samo 14 posto. Danas je taj omjer izrazito nepovoljniji te je udio obveza u ukupnoj imovini 76 posto, a vlastitih sredstava samo 24 posto. Krajem 2016. među obvezama se ističu obveze za kredite i zajmove u iznosu većem od 121 milijun kuna. Bez bilješki i pravog izvještaja nemoguće je saznati prema kome, ali iz šturog izvješća vidljivo je da se dug odnosi većinom na „kredite iz inozemstva“. Ne treba ni napomenuti da je s tolikim udjelom obveza u imovini Dinamo u negativnom smislu daleko ispred Rijeke (64 posto, s kreditima povezanih strana) i pogotovo Hajduka (34 posto).

U nastavku je prikazana tablica s prihodima i rashodima za petogodišnje razdoblje iz koje je vidljivo da je skoro svako povećanje prihoda pratilo još veće povećanje rashoda, stvarajući goleme gubitke i kršenje propisa Financijskog fair playa, radi čega je klub i sankcioniran od UEFA-e.

Iako je dobit u 2016. iznosila rekordnih gotovo 104 milijuna kuna, ona je bila jedva dostatna da Dinamo izađe iz UEFA-ina nadzora, odnosno da mu se makne uvjetna kazna; podsjetimo, Dinamo je u sezoni 2015./2016. bio kažnjen sa 200.000 eura i registracijom dvojice igrača manje za europska natjecanja. To se dogodilo zato što su njegovi akumulirani gubici od 2013. do 2015. prešli granicu od pet milijuna eura u tom promatranom trogodišnjem razdoblju.

Uz gotovo stalni rast prihoda za sve godine osim za 2014., još većim intenzitetom rasli su rashodi. Oni su na kraju 2016. iznosili nestvarnih 389 milijuna kuna te su se u odnosu na 2012. povećali za 137 posto. Rashodi su u 2016. bili 3,63 puta veći od Hajdukovih te 3,85 puta od Rijekinih.

Struktura Dinamovih prihoda u zadnjih pet godina izgleda ovako:

Kada se stvari svedu na postotne udjele, vidljiva je izrazita ovisnost o transferima i UEFA-inim nagradama. Dinamo je, dakle, u 2016. čak 90 posto prihoda ostvario od izlaznih transfera i UEFA-nih nagrada, što znači da je izrazito ovisan o prodaji igrača i nastupu u europskim natjecanjima.

Dinamo je u 2016. ostvario skoro 49 milijuna kuna prihoda koji nisu vezani uz transfere ili UEFA-ine nagrade, što je iznos gotovo jednak Hajdukovom i nekoliko je puta veći od Rijekinog.

Treba, međutim, napomenuti da tek nešto manje od polovice iznosa ‘ostalih prihoda’ otpada na donacije iz proračuna Grada Zagreba. Zbog nemogućnosti dobivanja revizorskog izvještaja, nemoguće je točno utvrditi na što se te donacije odnose i kako je korištenje stadiona prikazano u financijskim izvještajima, ali vjerojatno je riječ o donacijama za omladinski pogon te održavanje stadiona i ‘kampa’ oko njega čiji je vlasnik Grad Zagreb.

Nakon što smo utvrdili strukturu Dinamovih prihoda, možemo napraviti i projekciju njihove razine za 2017.

Prije svega, nesudjelovanjem u Ligi prvaka, ali i neuspjehom da se plasira u Europa ligu, Dinamu slijedi drastični pad prihoda od UEFA-e od gotovo 130 milijuna kuna – točnije, od blizu 133 milijuna na svega 3,5 milijuna. Donacije će biti na istoj razini, ali ostatak ‘ostalih’ prihoda gotovo sigurno nešto manji, budući da će izostati prihod od prodanih ulaznica i televizijskih prava za europske utakmice. Ostaje nam vidjeti koliko će se u blagajnu sliti od ostvarenih izlaznih transfera.

Dinamo će počistiti račun, izgubiti ‘zaštitnu mrežu’ i vjerojatno ući u minus. Proračun se neće više moći slagati po principu ‘zeca u šumi’

Radeći procjenu tih prihoda, uzeli smo cifre koja je navela vrhuška kluba iz Maksimira, a koje su u pravilu nešto veće od onih koje se mogu naći na Transfermarktu. Podaci na toj stranici ne moraju uvijek biti točni, često i nisu, ali valja spomenuti i to da je prihod od transfera koje Dinamo kasnije navede u svojim financijskim izvještajima često manji od onoga što se prethodno pričalo, pa i onoga što piše na Transfermarktu: tako, primjerice, sveukupna vrijednosti Dinamovih transfera u posljednjih pet godina (2012.-2016.) po Transfermarktu iznosi više od 720 milijuna kuna, a po Dinamovim izvještajima 110 milijuna manje.

Stoga ove podatke treba uzeti s debelom rezervom, ali po njima – radi se, dakle, o izjavama samih klupskih dužnosnika – je Dinamo u 2017. dosad prikupio oko 21 milijun eura, odnosno malo više od 158 milijuna kuna. Radi se o prestanku posudbe Marka Roga u Napoli, odnosno otkupu njegova ugovora, Interovu konačnom otkupu Marcela Brozovića (prema Transfermarktu to se dogodilo godinu ranije), transferu Josipa Pivarića u kijevski Dinamo, zatim 50-postotnom prihodu od transfera Franka Andrijaševića iz Rijeke u Gent te još nekim manjim transferima poput onog Lokomotivina Mirka Marića u Videoton.

To sve skupa – transferi, UEFA-ine nagrade i ‘ostali’ prihodi – može dosegnuti oko 200 milijuna kuna, možda tek koji milijun više. Dakle, u najoptimističnijoj procjeni, onoj koja čak niti ne uzima u obzir pad ‘ostalih’ prihoda i oslanja se na brojke izlaznih transfera koje navodi sam klub, Dinamo će uprihoditi nekih 290 milijuna kuna manje nego 2016. Samo ta razlika je, primjerice, veća od zbrojenih Hajdukovih, Rijekinih i Osijekovih prihoda u 2016.

Kako onda, s prihodima na razini 200 milijuna kuna, servisirati troškove koji su lani dosegnuli apsurdnu razinu od 389 milijuna? Može li se negdje uštedjeti?

Dok je Dinamove prihode relativno lako ugrubo predvidjeti, s troškovima je sasvim druga priča. U nastavku je prikazana njihova struktura, ali iz dostupnih je izvještaja teško razdvojiti troškove plaća i ulaznih transfera. Zbog specifičnog izvještavanja Dinama kao udruge troškovi plaća prikazuju se zajedno s odštetama za igrače.

Stoga smo pri kalkulaciji troškova plaća od cijelog iznosa oduzimali procijenjene vrijednosti naknada za ulazne transfere objavljene na Transfermarktu. To je, nažalost, bio jedini način da se dobije koliko-toliko točna procjena koliko Dinamo izdvaja za plaće igrača i ostalih zaposlenika.

U strukturi troškova uvjerljivo odskače trošak plaća i stipendija, koji čini skoro 40 posto ukupnih troškova u 2016. Pritom možemo vidjeti da su se od 2012. procijenjeni troškovi plaća utrostručili…

Zatim valja istaknuti troškove kamata i bankarskih provizija, koji su u 2016. iznosili preko 11,5 milijuna, a taj trošak je posljedica kredita koje je klub uzeo radi neprofitabilnog poslovanja za prethodno razdoblje. U 2016. su zabilježeni i ogromni troškovi otpisa potraživanja i imovine, koji bi se mogli odnositi na troškove raskida ugovora sa igračima i otpisa onih potraživanja koja su se procijenila nenaplativima. Međutim, bez pravog izvještaja je nemoguće znati o čemu se točno radi i kako je ta kategorija troškova iznenada narasla na višestruko viši iznos nego u godinama ranije. Ni u slučaju još viših ‘ostalih troškova’ ne možemo znati o čemu se točno radi, ali oni barem nisu rasli u odnosu na prethodnu godinu.

Dakle, za ovih gotovo 150 milijuna zapravo nemamo pojma na kojoj će razini biti – nižoj, otprilike istoj ili višoj.

Neke stvari oko rashodovne strane proračuna ipak možemo donekle predvidjeti. Tako znamo da se na ulazne transfere, odnosno kupovine igrača, potrošilo između 25 i 30 milijuna kuna manje nego lani, barem prema dostupnim podacima. Što se, pak, plaća tiče, teško da je tu zasad moglo doći do neke velike uštede, jer znamo da se primanja onih najbolje plaćenih vrte oko milijun eura godišnje; u odnosu na prošlu godinu, Dinamo je tom budžetu u prvoj polovici godine dodao još i Sammira i Marcosa Guilhermea, a ne možemo sa sigurnošću reći kolika su primanja ljetošnjih pojačanja (Jan Lecjaks, Tongo Doumbia) u odnosu na one koji su otišli nakon što im je istekao ugovor, poput Paula Machada i Goncala. Igrači su također ostali bez premija koje su mogli dobiti za plasman u Ligu prvaka, a koje su, po nekim izjavama klupskih čelnika, ranijih godina znale prijeći i 30 posto.

Sve u svemu, logično bi bilo da u ovom segmentu rashoda Dinamo uspije znatno uštedjeti i spusti troškove možda na oko 300 milijuna kuna. Naglašavamo da se radi o čisto spekulativnoj procjeni, jer ne možemo znati hoće li neki od drugih segmenata iznenada višestruko porasti, kao što je to lani bio slučaj s troškovima otpisa potraživanja i imovine.

Zadržimo li se na takvoj ‘računici’, ispada da bi Dinamo u 2017. mogao ostvariti gubitak od nekih stotinjak milijuna kuna. On će barem donekle moći biti pokriven prenesenom dobiti iz prethodnih razdoblja koja je, po klupskim financijskim izvještajima, lani iznosila malo manje od 80 milijuna kuna.

A to znači da će Dinamo počistiti račun (i vjerojatno ući u minus) te doći u situaciju da se ubuduće mora ‘pokriti onoliko koliko je dugačak’. Klub neće propasti zbog jedne ovako sušne sezone, ali će ona imati niz negativnih efekata na njegovo buduće poslovanje. Proračun se neće više moći slagati po principu ‘zeca u šumi’, jer neće više biti ni zaštitne mreže akumulirane dobiti iz prethodnih razdoblja, a domaća natjecateljska dominacija već je izgubljena.

Ogoljen na 40-ak milijuna kuna prihoda bez transfera i UEFA-inih nagrada – a više od pola toga je, ili bi barem trebalo biti, namjenski od Grada za Akademiju i stadion – odjednom je ovaj gordi bogataš, koji je trošio skoro četiri puta više od najbližih konkurenata, sveden na razinu Rijeke i Hajduka u smislu da smije potrošiti samo onoliko koliko može i uprihoditi. Prije svega od prodaje igrača – a neigranje u Europi razorno će djelovati na njihovu tržišnu cijenu, kao i izgubljena financijska stabilnost na pregovaračku poziciju kod transfera, kao i kod eventualnih pokušaja dobivanja kredita.

Također, s novim poslovnim gubitkom u 2017. Dinamo ponovno dolazi u realnu opasnost od neispunjavanja financijskog fair playa u tekućem trogodišnjem razdoblju (2015.-2017.), a sljedeća UEFA-ina kazna mogla bi biti i znatno rigoroznija od prve – mogućnosti uključuju i suspenziju iz europskih natjecanja.

Ova je sezona zato biti ili ne biti za Dinamo. Bez osvajanja naslova, ali i plasmana u Ligu prvaka nakon toga klub nema praktično nikakve šanse zadržati život na visokoj nozi na kakav je navikao. Istovremeno mora gledati kako značajno srezati troškove i ostvariti kakav unosni transfer da bi izašao iz ove krize, a i jedno i drugo u principu oslabljuje momčad i smanjuje šansu za ostvarivanje natjecateljskih ciljeva.

Financijska superiornost na domaćem planu dosad je maskirala zaista brojne pogreške u sportskoj i upravljačkoj politici. Njenim topljenjem prostora za takve pogreške više nema.